Selidbe su mi užasno stresne.
četvrtak , 25.05.2006.Dok sam živjela sa starcima, selili smo se svega jedanput, ali kako sam bila klinka nije mi teško palo. A osim toga, stan nam je tom prilikom bio uništen (tijekom rata u Osijeku) tako da i nije ostalo previše stvari. Grozno, ali istinito.
Onda sam se prije pet godina doselila Bunku u Zagreb. Prvih nekoliko mjeseci stanovali smo besplatno kod jedne prijateljice, ali stan je bio zbilja malen, nekih 25 kvadrata, a kako se obitelj (dlakava i pernata) širila, bili smo prisiljeni potražiti nešto drugo.
Kućica na Trešnjevci. Na prvi pogled slatka i simpatična. Na drugi pogled vlažna i oronula. Vlasnik je radio u blizini pa si je uzimao pravo da svako malo dođe i provjeri kuću. Valjda se bojao da ćemo pokrasti taj krasni namještaj iz njegova djetinjstva od prije pedesetak godina ili odnijeti crijep, ne znam što mu je bilo na pameti, ali relativno brzo smo otuda preselili u novu, veću i bolju kuću u Maksimiru.
Tamo smo ostali puno duže jer su vlasnici naizgled bili u redu i stanarina je bila niska. No, i to nosi svoje negativne strane. Vlasnici ti se ne miješaju u život ali ih također nije briga ukoliko ti se bilo što pokvari u kući i slično. Otišao nam je bojler, plinski onaj za vodu i grijanje, usred zime, taman pred Božić. Veli vlasnik da nema love za popravak, tako da smo se prvo nekih tjedan-dva smrzavali, a onda posudili lovu i platili, ako se ne varam, nekih 3000 kn za popravak. Ja tada nisam radila i bili smo kronično bez para. Ma, užas. Onda nam to nije htio odbiti od stanarine a ja mu nisam htjela platiti stanarinu pa smo se svađali na pasja kola danima. Onda je i krov počeo prokišnjavati, hvatale se gljivice na stropu a susjedi počeli prigovarati zbog životinja, tako da smo se brzopotezno odlučili preseliti. Ja sam i dalje odbijala platiti ostatak stanarine ali Bunko mirotvorac platio bez moga znanja, tako da smo bili oštećeni u svakom smislu.
Kako je sve ove prethodne smještaje pronašao Bunko, red je bio na meni da nešto pronađem i uspjela sam. Dala oglas da tražimo stan/kuću uz mogućnost držanja životinja. Životinje i djeca su nažalost uvijek problem, pa često u oglasima stanodavaca možeš vidjeti dio „bez ljubimaca i djece“ što mi je prestrašna diskriminacija. Nisam mogla vjerovati kad mi se javila jedna žena, ima stan na Jarunu, nekih 80 kvadrata i životinje su joj u redu jer i sama ima psa. Meni je bila jako simpatična i ona i njezin suprug ali ja obično loše procjenjujem ljude. Bunko je odmah rekao da mu se ne sviđaju jer su nas pozvali na kavu k njima doma i previše zapitkivali, otkuda smo, što radimo, koje smo škole završili. Kako ja nemam iskustva s takvim stvarima, učinilo mi se u redu da to ispituju jer valjda žele upoznati ljude kojima će iznajmiti stan. Bunko poludio i skoro su se posvađali, ali sam ja nekako sredila stvari jer mi se stan zbilja sviđao.
To su one zgrade kod ulaza na Jarun, s malim vrtovima u koje izlaziš iz stana, cijena nije bila previsoka, a htjela sam se maknuti iz centra. Vrlo brzo sam skužila da baš i nije tako zanimljivo svako jutro skoro sat vremena putovati na posao, ali sam šutila jer je stan bio moj izbor. Nakon neka četiri mjeseca otkrila sam da nam dolaze u stan dok smo na poslu. Bunkova mama je tog dana bila kod nas, mi na poslu, žena sama u stanu, kad odjednom njih dvoje upadaju, bez zvona ili kucanja. Vele, došli su vidjeti kako održavamo stan. Come on, ja poludila, nazvala vlasnicu da je pitam otkud joj ideja da dolazi u stan dok nas nema, a ona mrtva hladna veli: „Pa, moram vidjeti kakvi ste, da niste neki narkomani ili luđaci!“ Njoj to bilo potpuno normalno.
