Goin' back to my roots

utorak , 26.08.2008.

Aha, čudno je imati više od 30 godina i ići sa starcima na ljetovanje ali eto, to je nešto što smo Bracika i ja obećali tati zimus kad smo ostali bez bake i bogme smo to ispoštovali. Kako po prvi puta u životu imam skupljeno mjesec dana godišnjeg, mogla sam isplanirati i nešto svoje a sa starcima je dogovor je pao da posjetimo rodni kraj moga djeda u Sloveniji, Tolmin.

To je zapravo jedan dio mene s kojim nikada nisam uspostavila kontakt. Radi se o tome da je moj djeda bio star kao ja sada a moj tata vrlo malen da bi ga pamtio pa tako svi o našim Slovencima znamo samo ono što je baka ispričala, a to je jako malo konkretnih informacija i jako puno malicioznih tračeva, pokoj joj duši. Da skratim sad priču, tata je od zimus i službeno najstariji član moje uže rodbine, pod kojom podrazumijevam prvo koljeno, znači starce, njihove roditelje i braću/sestre, pa je zabrijao da će vrlo skoro umrijeti (ma bolje da šutim koliko me nervira) i da se nas četvero moramo još malo zbližiti i povezati i saznati što više možemo o našim Slovencima. Sad već planira sljedeće ljetovanje u Rumunjskoj, otkud mi je baka, ali to je priča za sebe, da, ja sam pravo dijete od Kavkaza pa do Triglava. Bracika i ja rekli da malo pričeka, dogovorit ćemo se.

Enivej, bilo je predivno, naši Slovenci su daleko premašili sva moja očekivanja i mnoge stvari su mi se posložile u glavi. Odrasla sam, tako, s bakinom pričom o ljutitim, bogatim i škrtim Slovencima koji su nju i djecu (tatu i tetu) posve zanemarili nakon dedine pogibije. Deda je bio najmlađe dijete u istina vrlo bogatoj, baka je govorila „kulačkoj“, obitelji, a imao je dvije starije sestre i dva starija brata, koji su, da sad ne dužim, nakon pada fašističke Italije neko vrijeme ostali tamo ali 1945. nakon definitivne uspostave komu-vlasti otišli kud koji mili moji, ali uglavnom jako daleko. Moj deda je jedini ostao i krenuo u pilotsku školu, ubrzo upoznao moju baku u dalekom Vukovaru i tamo su ostali živjeti, sretno ali kratko jer je poginuo deda kao pilot. Braća i sestre su se, po bakinoj priči, javljali jaaako rijetko, nije ih bilo briga za brata i njegovu sirotu djecu i javili su se jedino kad je trebalo nešto potpisati u vezi zemlje (dio zemlje su im partizani munuli a dio im ostavili, pa su moji to i naslijedili nakon dedine smrti), a sada saznajemo da se deda itekako često čuo s njima, što je u najmanju ruku bilo opasno jer su bili označeni kao „protivnici režima“, slali su tati i teti poklone i pisma godinama ali baka im te poklone ili nije davala ili mi je i tata već izlapio pa ne pamti. U svakom slučaju, nisu bili loši, onako kao sam mislila.

U Tolminu je u obiteljskoj kući ostao samo tatin bratić, stariji od tate nekih 10 godina, sin dedina brata. Promjenama devedesetih godina, mojima je dio zemlje i rodna kuća vraćena, ali tata i teta su se jednog svojega dijela odrekli u korist tog bratića. Drugi dio im je ostao i to smo sam kao otišli vidjeti, srediti u gruntovnici i blabla. Kužila sam da se tata baš pribojavao susreta s bratićem, nazovimo ga Stric jer je on Braciki i meni stric, prvi stric u životu, pa mi se baš sviđalo zvati ga stric, ali sve je prošlo puno, puno bolje. Doduše, tata se morao suočiti s činjenicom da sa Slovencima tj. tatinom stranom nema baš puno veze, za razliku od Bracike i mene koji smo pravi, ali pravi Slovenci, ne mislim u nacionalnom smislu nego rodbinskom. Osim što fizički oboje sličimo Stricu i precima čije sam slike po prvi puta vidjela, po svemu se slažemo u tolikoj mjeri da se ja danima nisam mogla načuditi. Stric ima skoro 70 godina a strašno je vitalan, godinama profi igrao košarku a sada trenira mlađe generacije, obožava povijest, filmove, glazbu, životinje, godinama je vegetarijanac, uopće nema auto nego svuda ide biciklom, planinari… hoćete još... bratići obojica imaju rock bend slične provenijencije ko Bracikin bend, teta sad u pemziji ali profesorica je jezika.

