Zašto ću bojkotirati Olimpijske igre u Pekingu

ponedjeljak , 17.03.2008.

Majstor Franjo i mama lijepe tapete u dnevnom boravku (da, kod nas je mama radila i ženske i muške poslove dok tata se bavio intelektualnim radom) a ja „smetam“. U jednom trenutku spazim bubu na podu, ne sjećam se više koje je vrste bila, možda jelenak, smrdljivi Martin, tko će znati... U panici stanem sklanjati predmete koji su joj se našli na putu, jer od malih nogu se užasavam gaženja buba.

Maknula sam vazu, stalak za kišobran, jednu tatinu cipelu, drugu tatinu cipelu, tepihić, kantu, tabure… bubica i dalje nesmetano ide naprijed. Nemojte sad razmišljati o tome zašto sam micala sve te predmete, voljela sam bube uvijek (samo sam se gusjenica bojala) i žao bi mi bilo kada bi netko nagazio bubu. Svi su to poštovali i govorili "Aaaa, kak si ti zlatno dijete!" osim moga oca za vrijeme gledanja utakmice ili vijesti, kada su mu uglavnom svi živi išli na živce. Dakle, tepihić, tabure… jedna tatina čarapa, druga tatina čarapa… tatina noga…

"Tataaaaaaaaaaaaaa, neeeeeee!!!!!! Pa pazi malo, skoro si zgazio Ivanu??!! Pa pomogla sam joj da dođe ovamo i ti si je skoro zgazio!!!

"Ma kakvu crnu Ivanu, o čemu ti pričaš?!?"

"Pa, Ivanu, moju novu bubu!!!"

"Tedice, ti nisi normalna, žabice tatina, vodit će te tata psihijatru, daj da sad pogledam tekmu do kraja, budistice moja!"

U tim previranjima, Ivana je negdje nestala i ja sam briznula u plač jer sam zbog tatinih blebetanja ispustila iz vida svoju najnoviju kućnu ljubimicu. Otišla sam u suzama do mame i jecajući rekla kako mrzim tatu.

"Tedice, nemoj gluposti pričati. Šta ti je opet napravio?"

"Skoro je zgazio Ivanu, onda se derao i namještao u fotelji i ona je pobjegla."

Mama je shvatila o čemu se radi i pokušala riješiti problem muljanjem djeci tj. meni za što se specijalizirala tijekom godina.

"Tedi, čuj, jel Ivana brzo hodala?"

"Mislim da je, zašto?"– prestala sam plakati i načulila uši.

"Onda je ona sigurno dosta starija od tebe i već ima djecu koju treba hraniti i voditi u školu, ne može se sada doseliti k tebi."

Tu sam već sasvim prestala plakati i počela razmišljati o njezinim riječima.

"Dobro onda. Ali mama, tata je svejedno bio grozan prema meni. Rekao mi je da sam budistica i da će mi kupiti metlu pa da sve metem ispred sebe!" – ponovno sam bila na rubu plača.

Mama, već vidno nasekirana: "Tedice, ali to ti je zapravo kompliment. Nije tata mislio ništa loše iako je to možda tako zvučalo. Budisti su najbolji ljudi na svijetu i ako ti netko kaže da si budistica, ti mu trebaš reći hvala!"

Velim, mama je pola moga djetinjstva provela smišljajući odgovore na moja (ili bratova) bedasta pitanja i propitkivanja, a onda se godinama čudom čudila kako to da smo upamtili stvari poput toga da ljudi u Australiji nose magnetne cipele a zemlja je tamo od metala pa zato ne padnu u svemir a vise sa zemlje (duga priča, moram ovome posvetiti jedan poduži post, ali u prilog joj ide to što je mene rodila sa samo 21 godinom a brat s 24 pa stvarno može reći da je bila mlada i neiskusna).

Ne bih se ja ove priče s bubom i budisticom s metlom ni sjetila da nije šireg konteksta u koji je uvučen budizam, Tibet i moja uvjerenja.


Pričam sinoć s tatom koji izražava ponovno zgražanje ponašanjem Kineza u Tibetu u proteklih tjedan dana. Situacija smiješna u toliko što se o budistima izražava kao „oni tvoji“ a Kinezima kao „žutima“. Znam da vi, čitači ovih trabunjanja, ne znate mog tatu, barem ne svi, ali da ga znate, sad biste okrenuli očima dva kruga i rekli „aha“. Tata je u proteklih 30 godina moga života prešao dugi put od istaknutog partijskog druga i istaknutog člana samoupravne zajednice preko dragovoljnog branitelja ptspovca do polaznika i predavača Nove akropole. Dug put uistinu, to znamo samo mi koji smo publika i pratnja na tom putu. Kada sam mu prije nekih sedam-osam godina pričala o Free Tibet akciji, rugao se mome mladenačkom entuzijazmu i zgražao se jer „gubim vrijeme na bedastoćama“, „trošim vrijeme na uzaludne akcije“ i tako.
Sada skupa, kao dvoje odraslih, gledamo što se događa u Tibetu i ne vjerujemo. Ja iz dana u dan plačem (snažno potpomognuta pms-om) i ne vjerujem da „svijet“ to gleda i ne reagira, da se u toj korumpiranoj kolonizatorskoj Kini spremaju Olimpijske igre a „svijet“ se sprema nastupati tamo, slaviti dosege tijela i duha te istovremeno žmiriti na oba oka po pitanju kineske vanjske politike. Ma fuj.

Otkada znam za sebe obožavala sam Olimpijske igre, pratila otvaranja, zatvaranja, sve sportove koje sam voljela i radovala se tom nekom prividu zajedništva svijeta, igrama bez ratova, ljubavi i duhu koji i jesu bit Olimpijskih igara. Znam da nije prvi puta da se igre održavaju a u blizini se ratuje, gladuje, siluje, ali ove igre sam ih odlučila bojkotirati.
Zbog Tibeta.
Zbog kineskog odnosa prema ljudima.
Zbog kineskog odnosa prema životinjama.
Zbog jedne od posljednjih totalitarnih vlasti u 21. stoljeću.
Zbog sinlnih novaca utrošenih na demonstriranje sile dok stanovnici gladuju a ženska djeca abortiraju.


Ne znam hoće li biti nekih protesta kod nas ali posve sam sigurna da ću im se pridružiti.