Kol'ko na krošnji haslama tol'ko od mene maksuz selama!

subota , 27.01.2007.

Imala sam prijateljice Branku i Eminu. Srpkinju i Bosanku. Nisam primjećivala da se po bilo čemu razlikujemo. Razišle smo se za vrijeme rata kojekuda, ali smo cijelo vrijeme bile u kontaktu.
U doba najžešćih paljbi po Osijeku niti u jednom trenutku nisam pomislila da su svi Srbi loši. Nikada. Za razliku od mojih roditelja koji su u to doba pokleknuli u naletu opće histerije hrvatstva. Stvarno nikada. Čak ni kada mi je djed poginuo u Hrvatskoj vojsci a četnici u Vukovaru pobili pola rodbine i tata se danima nije vraćao.

Drugi djed, onaj s kojim sam praktički odrasla i koji je uvelike utjecao na moje formiranje oduvijek je govorio da je Bosanac. Nije bio musliman. Ali je bio Bosanac i tako se oduvijek deklarirao, čak i u doba SFRJ kada to nije bilo poželjno.
On mi je govorio da je Bosna najbolja zemlja od svih tadašnjih republika jer u njoj žive tri naroda u slozi. O tom po tom. Rat mu je teško pao. Čak i tada je govorio da ne smijem misliti da su Hrvati poseban narod i uvijek u pravu.
Deda, hvala ti na tome!

Žao mi je da nije dočekao toliko željene promjene koje su u Hrvatskoj nastupile samo par mjeseci nakon što se ubio. Toga 3. siječnja 2000. vjerovala sam da ima šanse za nas. Zapravo, otkada razmišljam svojom glavom u konstantnom sam nesporazumu sa samom sobom.
Ovih dana sam se po ne znam koji puta razočarala u državu u kojoj živim i u ljude koje poznam, pa stoga ovako patetičan ton.

Da se vratim par godina unatrag…
Učlanila sam se u SDP sredinom devedesetih kada je u Osijeku to bilo sve samo ne popularno. Ne na način na koji to danas u Osijeku nije popularno. Tada je to bilo opasno po život, bez imalo pretjerivanja. Nikada nisam imala političkih ambicija ali sam voljela svjetlo koje je u SDP-u u to vrijeme gorjelo. Osjećala sam da tamo pripadam. Mlado ludo, nemam bolje isprike.
Pamtim izbore pred koje smo plakate lijepili u muko doba noći u strahu da nas ne dograbi Glavaševa duga ruka. Do jutra su plakati već bili otrgnuti i uništeni ali nismo se dali – bilo je u tome neke čari koju pamtim i danas.
Te izbore nismo dobili, ali jesmo one sljedeće. Neki moji prijatelji/ce i poznanici/e postali su saborski zastupnici/e. Nekoliko jeftinih saborskih ručaka je moj jedini osobni profit. Nikada mi nije padalo na pamet tražiti bilo što za sebe, za razliku od nekih drugih koelga i kolegica.
Kako smo vladali, čudno je da je i toliko potrajalo.
Oduvijek sam glasovala za SDP, pogotovo u Osijeku, gdje alternative nije bilo, i zavaravala sam se time da glasujem za poznate. To što se neki od njih nakon odlaska u Sabor više nikada nisu pojavili u stranci sam zanemarila. Kroz te četiri godine koje su odradili, uspjela sam progledati i shvatiti da SDP nije ništa bolji od bilo koje druge stranke. Čast iznimkama.

Davno sam prestala odlaziti u stranku jer sam tamo nalazila sve manje istomišljenika, a i preselila sam se u Zagreb.
U Zagrebu smo i dalje na vlasti. O, majko mila, odakle da počnem:

1. Izbor za Zagrepčanku godine. Izabrana je Ana Rukavina. Hvala Bogu pa znam da će 50.000 kn nagrade otići u prave ruke i znam da se teta Marija veseli do neba! Ma, i ja isto, ali ostao mi je gorak okus u ustima nakon zdravice jer je izbor protekao sve samo ne demokratski. Bandić je jednu od mojih (i njegovih) stranačkih kolegica nazvao na mobitel usred vijećanja i prijetnjama je natjerao da glasa za Anu. Nagrada se prema propozicijama dodjeljuje jednoj građanki Zagreba koja je svojim djelovanjem promovirala ženska prava i ravnopravnost između spolova. Ana je zasigurno ostavila trag kojim nas je sve zadužila i slažem se da bi trebala pobrati sve moguće nagrade i imenovanja. Njezine aktivnosti i nasljeđe nažalost nemaju veze s ravnopravnošću spolova. Je li zbilja moguće da taj čovjek ima toliki utjecaj?! Pokušat ću citirati ono što je rekao mojoj kolegici: „Ako kažem da daš glas za Rukavinu, onda ćeš to i napraviti ili te neće biti.“ Ta moja kolegica je članica Gradske skupštine a ne neka Bandićeva čistačica s Kozari Boka.

