Voljela bih... Da si kraj mene, da mogu usnuti i odploviti u zemlju ljubavi...Voljela bih da mogu gledati tvoje oči u kojima vidim svoj odraz, iz kojih isijava toplina ljubavi i sreće... Voljela bih da me tvoje ruke obgrle, da me odvedu u obećanu zemlju ljubavi...Voljela bih da mogu zaustavit vrijeme i uživati u tvom zagrljaju, poljubcu, pogledu... Jer to je ono što me usrećuje... Jer si ti ono što me čini sretnom...Hvala ti... Hvala ti na svakom poljubcu, na svakom osmijehu koji mi pružiš i koji izmamiš iz mene svaki puta ponovo pri svakom susretu s tobom, hvala ti što vjeruješ u mene... Hvala ti na svakom trenutku provedenim sa mnom... Hvala ti što si opče uz mene....Hvala ti za sve!!! Ali kriv si... Jer moje misli kada nisi samnom putuju prema tebi... Kriv si jer svaki tvoj pogled čini me sretnom... Kriv si jer nikog ne doživljavam osim tebe... Kriv si za moje suze koje klize niz moje lice u kasnim noćnim satima kada te nema, a trebaš mi... Želim... Te usrećit ko što ti mene usrećuješ...Želim te voljet najviše što mogu.... Jer jednostavno te volim ...



Kad bi zidovi mogli govoriti
rekli bi ti kako danima
samo ležim i gledam
tvoje slike skrivene po sobi.

Kad bi nebo moglo govoriti
reklo bi ti kako mu upućujem
svaki dan molbu da me
nikad ne prestaneš voljeti.

A kad bi ovo ludo srce moglo govoriti
bojim se svega što bi moglo reći
bojim se da bi moglo svima reći
da te volim svim srcem svojim.

Ponekad kad te pogledam, onako slučajno, nehotice, u trenu mi se vrati misao koja potvrdi pravilo:
"Tebe je nemoguće ne voljeti". Volim te zbog onog što jesi, zbog tvoje iskrenosti i optimizma.
Volim te jer si stvaran, realan... Volim te jer si poseban!!! I znam, da kad sam s tobom, tvoj pogled će mi reći sve što osjećaš, tvoj će mi zagrljaj pokazati koliko je to snažno, a tvoje "volim te" sve će to potvrditi.
Volim te jer si kraj mene, sa mnom i u meni. Što me trpiš i što me poštuješ. Volim te zato što si moj i zato što sam ja tvoja. Od sada pa do kraja.
Volim kada me zagrliš i stisneš jako i zaustaviš mi disanje, jer tada osjećam da me nitko ne može povrijediti i da umrem u tom trenutku, umrla bih sretna. Volim kada me slušaš i kada raspravljamo o nekim našim pogledima na svijet. Kada znam da me čuvaš. Volim kada s tobom prolazim gradom i kada me držiš za ruku. Imam tada želju da svima viknem glasno da si moj dečko jer sam tada tako ponosna na nas...
Volim te zbog svega onoga što tebe čini kao osobu, svih onih sitnica koje me živciraju i nasmijavaju.
Još ti samo želi reći hvala ti za sve, moje najdraže!



P.S. Pusek mojem malom srčeku... vojim te ...
With Love: Teenage Girl

Gledam onaj zalazak sunca što zajedno smo ga pratili i promatrali...u tišini bez ijedne riječi. Zagrljeni na klupi uz rijeku.Gledala sam oči njegove zamišljene. Gledale su u daljinu...kroz tišinu...
Sad sam sama na istom mjestu...hodam polako.

Gledam druge ljude i vidim nas...zagrljeni hodaju. Smijeh odzvanja...vidim njihovu sreću i zaboli me snažno. Steže me jako. Oči mi se sjaje samo što ne zaplaću. Gledam ih, sretni su. Osmijeh mi na licu...no sjetih se tebe. Sjetim se izgubljene ljubavi. Izgubljenih nada.
I pomisim zar i njih će pogodit ista sudbina...jer kročili su ovim ukletim stazama uz rijeku i gledali naš zalazak sunca tako vraljivog sjaja...

Rijeka teće...moje misli vrludaju, moje misli samo teku i uljevaju se u rijeku.
Pitam se gdje si se skrio...zašto ne kročiš stazama ovim...zašto nisi tu?
Zar ti zaista nije stalo? Zar me zaista ne voliš više?
Nada je i dalje u meni. Ja zaboraviti ne mogu...moje srce ne zaboravlja da je voljelo. Voljelo beskrajno...voljelo istinski....



Sada potpuno sama kročim ovim ukletim stazama. Stazama punim sjećanja. Stazama koje nikad zaboraviti neću. Bilo ljeto ili zima, bilo proljece ili jesen...sjećanja će uvijek ostati. Nikad izbrisana neće biti.
Hodam i vidim...vidim te trenutke. Vidim nas...kao da promatram iz trećeg lica. Svaki trenutak pamtim. Svaki taj osjećaj osjetim kao da ga tog trenutka proživljavam. Zbrkani sjećaji, suze u očima...poeziju stvaraju. Poeziju mojih osjećaja, poeziju za tebe...da ne zaboraviš. Da ne zaboraviš tko smo bili, što smo radili, što smo osjećali.
Samo kroči stazama ovim i sjeti se, pa mi reci...
Kroči ovim stazama punih uspomena, sjeti se i onda mi reci da ne voliš me više. Onda mi reci da li zaista ostaješ hladan pored svega toga? Reci da li ti zaista više stalo nije...

Ostavljam ti svoje uspomene jer ti si izgubio svoje...dajem ti ih. Jer sama ne mogu s njima. Ostavljam ti ih na stazama ovim...na stazama vječnog zaborava.
Svake noći uđem u san i sanjam, sanjam tebe i mene na stazama ovim. Sanjam kako ideš prema meni, kako me grliš i ljubiš. Kako mi se vračas...



Shvatih da to je stvarnost...jer ti stojiš predamnom i gledaš me duboko. Gledaš me onim pogledom...osmjeh na tvom licu odaje tvoje osjećaje. Bez riječi si govorimo, bez riječi se tješimo. Samo pogledi, duboki pogledi...baš kao nekada.
Tvoja ruka ponovno na mom licu...miluje me. Nježno me privlačiš sebi, tvoj topli dah grije mi lice. Ljubiš mi usne...tijela nam drhte. Zagrljaj tako snažan, tako nježan, pun utjehe. Kamen mi pada sa srca. Lagana kao povjetarac...osjećam da titram. Tvojih očiju nagledati se ne mogu...tako čiste, tako iskrene.
Šapces mi »Volim te.«
Ja bez riječi, samo kroz suze promatram...i uzvraćam.

Odlazimo zagrljeni kroz maglu, ponovno kročimo stazama ovim i stvaramo nove uspomene koje vječno će zapisane biti...kao nekada samo ti i ja.
Sada pamtim svaki trenutak s tobom, tako meni vazan, drugima beznačajan. Pamtim ovaj tvoj dodir, način na koji me ljubiš...tvoj pogled koji jedini uspjeva podrijeti duboko u moju dušu.

Ipak zaboravio nisi!

P.S. Ako dobro prokužite smisao posta(i ako ga uopče pročitate), shvatit ćete da sam sada sretna u ljubavi, napokon... zato ne odustajte od ljubavi... nada uvijek postoji...

Made With All My Love...
By: Teenage Girl