Lijevo-desno, nije tijesno

ponedjeljak , 21.01.2008.

Iako strašno volim voziti i dobro vozim, zapravo sam veći dio svoga života pješakinja. Prvo, zato što do osamnaeste nisam imala vozački, a zatim jesam ali sam i u Osijeku a sada i u Zagrebu stanovala blizu centra ili posla pa se nisam imala potrebe voziti. Uglavnom, želim vam reći kako već imam dugogodišnje iskustvo u pješačenju po gradovima.



Živeći u Austriji a zatim i u Njemačkoj, uvidjela sam da su u tim sredinama pješaci i biciklisti skoro uvijek u prednosti i rijetko kada se dogodilo da mi neki auto ne bi stao na pješačkom prijelazu. Ako bi se to i dogodilo, iz toga auta je kao po pravilu treštala neka pevaljka pa sam odmah znala i zašto mi nije stao jer imam već toliko forenzičkog iskustva da po odabiru glazbe mogu pogoditi gdje je osoba učila prometna pravila.

U Americi i Australiji rijetko tko hoda pločnikom, ako ih uopće negdje i ima, pa nemam iskustava otuda, ali su i jedni i drugi debeli u pravilu od toliko vozikanja a malo kretanja. Kod nas je slučaj takav da, po mojoj procjeni, dosta ljudi pješači, definitivno više nego u Americi ali manje nego u Austriji. Bicikliste nažalost viđam tu i tamo, otprilike kao i sibirske tigrove u Zagrebu, čujem da ih ima ali ih ne poznajem previše. Po nedavno napravljenoj biciklističkoj stazi na Zelenom valu voze samo najhrabriji jer se auti tamo nerijetko kreću brzinom većom od 90 km/h pa mi je to posve razumljivo, ali s druge strane, ti isti biciklisti imaju vrlo malo obzira prema pješacima, a to mi nije razumljivo - s obzirom na njihovo loše iskustvo s autima, očekivala bih da imaju malo više obzira prema "slabijima".



Već su napisani članci i članci o tome kako našim vozačima nedostaje elementarne prometne kulture a u to ubrajam: poštivanje znakova ograničenja brzine, parkiranje na za to predviđenim mjestima a ne na mjestima za invalide, dostavu ili pak na sred Ilice te poštivanje „slabijih“ u koje ubrajam pješake, bicikliste i motocikliste, no ja ne bih o tome iako bi me iz perspektive pješakinje tj. nevozačice takve stvari ponajprije trebale brinuti.



Mene brinu nebrižljivi pješaci i biciklisti, u konkretnom slučaju. U posljednjih mjesec dana bila sam svjedokom 3 (tri) nesreće nekoliko metara od moje kuće kojima je uzrok bilo pretrčavanje ceste mimo prijelaza. Donedavno je pješački prijelaz na Britancu bio nekih 20m zapadnije ali ljudi to ne uspijevaju registrirati na neku foru. To mi zbilja nije jasno – bivša „zebra“ gotovo u potpunosti je sastrugana a nova sjajna i vidljiva. Ili su ljudi naprosto nepažljivi ili im je teško otići 20m istočnije i u miru prijeći cestu.



Posljednja nesreća dogodila se jutros (zato ovo danas i pišem jer sam još u šoku). Dvije „guskice“, neka mi oproste sve guske ali ne znam kako bih nazvala ove dvije tuke koju su istrčale iz pekare i pokušale stići na tramvaj ali ih je u tome omela žena koja je, vrlo polako, vozila u smjeru zapada i pokupila jednu od guskica. Nije mala nastradala ili poginula, ništa joj nije ni slomljeno, ali je zato žena kojoj se ova doslovno bacila pred auto morala otrpjeti salvu uvreda i deranja od strane svih okupljenih (pješaka) koji su joj redom nabrajali svu rodbinu i kako je nije sramota, tako odariti curicu, nema veze kaj mala nije prelazila tamo gdje je trebala (kazna za to je 300kn prema Zakonu o sigurnosti prometa na cestama a trebala bi biti puno veća), ona, gospođa u autu se „trebala prilagoditi situaciji“ i „otvoriti oči“. Nisam mogla vjerovati što čujem. Žena se nakon dolaska policije rasplakala kao da je guskici u najmanju ruku otkinula nogu ili glavu. Nisam imala živaca slušati sve to ali baš bi me zanimalo koliko će kaznu dobiti za tu nesreću i hoće li murja i maloj štogod naplatiti.