2. Danas čitam Večernjak i vidim da se po kuloarima priča kako će Bandić zaposliti Jadranku Cigelj u Bandić holdingu ili barem negdje u poglavarstvu. Na stranu njezino stradavanje i sudbina gora od smrti, ali ruku na srce, ona je luda žena. Usrala sam se od straha kad sam je čula u otvorenom. Nisam mogla vjerovati da će doći i taj trenutak da meni Jadranka Kosor bude simpatična i da stajem u njezinu obranu. U istom Večernjaku hrabri (ili ludi) novinar Antonio Mandir riječ po riječ citira Bandićevu paljbu na račun Teodora Celakoskog (iz inicijative Pravo na grad). Ova je legendarna: „Tko je taj Celakoski da ruši ono što gradim? Što je on stvorio cijeloga života – nema ni kučeta ni mačeta. Ne mogu svi ti jadnici zajedno srušiti što ja mogu izgraditi“, a ni ovo nije loše: „Pička mu materina, što hoće taj Celakoski? Bog ih jeb’o bolesne! Da njih slušam i pratim proceduru, ne bi se ništa gradilo. Trebala je biti još jedna prezentacija ovog projekta, ali nema više toga, mamu im jebem. Kreće se odmah u realizaciju projekta. Treba provjeriti što se mora promijeniti u GUP-u, a što ne, da bi se počelo raditi.“ Ovo nije rekao neki ZET-ov vozač nego prvi čovjek našeg glavnog grada - gradonačelnik koji bi u bilo kojem drugom gradu na svijetu nakon ovakvih postupaka i izjava morao otići s položaja. Sramota, sramota, sramota.

3. Posljednji primjer moga razočarenja u SDP se isto dogodio ovih dana a u njega sam osobno umiješana. Ne da mi se sada objašnjavati kako i otkuda poznajem pjevačicu Hanku Paldum, ali eto, poznajem je i odlučili smo joj pomoći u promociji posljednjeg albuma „Žena kao žena“. Ona nije narodnjakuša iako kaže da su „sve njezine pjesme narodne jer ih pjeva za narod“. Hanka je izuzetna žena. Izuzetno dobra i poštena osoba. Bila je u Sarajevu cijelo vrijeme rata a nakon rata u Bosni pomaže koliko god može, pogotovo djeci i ženama. Hanka ima hrpu prijatelja u Zagrebu koji su oho-ho puno poznatiji i utjecajniji od nas. Nitko od tih ljudi nije joj mogao pomoći. Htjela bi promociju održati u jednom od kazališta kojima su ravnatelji moji stranački kolege. Nije išlo. Nije baš prikladno. Severina je mogla jer je Hrvatica valjda. Hanka je muslimanka, ponosna muslimanka. Čovjek bi očekivao da mu stranački kolege pomognu, a ako iz bilo kojeg razloga ne mogu, neka kažu da ne mogu. Sramota me je da živim u ovakvoj državi. Ona sisata četnikuša Ceca bi vjerojatno dobila prostor u HNK-u. Sramota. Imam osjećaj da sam do sada živjela u nekoj kukuljici i nisam primjetila taj animozitet prema Bosancima. Prijatelj novinar, koji nam je pokušao pomoći s tiskanim izdanjima, rekao je da je Hanka za Jutarnji list "previše narodnjačka" a za Večernji "previše muslimanska". Odvratno.

Evo, kao Hrvatica i hrvatska građanka otvoreno kažem:

Hrvati, jebite se! Licemjeri ste bez premca! Sramim se da sam Hrvatica i da živim u ovakvoj državi!

Hanka je za vrijeme napada na Osijek i Vukovar pjevala ovu pjesmu:


Maksuz selam, Hanka kraljice!