komentiraj (25) * ispiši * #
Crno i bijelo
utorak , 26.02.2008.Ne mogu više nositi crno, čak ni ovdje na blogu, jer sam sinoć shvatila da time možebitno prizivam tragedije koje se događaju. Od jutros nosim bijelo ruho, barem tu na blogu, a na posao sam obukla roza i zeleno i baš mi dobro stoji i baš se super osjećam.
Jedna meni draga osoba pročitala je (nekoliko puta, if I may add) knjigu The Secret ili The Tajna, prevedenu i u nas, pa sada vidno reformirana utječe i na mene. Imam prije nje još nekoliko knjiga koje sam planirala pročitati ali mi ta meni draga osoba gura The Tajnu i gura i gura. Sažela ju je vrlo kratko u ovaj oblik: Tedice, misli pozitivno i pozitivne stvari će ti se događati. Misli negativno i nahebala si. Ja ne kažem nahebala nego najebala ali i to je očito prizivanje negativne svemirske energije pa ću možda od sada početi govoriti nahebat ćeš i hlupačo, idi u hičku haterinu sa svojim hizdarijama.
Šalu na stranu... ima nešto u tome. Poglete kakav je lijep dan vani. Istina bio je lijep i neki dan na pogrebu a bit će i sutra na posljednjem pozdravu, ali ne, nema smisla tugovati i kukati jer time prizivam moćne negativne sile i navlačim zlo na sebe i ljude oko sebe.
Dosta više jer ću pohizdit više. Želim bijelo. Želim sunce i cvijeće i leptire i maslačke.
Kujiš?
komentiraj (34) * ispiši * #
Besmrtna pesma
subota , 23.02.2008.Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?
Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige...
Zar ima briga?
Tuge...
Zar ima tuga?
Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.
I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvači vazduh.
Prestiži vetar i ptice.
Jer svaka večnost je kratka.
Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.
Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.
Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.
Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.
Zato živi, al sasvim!
I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.
Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao...
Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.
I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.
2.
A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.
Šta ga to zauvek ište.
Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.
Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?
Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.
Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budes odvažio.
Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer ga nisi ni tražio.
Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.
Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.
Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.
Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.
Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao
ne znači jedan život,
stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.
I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.
I nema praznih svetova.
To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.
3.
Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.
Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.
Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.
I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.
Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.
Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.
Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?
Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?
Znaš, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.
Ništa se u meni neće
ugasiti ni skratiti.
Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.
Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.
Poslednji rubovi beskraja
tek su početak beskrajnijeg.
Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.
Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.
4.
Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.
Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.
Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.
Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.
Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.
Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.
A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.
Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.
Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš - ja to ne umem.
Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
Nemoj da budeš tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.
Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
To neka bude tajna.
Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.
Miroslav Antić
komentiraj (11) * ispiši * #
komentiraj (16) * ispiši * #
Žedni krvi?!
utorak , 12.02.2008.Ne znam jeste li vidjeli najave za novi realiti šou Nove tv zvan Farma, no ako jeste onda znate o čemu pričam. Ako kojim slučajem niste vidjeli najavu za ovu emisiju, dopustite da vam je predočim: to je selebriti realiti šou (tako ga izgovaraju pa ga zato ovako pišem) u kojemu hrpa besprizornih idiota koji misle da su zvijezde (selebritiji) ili im je neki Fešn Guru to rekao nekoliko tjedana živi na farmi u nekoj hrvatskoj nedođiji bez vode i bez hrane pa se moraju snalaziti kako god znaju. S obzirom na ograničen aj kju i količinu silikona do sada najavljenih selebritija, možda nema bojazni za ovo što najavljujem ali nikada to ne možemo znati jer je ona Drina Geler jela i štakore i crve pa zašto poblogu ne bi ulovila i nekog zeca, oderala ga i onako krvavog sažvakala.
U samoj najavi koju je Nova tv preuzela od televizije neke od zemalja gdje ovakvi šoovi i svakakav drugi šit prolazi (čitaj: Slovenije), zorno se vide prizori u kojima neki stranjski debili nose kokoši, spremaju ih za klanje i slično, po čemu se daje zaključiti da ovakvo nešto očekuje i naše selebritije.