Rekla sam joj da to tako ne ide, da joj plaćamo stanarinu redovito, a osim toga ostavili smo joj dvije stanarine pologa, na čemu su inzistirali prije useljenja. Prekipilo mi i opet smo se odlučili preseliti. Zamišljala sam si njezinog muža kako mi prekopava po gaćama i grudnjacima jer je izgledao kao pervertit i očito trzao na mene, ali se na početku nisam na to obazirala. Preko ovoga nisam htjela prijeći.
E, tu su nastali problemi, kako je bio početak mjeseca, a platili smo za cijeli taj mjesec, bilo mi je logično da cijeli taj mjesec imamo pravo biti u tom stanu i tražiti si nešto novo. Neeee, inzistirali su da se preselimo za tjedan dana i nisu nam htjeli vratiti stanarinu za taj mjesec kao niti dvije stanarine pologa. Sve skupa, skleptali su nas za 900 eura! Odjednom su zaključili kako smo im jako uništili stan i moraju sve to popraviti i pokrečiti, čak su rekli da su im psi uništili pakrete pa ih moraju lakirati i zapravo su htjeli da im još više platimo za odštetu. To je bila apsolutna laž, vjerujte na riječ. Bila sam luda žena, htjela im zapaliti stan i nanijeti štetu od koje se ne bi oporaviti godinama, ali Bunko, moj anđeo čuvar, me smirio onom poznatom Đoletovom „Neko to od gore vidi sve!“ Smirila sam se prividno, ali i danas, dvije i pol godine nakon toga, mi tlak naraste na dvjesto kad se toga sjetim.
Taman tada je vlasnica prostora u kojem sam imala ured (radila za neko njemačko predstavništvo tada) iznajmljivala stan u kojem smo sada i sve se fino poklopilo. Ona je dobra, ja sam joj jako draga i mila, a obožava životinje i sama doma ima 9 mačaka. Tako da posljednjih dvije i pol godine živimo u stanu u centru i uglavnom je sve u redu, osim što mi to nije neko rješenje za životinje jer bih htjela vrt za njih a i za nas. Ovaj beton me pojeo. Blizu mi je Zelengaj pa se tamo ispušem ali to nije isto što i vlastiti komad zemlje.
Zadnjih mjesec-dva intenzivno se bavim mišlju da probamo naći nešto izvan grada, ali vidim u Oglasniku da je ponuda dosta loša, bolje rečeno nikakva. Baš me maloprije zvao tip koji iznajmljuje kuću u Mlinovima ali traži 400 eura, što je previše, a ja bih zbilja na selo.
Već ćemo pronaći nešto, ne sumnjam. Jedino me muka hvata kad se sjetim selidbe. To mi je ful stresno. S jedne strane nije loše jer su to jedine prilike kada sam spremna riješiti se kojekakvog otpada koji inače redovito skupljam. Mislim na raznorazne časopise, opremu za zveri, bočice i kremice u kupaonici, odjeću koju više ne nosimo i … ni ne sjećam se što sam sve pobacala u proteklim selidbama. Zapravo se svaki put iznenadim količinom nepotrebnih stvari koje posjedujemo i koje smo skupili proteklih godina.
A još uvijek nisam sve svoje prenijela iz roditeljske kuće. Imam tamo još hrpu knjiga, CD-a, slika, pa i odjeće. Tako da svaki puta kad se vraćam iz Osijeka izgledam kao da idem prodavati robu na Hrelić. Najgore u vezi selidbe mi je transport životinja, njihovih gajbi, krletki i ostale opreme. Oni kao da polude svaki put kad se selimo, pa faza privikavanja dugo traje, mačke mi se gube po susjedstvu, psi su jadni i tako, vrlo stresno sve u svemu.
Kutije i vreće mi ostaju neraspakirane danima, tjednima, pa i mjesecima. Istina živa. I još niti jednom nisam postigla da naša selidba izgleda kao na filmu, s točno označenim kutijama (pazi lomljivo, kupaonica, knjige i sl.)
O, ne, ne, ne… kod mene se pakira kozmetika s knjigama, pa mi onda knjige mirišu na šampone, čaše se redovito razbiju, razlije mi se eterično ulje po najdražoj košulji, izgubim Wahrigov rječnik iz njemačkog koji sam platila 100 eura, negdje, ne znam gdje… a vrhunac se zbio kad smo se selili baš u ovaj stan.
