Malo čudovište

utorak , 05.06.2007.

Provela sam pola sata njuškajući ovdje ne bih li našla jedan post ali ne mogu ga naći. Nebitno.

Imam tu jednu „prijateljicu“, nazovimo je Ministarka, koja me nekoliko puta izjebala i to onako konkretno ali vrlo perfidno, na način da joj se ne mogu adekvatno oduprijeti bez da se osjećam kao govno.
O da, ona je i psihijatrica, pa vrlo dobro zna postići ono što želi.
Ima ona Sina, slatkog šestogodišnjeg dječačića.
Nakon naše posljednje „svađe“ prije više od 6 mjeseci (to je taj post koji ne mogu naći jer sam živčana i želim ovo što prije napisati) mislila sam da je shvatila da mi druženje na „njezin način“ ne odgovara i da se nećemo više viđati. Baš sam bila zadovoljna.
Ali ne. Jučer se javila, stigla je u Zagreb i želi da se vidimo. Naravno, pristala sam. Medeni Sinko Jedinko pretvorio se u „malo čudovište“!
Nemoj sada da u komentarima čujem „nemaš pojma, vidjet ćeš jednog dana kad budeš imala svoju djecu“ – meni je pedagogija, dapače razvojna psihologija djetinjstva, uža specijalnost i vrlo dobro mogu procijeniti je li neko dijete „samo dijete“, „razmaženo dijete“ ili „malo čudovište“.
Evo laički:
„Samo dijete“ od šest godina je veselo razigrano dijete koje se za vrijeme mamine kave s prijateljicom zabavlja na samo njemu smislen način, primjerice slažući šećere po stolu, rasipajući te iste šećere, puzeći pod stolom i govoreći „mama, dosadno mi je“. Tu i tamo sudjeluje u priči s odraslima, prenosi im neke svoje doživljaje i ljuti se okrećući očima ako ga odrasli ignoriraju ili tako nešto.
„Razmaženo dijete“ radi sve isto što i „samo dijete“ ali se pri tome glasno i neartikulirano krevelji i dere dok ga mama ne stišava već naprotiv povisuje glas kako bi i dalje nasemtano uživala u kavi s prijateljicom. Mama ga uglavnom ignorira na način da prijateljici govori „Gle ga molim te, nimalo me ne sluša“.
„Malo čudovište“ radi probleme cijelo vrijeme. Urla na mamu i maminu prijateljicu na ulici. Odabire gdje će mama i prijateljica sjesti na kavu i o čemu će pričati a ako mu nešto nije po volji dere se na sav glas i udara rukom po stolu ili se baca na pod. Mama se s njime nateže tako da ostatak kafića gleda u njih i zgraža se gledajući šestogodišnjaka koji neometano terorizira sve nazočne.
Psihijatrica?!
Sjedile smo na kavi ravno pola sata i nakon toga imam po sebi nekoliko ugriza i uštipa (posljedica štipanja malim oštrim noktima, jebali ga nokti neodgojeni), cipele su mi totalno izgažene i prljave (a samtane su) i imam fleketinu od sladoleda na prsima. Njemu se očito nije sjedilo s nama na kavi. Ma da?! Ministarka ga je imala gdje ostaviti ako me je htjela vidjeti nam miru.
Meni: „Znaš, on se ni prema kome drugome tako ne ponaša. On tebe naprosto obožava! Uvijek pita kad ćemo ići kod Tedice gledati mace i zeke! Uvijek! I znaš, onaj Zvrk i Maljc koje si mu kupila su mu najdraže slikovnice! Uvijek kaže da mu je to kupila njegova prijateljica Tedica!“
Njemu: „Sine, ne lupaj Tedicu. Tedica će se naljutiti i neće više htjeti ići s nama!“
Mali ima 36 kg. Ja duplo više, fala Bogu, ali boli me kad se Mali zaleti i skoči mi svom snagom na balerinku. Jebote, zvijezde sam vidjela i velikog i malog medvjeda!
Da ne mislite kakos am im i ovaj puta ostala dužna, rekla sam ja njemu što mu ide, ali se Ministarka malko zgrozila. Uhvatila sam ga za nadlakticu nakon što mi je istresao čašicu sladoleda u krilo i rekla: „Ej, lega, pa daj se smiri, zašto se tako ponašaš? Naljutit ću se!“ I to vrlo ozbiljnim tonom, koji meni nikako nije svojstven jer sam s djecom uvijek više nego frendli i djeca me obožavaju, ne zezam se, oduvijek su me djeca voljela (pa otuda i kasniji interes za pedagogiju).
Ministarka je skužila da je Malo Govno pretjeralo pa je, kaoti, malo podviknula i vratila ga u stolicu. Nakon toga je nju nagazio i prolio joj Sprite u krilo a nakon toga rastrgao 5 vrećica šećera po stolu i podu, a onda je došao konobar i zamolio Ministarku da pripazi na dijete. Nakon što je otišao, Ona je sva zgrožena počela pričati kako zagrebački konobari nisu normalni i kako je moguće da ne vide da je Sinko samo dijete!
Na to sam joj rekla da je konobar reagirao vrlo primjereno s obzirom na situaciju jer bih nas ja izbacila čim smo ušli kad je Sinko istresao sve kišobrane iz stalka za kišobrane i nogama ih počeo šutati po podu.
E, totalno sam ogorčena i nakon ovakvih situacija, koje su hvala Bogu rijetke, bude mi drago da još nemam djecu.
Iako, dijete nikada nije krivo!