Znate već svi da ja ne jedem meso i da se protivim klanjima, kolinjima i sličnim obredima u kojima netko plati glavom da bi se nekoliko baja i čika u rodnoj mi Slavoniji pijano klatilo cijeli dan a onda ostatak godine na silu jelo 500kg mesine od koje će im se začepiti žile i umrijet će od infarkta prije svoje 50. S druge strane, većina meni dragih ljudi, uključujući i moju obitelj, jede životinje, jede to zaklano meso (doduše kupljeno ali ni to ih ne amnestira), a ja s njima sjedim za stolom i jedem svoju „travu“, kako to zorno oslikava moj muški roditelj. Dakle, jasno mi je da neki ljudi „ne mogu“ bez mesa, ne žele ga se odreći i to mi je ok, svjesni su toga što rade. No, ubijanje životinja koje najavljuju na Farmi Nove tv nije ubijanje radi prehrane i preživljavanja već ubijanje životinja u svrhu zabave i povećanja gledanosti Nove tv, što mi je naprosto vrijedno gnušanja.
Gledala sam ja i Grlićeve dokumentarne filmove o klanju, nedvno prikazane u kasnonoćnom terminu, ali ovo nije dokumentarni film i vjerojatno će se prikazivati u prajm tajm terminu, kao dio zabavnog programa za sve kućanice i djecu koja to žele gledati. Kako se radi o komercijalnoj televiziji, koja već mjesecima unaprijed najavljuje ovaj šou, uopće ne sumnjam da će reklame i najave prštati po 150.000.000 puta dnevno i da će i oni koji to ne žele barem jednom pogledati to čudo i te nakarade ljudske te time podizati gledanost ove televizije.
Iako bi se najavljena situacija mogla iskoristiti i na drukčiji način, npr. moglo bi se pokazati kako i debili mogu preživjeti u prirodi bez da nekoga zakolju i oderu ili npr. kako nekoliko tjedana mogu živjeti samo na vodi i doživjeti duhovno i tjelesno prosvjetljenje, to se neće dogoditi jer nas kao vrstu pokreću uglavnom negativne ideje, pa se stara sintagma „kruha i igara“ u današnje vrijeme preobratila u „krvi i igara“ u čemu prednjače mediji, svi mediji da se razmemo, pa je čak i stvar prestiže tko će prvi otkriti nešto novo i još krvavije.
Za razliku od nekih drugih, imbecilnih postova s kojima sam završila na naslovnici, npr. ošišajmo Ivana Balića, znam da se ovo neće dogoditi i s ovim postom jer je Nova tv vlasnica bloga, ali ako bilo tko od vas ovdje reagira, meni će srce biti puno, pa mi učinite tu ljubav i reagirajte, bilo nekim postom, bilo nekom psovkom na adresu: farma@novatv.hr
Fala lepa.
komentiraj (55) * ispiši * #
Što sam zapamtila od bake
ponedjeljak , 04.02.2008.1. Obitelj je važna. To su ljudi s kojima živiš, obitavaš i po defaultu ih voliš, jer da ih ne voliš ili se s njima ne slažeš ne bi ni trebao živjeti s njima, kako je i napravila moja teta s nepunih 18. Možda zbog ovoga, još uvijek čuvam svoju sobu u roditeljskom domu. Rodbina ili porodica su ljudi s kojima si u nekakvom već krvnom srodstvu i ne moraš ih nužno voljeti ali moraš se truditi da uvažavaš različitosti, zoveš ih barem jednom godišnje i šalješ im čestitke za Božić i/ili Uskrs, kako bi pokazao da si dobro odgojen.
2. Obitelj mora uvažavati sve svoje članove bez obzira na dobnu hijerarhiju, pa tako baka nikada nije dopuštala da nas tata ili mama otpišu kao „klince“ nego je inzistirala na tome da se čuje i naš glas. Naravno, ako ne bismo imali neki suvisli „argumentum ad hominem“ ona je bila prva koja će nas popljuvati i vrlo srčano ponavljati našu zabludu svaki put iznova na nekom porodičnom okupljanju tako da to nikada ne zaboravimo.
