(Ne)odgovorno roditeljstvo
utorak , 14.11.2006.Nisam baš tračerica po društvenom opredjeljenju, ali muči me jedna situacija od sinoć, pa bih se ovdje htjela olakšati.
Šetam ja tako pse i s druge strane ulice mi maše Marta, nazovimo je tako. Marta je curičak od 15 godina, stanuje blizu mene s roditeljima i psom Leksom, najboljim prijateljem mojih pasa, tako da se često viđamo i skupa šetamo. Slatka je i inteligentna i užitak mi je slušati o njezinim ljubavnim i školskim jadima, glazbi koju sluša i mjestima na koja izlazi.
Prošle godine krenula je u prvi razred jedne gimnazije. Škola joj se dopala, profesori su bili grozni, ali učenici super. Problemi se pojavljuju negdje u ovo vrijeme prošle godine. Mama joj je otišla u školu na informacije i saznala da Marta iz dva predmeta ima čiste jedinice. Tješila sam je govoreći da se sve to može ispraviti i da su profesori, iz vlastitog iskustva to znam, uvijek nešto strožiji na početku srednje. Nije puno pomoglo. Roditelji su je prije kraja prvog polugodišta ispisali iz gimnazije jer „ona nije dovoljno pametna za gimnaziju“ i ostavili da pauzira do početka ove školske godine.
Vidjela sam da je omalovažavaju i da joj to teško pada. Po njihovim komentarima čovjek bi pomislio da su oboje doktori znanosti. Otac joj radi kao kolporter na Trgu, a mama kao prodavačica u Duhanu. Čak niti novac za neko daljnje školovanje nakon gimnazije nije problem jer Marta ima bogatog ujaka koji joj je obećao platiti fakultet, a i ovako joj stalno plaća kojekakve stvari, od odjeće do knjiga za školu i slično. Radilo se jednostavno o zlostavljanju djeteta, ako mene pitate. U tim formativnim godinama, djeci, pardon mladima, koji i ovako sami sa sobom imaju problema sa samopoštovanjem, jako teško pada omalovažavanje od strane roditelja.
Marti je to zbilja teško palo. Nekoliko mjeseci je na glavi umjesto frizure nosila kapu šiltericu, toliko nabijenu da su joj se oči jedva vidjele. Pitala sam je zašto to radi ali nije mi htjela odgovoriti. Sramila se, vidjela sam to osobno u par navrata. Kada bismo naišle na neke njezine poznanike, brzo je ili prelazila na drugu stranu ulice ili ih je, ako nije uspjela zbrisati, jedva pozdravila. U tih par mjeseci se iz vrlo otvorene i vesele curice pretvorila u namrgođenu i tužnu čudakinju.
Roditelji su je ljetos upisali u frizersku školu. Nemam loše mišljenje o frizerkama, ali žao mi je bilo to čuti, jer znam da Marta ima potencijala za visoko obrazovanje. S deset godina iskustva na leđima, smatram da to mogu procijeniti. U rujnu je krenula u školu. Nije joj loše, najbolja je u razredu, ima sve petice i zadovoljna je.
Nisam je do sinoć vidjela nekih mjesec dana i baš me obradovala. Pričala mi je o novom dečku kojega upravo peca i šetnja nam je protekla u prilično ugodnom razgovoru. Krenule smo kući s psima i zamolila sam je da pričuva Topsy i Gettya dok ja u pekari kupujem kruh. Izvadila sam novčanicu od 10kn iz džepa, a ona je nekako tugaljivo konstatirala: „Ajoj, a nisi ponijela novčanik… htjela sam te zamoliti da mi kupiš buhtlu ili tako nešto.“ Deset kuna je ipak bilo dovoljno. Jako se obradovala buhtli i štrudli od višnje koje sam joj kupila i to mi je pomalo bilo čudno.
A onda mi je rekla kako joj mama ne dopušta da išta stavi u usta iza 18 sati jer je predebela i da je konstantno gladna. Neki dan je markirala zadnji sat poslijepodne kako bi stigla kod kuće nešto pojesti prije šest. Mama joj uskraćuje i džeparac jer ju je jednom prilikom srela u gradu s komadom pizze u ruci. Nisam mogla vjerovati. Marta ni približno nije debela. Po mojim mjerilima je i premršava. Jedanput je posudila od frendice minicu koju je htjela obući u školu i mama joj je poludjela. Ali ne zbog nošenja minice u školu, nego zbog toga što ima „noge debele kao balvane“ i „netko od poznatih bi je mogao sresti i zgroziti se“.
Martin polubrat, očev sin iz prvog braka je negdje moje godište i debeo je, pa se brižna mama boji da bi i Marta mogla postati „takva“ i ne da joj jesti. Curici od 15 godina brani jesti! Po frižideru joj lijepi fotke anoreksičnih manekenki i modela! Rođena majka!
Stvarno sam poludjela. Došlo mi da odem kod njezinih staraca i svašta im kažem, ali mislim da nema smisla. Drago mi da je Marta razumna i da joj je jasno da je mama zlostavlja. Bilo joj je drago kad sam joj rekla da je kod nas uvijek dobrodošla na ručak, večeru ili već nešto. Kod mene barem papice uvijek ima!
Jutros sam joj srela mamu na ulici. Pozdravila me s „Bok, susjeda!“ a ja sam joj kiselo odmahnula a došlo mi je da joj podmetnem nogu, pa da poželi koju kilu viška kad joj koščice dodirnu tvrdi i hladni beton.
Ma, zapravo mi je zbilja grozna i opterećujuća cijela ta priča. Loše sam spavala, neke noćne more su me ščepale, mislim baš zbog Marte. Počinjem uvijek od sebe. I ja sam imala loše momente s roditeljima. Svi ih imaju. I meni su prigovarali zbog debljine, pa i dalje prigovaraju, jer su uglavnom zabrinuti zbog zdravlja, ali meni Babo barem veli „Ti si moja beba i voljet ću te i kad pređeš 100 kila! Barem ću imati više toga za voljeti!“
Da se mene pita, kao što me se ne pita, uvela bih neku vrstu prijemnog ispita za roditelje i izdavala bih dozvole za roditeljstvo. Uvela bih opsežna psihijatrijska i psihološka vještačenja, pa me baš zanima koliko bi parova dobilo dozvolu.
Ovako ispada da su za odgoj djece, najodgovorniju i najsloženiju zadaću u životu, svi spremni i sposobni. A nisu. Stvarno nisu.
komentiraj (27) * ispiši * #