Prije nekoliko dana na istom mjestu dvije žene, mama i kći, ista situacija, izlaze iz pekare i ravno na cestu ali ovaj puta pod tramvaj, kći je u zadnji tren naglo povukla majku i tragedija je izbjegnuta ali ponovno je uslijedilo sranje jer je vozačica tramvaja iskočia van, vidno preplašena, počela skakati lijevo i desno i histerizirati a žena koja je svojom glupošću skoro podletjela pod tramvaj pala je od šoka u nesvijest pa se opet sjatila hrpa ljudi koji su svi od reda vrištali na tramvajku i spominjali joj „onoga ko ti dao vozačku“. Strava jedna. Nitko nije tu gusku u nesvijesti pitao zašto prelazi cestu gdje ne smije i zašto ne gleda lijevo pa desno kada prelazi cestu.

To lijevo i desno je tako jednostavna praksa a mnogi od nas je nikada neće usvojiti. Prva ja. Otkako imam .mp3 plejer koji stavljam u uši čim napuštam stan, ja ne gledam ni lijevo ni desno nego samo pravo. Zato me je prije nekih tri mjeseca jedna cura skoro srušila. Udarila me je, istinabog, ali zanemarivo jer se isparkiravala a i ja sam u zadnji tren shvatila što se zbiva (kretala se u rikverc prema zebri a nije gledala u retrovizor). Hodala ja tako, u ušima trešti nešto, kad odjednom tup u desni kuk, vrlo malo, jer sam ja instinktivno udarila rukom po autu i ona me čula. Izašla je, uplašena strašno, ali uvjerila sam je da mi nije ništa. Ona je iskreno priznala da nije uopće pogledala u retrovizor a ja da nisam uopće pogledala lijevo i desno i tako smo se uz smješak i olakšanje i razišle. Imam milijun razloga zašto to nisam napravila ali nijedan nije dovoljno bitan nažalost. Moram priznati da me ta „situacija“ trgnula pa se sada daleko pribranije ponašam u prometu. Jer promet se ne odvija samo na kolniku nego i na pločniku.

Biciklisti u Zagrebu, kao što sam već spomenula, uglavnom voze pločnikom. Ne znam koji je pravi razlog za to, vjerojatno zato što su auti u toj mjeri drski da je vožnja kolnikom za bicikliste ravna skakanju s padobranom koji vam je slagala moja baka bez naočala – ne znaš što se može dogoditi ali nadaš se najboljem. Kao pješakinja, dakle najslabija od svih karika u prometu, nemam problema s time da su biciklisti među nama, jer mi ih nećemo udariti, pregaziti i ubiti, dapače, rado im radi njihove sigurnosti ustupam djelić prostora namijenjen meni, ali zauzvrat očekujem od njih minimum pristojnosti koji nažalost ne dobivam ili dobivam jako rijetko – biciklisti su isti kao i auti, uvijek im se nekamo žuri, ja sam im uvijek na putu i moraju uvijek (karikiram, ali barem svaki drugi to radi) zvoniti, trubiti, probati me obići tako da me sruše u grmlje ili pribiju u zid uz nužno „sorry“ ili „a u pičku materinu, pazi gdje hodaš“ pa sam naprosto prisiljena u sebi im spomenuti svu rodbinu s kamenjara i elementarno nepoznavanje kulture života u velegradu i sljedeći put, kad ih vidim kako se približavaju, ne skloniti se nego prisiliti njih da uspore, siđu na kolnik i obiđu me pa u sebi reći „e takoc“.

U svakom slučaju, u Zagrebu si najsigurniji ako imaš hummer, mogu te lupati, možeš ti lupati, možeš pregaziti i najveće rupe i izvući se iz klizišta po ulicama a čini mi se da je dosta stabilan na ledu po neočišćenim kolnicima. Enivej, počinjem štedjeti za to, nadam se da ne troši puno.



Poanta ovog lupetanja bila je reći vam kako nama u Zagrebu nedostaje prometne kulture bez obzira na prijevozno sredstvo.

Offtopic koji će Neke zanimati: sada je hodnikom prošao onaj glumac iz sapunica koji usto i pleše, Markovina Kako Li Ti Je Ime (?!), đizs kako je zgodan i miriši i lijepo odjeven! Jel glumi on sad u nekojnsapunici da počnem gledati?