Sedam dana sarme

utorak , 09.01.2007.

Vegetarijanka sam već nekoliko godina. Ne baš prava jer još uvijek papam ribu i morske plodove, ali za jednu Slavonku je već i to veliki pomak.
Šalim se. Unatoč slavonskoj genetici, meso gotovo uopće nisam jela jer mi, jednostavno rečeno, nije fino. Ali sam zato jela sve drugo u kategoriji „rogovi i kopita“, dakle salamice, paštetice, ćevape i slične gnjusnosti.
Ne mogu reći da mi je bilo lako jer bi to bila laž. Bilo mi je nezamislivo jesti sendvič bez salame ili ne moći otići na ćevape. Dvojbe su nestale s razvijanjem svijesti. Licemjerno mi je bilo papati gice a skupljati mačke i golubove po ulici. Jednog dana sam jednostavno prestala. Čak pamtim i datum – 1.9. Taj dan obilježavam svake godine. Zapamtila sam ga zapravo jer je Nini bio rođendan a ja sam naručila pizzu bez mesa.
Nisam otada imala nikakvih problema sa zdravljem, da se razumijemo, upravo suprotno, osjećam se psihički i fizički puno zdravije. Svi argumenti mesoždera padaju u vodu kod mene i vrlo rado ulazim u rasprave. Ali neću o tome. Moram još izbaciti ribu, ali i nju jedem u prosjeku jednom mjesečno, tako da i nije neka tragedija. Osjećaj krivnje me muči samo tada.
Problemi su nastali s kuhanjem. Ljubav ne jede meso od srednje škole tako da s tim nije bilo problema. Jednostavno nisam znala skuhati nešto bez mesa ili si napraviti sendvič bez salame. No, kupovinom Makrobiotičke kuharice i pribavljanja još nekih recepata ubrzo sam se pretvorila u jednu od boljih veggie kuharica na ovim prostorima. Ne da se hvalim, ali se hvalim. To mi uostalom kažu svi koji su nešto moje probali.
Raspolažem širokim dijapazonom jela od čistog povrća i klica u voku, do tjestenina na milijun načina pa sve do veggie roštilja s tofuom i sličnih varijacija na temu.

Dugo sam imala problem s mirisima.
Miris roštilja me na primjer još uvijek pati. Ali samo taj. Svi ostali postali su odbojni, baš odbojni. Primjerice, kad prolazim Konzumom ili Harmicom, gdje peku piceke, meni se odmah povraća i na brzaka moram pobjeći jer bih se zbilja pobljuvala nasred dućana ili ulice.

Jelo za kojim najviše patim (sam zapravo najviše patila) je bila mamina sarma u doba zimskih blagdana. Prošle godine je mama pokušala smisliti neku veggie varijantu samo s rižom s kojom nisam baš bila zadovoljna, tako da sam ove godine sama nešto smuljala s rižom i sojinom šinkom i ispala je identična, ista kao i mamina s mesom! Oduševljenju nije bilo kraja. Prvu lončinu napravila sam za Božić i jeli smo je četiri dana. Onda je nastupila pauza od nekoliko dana do Nove godine i opet sam je napravila, a ovaj puta je ispala još bolja. Opet smo je jeli tri dana.
Onda mi je malo pozlilo od sarme, ali nisam se predala. Zamrzla sam je, ostale su još 4. Nisam ni pitala mamu ima li smisla zamrzavanje, ali sad je svejedno. Iako mi je još uvijek muka od sarme, sve se nekako veselim trenutku kad je budem tamo negdje kroz dva-tri tjedna odmrzla i uživala. Taman 2 obroka.



Vrlo je simptomatično da se uvijek razveselim kad pričam o hrani!
Još par dana i idem na dijetu, ovaj puta zbilja.

Još jedna prigodna pjesmica od Hladnog piveta, malkec izmijenjena:

Od sve mi hrane najdraža sarma
Sva ostala klopa joj nije do
boka,
Riža i soja smota se lijepo
U listove zelja, da
vidiš veselja.

Sarma je prava poslije par dana,
Kad
ugledaš nikakvu mast na vrhu.
Curi niz bradu juhica
fina,
Odbaciš pribor, ždereš ko svinja.

Po cijeli
dan žena me grdi,
Da samo jedem, spavam i prdim.
Za one
stvari tako joj drage,
Ja više nemam volje ni
snage.

Meni se, iskreno, više ne da
Znojiti na njoj
dok ona drijema
I baš me briga što draga melje,
Čim ona
ode ja vadim zelje.

Sarma (nešto kao)
Sarma (jelo
pravo)
Sarma