Strašno nešto ta genetika, danima sam klimala glavom u nevjerici, možda je slučajnost, pa kako baš to, ali toliko je bilo tih slučajnosti da više nisam vjerovala u njih, eto. Obišli smo čitav taj dio Slovenije i posve iskreno mogu reći, a prešla sam Balkan, pardon Jugoistočnu Europu od Vlore u južnoj Albaniji i Ohrida, Bugarske i Rumunjske pa sve do Triglava, najljepše mjesto u kojemu sam bila. Nije mi jasno zašto je deda pobogu otišao otamo?! Možete proguglati slike pa se uvjeriti, ali zamislite najljepšu zelenu rijeku i zelene planine kroz koje se probija, zamislite pjenušave slapove, zelene pašnjake i kravice koje pasu, zamislite crkvice na svakom drugom planinskom vrhu, kupališta duž Soče, Jadran u daljini… ok, subjektivna jesam a možda je to opet genetika, ali da ste me ikada prije u životu pitali gdje bih voljela živjeti, ja bih vam opisala upravo ovakav pejzaž! Suprotno prvotnoj nakani, odlučili smo zemlju ne prodati nego ostaviti Braciki i meni, samo još trebamo malo muštrati starce ali pristat će jer cijena i ojri nikako ali nikako ne mogu platiti tu ljepotu i Bracika i ja ćemo svako ljeto a i zimu provoditi tamo, unaprijed se veselim.

Dakle, taj dio ljetovanja je bio predivan a onda je Stari morao zabrljati i unajmiti apartman u Karlobagu, koji je inače ok, valjda, ali nakon ove miline doći u Dalmaciju (Primorje?) gdje vam odmah na početku upropaste užitak sitnicama npr. apartman je prljav, pun mrava, košta toliko i toliko novaca (ne malo) a ako želite klimu platite 5 eura po danu, iako ste tražili apartman s klimom, ako želite escajg isto platite, ako želite koristiti roštilj u dvorištu isto platite, a da ne kažem da ih agencija (adriatica.net) reklamira kao Karlobag, 200m od mora a situacija je takva da je Karlobag 9 km od apartmana a more 200m puta 3 i još 600 stepenica a Stari je rekao da je star i šepav i moli nešto blizu vode. Meni odmah došlo da se okrenem i odem ali moj Stari voli plaćati unaprijed stvari pa je ovo govno već bilo plaćeno. Bracika, mama i ja smo planinarili svaki dan a Stari se okupao svega nekoliko puta i za to smo morali putovati i tražiti prikladne plaže. A Karlobag je ok ako imate više od 60 godina ili ste mladi bračni par s djecom o kojoj previše ne brinete pa ih pustite da se tuku s drugom djecom po glavnom trgu dok vi ispijate pivo. Svi se čudili kako smo Bracika i ja odlazili na spavanjac u 21 sat a budili se u 6, što je totalno suprotno svemu uvriježenome. Ajde, odmorila mozak jesam, pročitala nekoliko dobrih knjiga i zbližavala se s Bracikom, najviše, i malo manje sa starcima, jer su me ipak malo sekirali pitanjima i potpitanjima, ali to je valjda normalno. I da, super je ići na godišnji za koji ne potrošiš ni kune. Za ovih preostalih tjedan dana u vlastitom aranžmanu ću se bogme naplaćati.