3. Stariji članovi obitelji moraju skrbiti za mlađe u materijalnom smislu sve dok se ne ožene/udaju. U bakinim očima moji starci su bili nule jer nisu kupili stan/kuću meni i bratu, a od svojih roditelja su nakon sklapanja braka dobili stan, auto s presvlakama, spavaću sobu i kuhinju i ljetovanja sve dok nisam napunila 5 godina. Pogledajte pod 2. točku pa ćete vidjeti zašto napamet znam sve što su starci dobili od njih.
4. Pravilo za kćeri/unuke: Prilikom izbora dečka/supružnika apsolutno je važno da ti dečko/supružnik barem u nekom polju bude pametniji od tebe, tako da mu se nakon što splasne prvotni ljubavni žar uvijek iznova možeš diviti. Uvijek se brinula da ću ja teško naći takvu osobu jer „ne što sam njena“ nego sam strašno pametna.
5. Pravilo za sinove/unuke: Prilikom izbora (izvan)bračne družice strašno je važno proniknuti u odnose djevojčine/mladenkin mame i njezine svekrve. Ako joj se mama svađa sa svekrvom i nisu u dobrim odnosima, onda će i tebi jednog dana zagorčavati život „kvocanjem“ protiv tvoje majke.
6. Pravilo za svu djecu i unuke bez obzira na spol: Imajte na umu to da dolazite iz „velike“ obitelji i ne dajte nikada da vam budući supružnici „pljuju“ po obitelji jer time pljuju i po vama samima. Najpametnije je ne iznositi prljavi veš o bilo kome iz obitelji jer će suprug/supruga prvom prilikom to iskoristiti protiv vas po principu „ista si svoj tata“. Ah, koliko sam se puta samo oglušila o ovo pravilo i kajala se, draga bako, da samo znaš, ali od srama ti ne mogu reći.
7. „Quot linguas calles, tot homines vales“ ili koliko jezika znaš, toliko (ljudi) vrijediš. Ona je pričala samo hrvatski, slovenski i njemački, a u novije vrijeme je na popis stavljala i srpski, kao rođena Vukovarka, pa čak i maštala o tome da otvori „prevodilački ured“ jer se na tome zarađuju „masne pare“. Meni je plaćala sve tečajeve svih stranih jezika koje sam ikada učila i dapače inzistirala na tome pa čak i nakon što sam se zaposlila. Htjela sam upisati portugalski u veljači ili na jesen s Lucijom i što ću sad?!
8. Ono o čemu Europa tek počinje pričati – cjeloživotno učenje – moja je baka shvatila davnih dana i uvijek mi govorila da nikada nisi prestar da počneš iznova. To se odnosilo i na veze i na školovanje i na sve živo. Sahranila je dva supruga, promijenila nekoliko ljubavnika i uvijek se dočekala na noge, obrisala suze i otišla na frizuru. Završila faks kao udovica s dvoje maloljetne djece. Vozački položila u 55. godini. Dan prije smrti još uvijek vozila auto. U prosjeku dvaput godišnje dobivala kazne za prebrzu vožnju.
9. Najgore je „sve znati a pravit se glup“, to je često govorila a sama se često tako ponašala. Nikada nije naučila da u frižideru ne smije imati samo, ajmo redom, kobasice, kulene, kulenove seke, slaninu, mast i čvarke. Uporno je odlazila na dijete ali nije uspjela. To ju je i ubilo, neposredno. Strašno sam je sekirala svojim vegetarijanstvom i bila je sigurna da ću prije ili kasnije nastradati i uništiti si organizam jer čovjek koji ne jede meso nije čovjek. To je manje-više jedina glupost koju je ikada izrekla.
komentiraj (38) * ispiši * #
komentiraj (23) * ispiši * #