Gledam onaj zalazak sunca što zajedno smo ga pratili i promatrali...u tišini bez ijedne riječi. Zagrljeni na klupi uz rijeku.Gledala sam oči njegove zamišljene. Gledale su u daljinu...kroz tišinu...
Sad sam sama na istom mjestu...hodam polako.

Gledam druge ljude i vidim nas...zagrljeni hodaju. Smijeh odzvanja...vidim njihovu sreću i zaboli me snažno. Steže me jako. Oči mi se sjaje samo što ne zaplaću. Gledam ih, sretni su. Osmijeh mi na licu...no sjetih se tebe. Sjetim se izgubljene ljubavi. Izgubljenih nada.
I pomisim zar i njih će pogodit ista sudbina...jer kročili su ovim ukletim stazama uz rijeku i gledali naš zalazak sunca tako vraljivog sjaja...

Rijeka teće...moje misli vrludaju, moje misli samo teku i uljevaju se u rijeku.
Pitam se gdje si se skrio...zašto ne kročiš stazama ovim...zašto nisi tu?
Zar ti zaista nije stalo? Zar me zaista ne voliš više?
Nada je i dalje u meni. Ja zaboraviti ne mogu...moje srce ne zaboravlja da je voljelo. Voljelo beskrajno...voljelo istinski....



Sada potpuno sama kročim ovim ukletim stazama. Stazama punim sjećanja. Stazama koje nikad zaboraviti neću. Bilo ljeto ili zima, bilo proljece ili jesen...sjećanja će uvijek ostati. Nikad izbrisana neće biti.
Hodam i vidim...vidim te trenutke. Vidim nas...kao da promatram iz trećeg lica. Svaki trenutak pamtim. Svaki taj osjećaj osjetim kao da ga tog trenutka proživljavam. Zbrkani sjećaji, suze u očima...poeziju stvaraju. Poeziju mojih osjećaja, poeziju za tebe...da ne zaboraviš. Da ne zaboraviš tko smo bili, što smo radili, što smo osjećali.
Samo kroči stazama ovim i sjeti se, pa mi reci...
Kroči ovim stazama punih uspomena, sjeti se i onda mi reci da ne voliš me više. Onda mi reci da li zaista ostaješ hladan pored svega toga? Reci da li ti zaista više stalo nije...

Ostavljam ti svoje uspomene jer ti si izgubio svoje...dajem ti ih. Jer sama ne mogu s njima. Ostavljam ti ih na stazama ovim...na stazama vječnog zaborava.
Svake noći uđem u san i sanjam, sanjam tebe i mene na stazama ovim. Sanjam kako ideš prema meni, kako me grliš i ljubiš. Kako mi se vračas...



Shvatih da to je stvarnost...jer ti stojiš predamnom i gledaš me duboko. Gledaš me onim pogledom...osmjeh na tvom licu odaje tvoje osjećaje. Bez riječi si govorimo, bez riječi se tješimo. Samo pogledi, duboki pogledi...baš kao nekada.
Tvoja ruka ponovno na mom licu...miluje me. Nježno me privlačiš sebi, tvoj topli dah grije mi lice. Ljubiš mi usne...tijela nam drhte. Zagrljaj tako snažan, tako nježan, pun utjehe. Kamen mi pada sa srca. Lagana kao povjetarac...osjećam da titram. Tvojih očiju nagledati se ne mogu...tako čiste, tako iskrene.
Šapces mi »Volim te.«
Ja bez riječi, samo kroz suze promatram...i uzvraćam.

Odlazimo zagrljeni kroz maglu, ponovno kročimo stazama ovim i stvaramo nove uspomene koje vječno će zapisane biti...kao nekada samo ti i ja.
Sada pamtim svaki trenutak s tobom, tako meni vazan, drugima beznačajan. Pamtim ovaj tvoj dodir, način na koji me ljubiš...tvoj pogled koji jedini uspjeva podrijeti duboko u moju dušu.

Ipak zaboravio nisi!

P.S. Ako dobro prokužite smisao posta(i ako ga uopče pročitate), shvatit ćete da sam sada sretna u ljubavi, napokon... zato ne odustajte od ljubavi... nada uvijek postoji...

Made With All My Love...
By: Teenage Girl