May You Live in Interesting Times

petak , 25.08.2006.

Vratila se sa skupa podrške Dragu Hedlu...
Tko ga ne zna neka ne čita dalje, jer mi se ne da objašnjavati.

Bilo je onako... Otužno i ne previše konstruktivno. Skup onih koji bi i onako došli, bez posebnog poziva. Kronični nedostatak predstavnika/ca civilnog društva. Valjda tema nije dovoljno aktualna. Zašto se ovakav skup nije održao u Osijeku?

Slučaj Glavaš. Slučaj Osijek. Ili pak, slučaj Hrvatska.

Država u kojoj zaštićeni svjedoci nisu zaštićeni - glasnogovornik suda na pressici čita imena zaštićenih svjedoka, Đapić popisom maše na sve strane, Glavaš otvara web-stranicu punu prijetnji. Novinarima se prijeti smrću ili u blažoj varijanti zatvorom. A ubojice i nalogodavci slobodno šetaju.

Meni sve to zapravo jako teško pada jer sam slučajno bila svjedokinja toga vremena u Osijeku.
I znam ih.
I Dragu i Branimira i Krunoslava.

May You Live in Interesting Times

Dragu znam dugi niz godina. Školski frend mojih staraca. Moje simpatije prema njemu rastu tamo negdje od polovice osamdesetih kada mi je poklonio i potpisao knjigu Žuti vrtuljak, koja je dugo zauzimala počasno mjesto na mojim policama. O djetinjstvu o Osijeku, istim ulicama, mjestima i prašini. Zatim sam malo narasla i počela čitati Feral, s posebnim osvrtom na njegove članke koji su opet bili o Osijeku, ali iz jedne druge, mračnije perspektive.
Mogla sam se pronaći i u njima. I to je bio moj Osijek, moje ulice, moja mjesta i kuće u kojima su se odvijale ružne stvari o kojima se pričalo s gorčinom ispod glasa. Moj tata je domovinu branio srcem. To su njegove riječi, ne moje. Djeda također. Nikada nisu za to uzeli ni kune. Bilo mi je teško pojmiti sve što se oko mene događalo. Djeda je poginuo na fronti, a tata izašao iz vojske zbog Branimira. Tako sam čula „Zbog Branimira.“ Tata je inače brbljavi tip ali o tim vremenima nerado priča iako sam u više navrata pokušavala između redaka razabrati istinu... Teško je i danas, ali nisam htjela o tome.
Drago je rijetko dobar i pošten čovjek. Baš čovjek. Istina mu je na prvom mjestu. To potpisujem u svako doba. Gledala sam ga danas, za govornicom, pokušavajući pojmiti kroz što prolazi proteklih mjeseci i godina. Nije to više onaj Drago iz Žutog vrtuljka.

May You Live in Interesting Times

Branimira sam znala samo s televizije do trećeg srednje kada je županija mojoj gimnaziji poklonila… e, više se stvarno ne sjećam što… znam, neku fonoteku ili tako nešto. Došao Branimir sa svojom svitom, svojom televizijom i svojim novinarčićima. Naš nekoliko štrebera…ehem… odličnih učenika/ca izvukli s nastave da demonstriramo županu znanje.
Poslije nas šerif poželio upoznati. Pružila sam mu ruku i rekla svoje ime. „O-ho, moja imenjakinja!“ (Branimira mi je ime, nice to meet you) Kad je čuo i prezime obrva iznad lijevog oka mu je lagano zatitrala i nešto nižim tonom je rekao „Poznavao sam vašeg oca“ i okrenuo se drugoj štreberici dok sam si mislila kako je moj otac i dalje živ pa nema razloga za taj past tense. Kasnije sam shvatila.
Ne znam je li lud ili neustrašiv. Zapravo za tu neustrašivost potrebna je poprilična doza ludosti. Ne znam kako bih drukčije protumačila njegovo ponašanje. Neka.

May You Live in Interesting Times

Krunoslav je par godina stariji od mene. Vidjela sam ga kada se s ocem, sestrom i očevom ljubavnicom uselio u stan ispod mene iz kojega su bivši susjedi pobjegli preko. Pozdravljala sam ga jer sam pristojna. Uvijek bi mi mahnuo glavom na pozdrav. Velika faca. Mladi branitelj. Veliki motor. Policajac. Neš ti.
Onda sam se preselila iz te zgrade i nisam ga vidjela par godina, sve dok me na tom velikom motoru nije zaustavio nakon podvožnjaka na Klajnovoj. Vozačku i prometnu, molim. Kužim da me ne prepoznaje pa sam se probala izvući djevojačkim šarmom i promrmljala nešto kao O, bok, susjed, nisam te dugo vidjela. I meni je zazvučalo glupavo. Nije ni trepnuo na pokušaj manevriranja situacije. Gospođo, vozili ste 95 a ograničenje je 50. Gospođa je imala možda 19 godina tada. Kaznu mu nisam htjela platiti jer nema apsolutno nikakve šanse da sam od semafora do podvožnjaka (nekih 50m ako se ne varam) u prastarom audiju s početka osamdesetih navukla na 95. Možda u nekom ferariju ili poršeu. Ali sat pokazuje. Ništa ne pokazuje. Završili smo na prekršajnom, ali on se nije odazvao tako da sam prošla bez kazne.
Pala sam na pod prošle godine kada sam ga vidjela kao zaštićenog svjedoka. Priznao je ubojstvo. Ne da mi se sad o Branimiru i njegovoj ulozi u toj priči, ali činjenica ostaje da je Krunoslav priznao ubojstvo. Ej... Ubojstvo. Nije ukrao žvake u nami. On je ekšli nekoga ubio. I nije u zatvoru.

Branimir mu prijeti. I njemu i ostalim svjedocima. Ništa čudno, reći će neki. Radi budalu od sebe. Ali te prijetnje su stvarne. Utemeljene. Svi to znaju. On je na slobodi da slobodno zastrašuje sve koji mu nisu po volji. S Ugljana apdejtira svoju stranicu. E, to mi je strašno.

Krunoslav je isto na slobodi. Kao i ja. Ubio nekog tamo Srbina. Na slobodi je. E, to mi je strašno.

Drago i dalje piše. Žele ga pozvati na sud, on se ne želi odazvati. Ima kao novinar pravo na to. On je napisao što je saznao. To je njegovo svjedočanstvo. Ako se ne odazove na sud ide u zatvor. Ako se odazove, postaje dio istrage protiv Branimira i na tu temu ne smije više pisati. Ma, ko tu koga?!?!?

May You Live in Interesting Times

Živim u zanimljivom vremenu. Preselila sam u Zagreb. Nakon nekog vremena prestala kupovati Glas jer bi me iz osmrtnica uvijek škicnula neka poznata faca. Na vijestima o rodnom gradu čujem samo o ptspeovcima koji su se ubili/zapalili/raznijeli ili su nekom drugom nešto slično učinili. Prometne nesreće na kojekakvim obilaznicama i autoputu. Urod podbacio. Dijete bivšeg branitelja u igri si raznijelo pola glave ili upucalo brata. Kronična depresija. PTSP. Ubojstvo. Samoubojstvo. Pištolj. Puška. Krv. Muka mi je. Prljava sam.

Ako je istina da istina oslobađa, želim se oprati.