Odjeću s vješalica iz ormara sam u žurbi potrpala u nekih sedam-osam velikih crnih vreća za smeće, a vozila me prijateljica s kojom sam čim smo stigle htjela otići na kavu, tako da smo vreće samo ostavile ispred stana. Na povratku s kave, vidjela sam na Britancu ljude koji prekopavaju po kontejnerima sa smećem i vade neku odjeću. Prijateljica i ja hodamo, gledamo ih, zgražamo se nad situacijom u zemlji i ljudima koji su primorani kopati po smeću… Dođemo pred stan i vidimo da vreća s našom odjećom NEMA! Upali mi se lampica i trk do kontejnera po NAŠU ODJEĆU, ljudi već odnijeli hrpu toga ali sam veći dio ipak uspjela spasiti. Jedan dušobrižnik, novi susjed, mislio pomoći tako da iznese naše smeće. Dobar neki čovjek, kasnije mi pomogao vaditi odjeću iz kontejnera. Prvu noć u novom stanu provela sam u odljepljivanju listova salate i ljuski od krumpira s onoga što nam je ostalo od odjeće. Ma, pregrozno, znam.
komentiraj (15) * ispiši * #
Tedica će postati baka!
četvrtak , 18.05.2006.Nije me bilo neko vrijeme, ni tu a ni u Zagrebu. Bila sam u Osijeku jer mi je mama bila na operaciji pa joj je trebala pomoć nakon izlaska. Kako Stari i Baka svakodnevno odlaze u Bizovac na liječenje kostobolje i drugih boljki, bile smo same svaki dan do nekih tri-četiri popodne i zapravo ne pamtim kada smo toliko vremena provele skupa. Najsmiješnije je bilo kad sam je vodila na vađenje konaca. Uplašila se kao mala curica kod opasnog doktora. Ovo joj je inače prva operacija u životu pa joj je sve novo i zastrašujuće. Doktor je bio super, neki mladi, simpatični, pa smo se zezali. Kako su joj laparaskopski odstranili jajnik, jedna rupica joj je u samom pupku pa sam rekla doktoru da je živa šteta da joj nije stavio piercing, na što je ona zajaukala: „Joj, nemojte doktore, molim vas!“ Ma, jako je smiješna bila i užasno slatka.
Eto, jučer sam se vratila u Zagreb.
Zahvaljujući ovim dvjema dlakavim pojavama dolje na slici, kroz tjedan-dva postat ću baka, to su major news. Blago meni! Nisam cinična. Nema mi većeg veselja od malih dlakavih kuglica!
Iako nismo planirali, kako se to uglavnom i dogodi.
Ovaj mali tigrasto-bijeli dripac, Božidar, ima svega sedam mjeseci i uspio je napumpati ovu sivu dripicu Patuljku. Nije mi bilo u peti da bi se to moglo dogoditi i baš zbog toga sam ih držala skupa. Patuljka je jedina naša maca koja nije sterilizirana. A nismo je sterilizirali jednostavno zato što je premala, pa je veterinar sugerirao da možda neće ni biti u stanju zanijeti. Ali eto, jel', uspjela je.
Tjerala se ona svako malo i to je bilo presmiješno. Valjala bi se po podu, padala mi pred noge, kao da ja tu mogu nešto učiniti, trljkala se u sve živo i tulila kroz prozor prizivajući mačore iz bližeg i daljeg susjedstva. Znate da se to umilno tuljenje za vrijeme tjeranja čuje kilometrima?
Onda je prije nekih mjesec dana prestala i mi odahnuli. No, prije par dana mi se učinilo da se razboljeva, nekako je klonula, slabo jela i postala apsolutno nezainteresirana za sve oko sebe. Odvela sam je veterinaru i imala što čuti, „Postat ćeš baka!“ Dugo sam se pribirala od šoka, moram priznati, prebirala u glavi potencijalne kandidate, kojih zapravo nikada nije ni bilo jer Patuljka ne izlazi van. Onda sam se sjetila ovog malog smrada. Joooj, ma i sad kad se sjetim dođe mi da ih izlemam. Godinama skupljam mačke i mačiće, ali one napuštene, kakvi su bili i Patuljka i Božidar, i onda mi njih dvoje ovako što prirede pa ću umjesto da udomljujem te jadnike kojih će sigurno opet biti, morati udomljavati njihovu djecu, moje unuke. Ma, nije važno, zapravo se jako veselim. Nadam se da će sve biti u redu s njima jer je ona zbilja mala. Ima tri godine ali je manja od Božidara koji ima sedam mjeseci. I ogroman joj je trbuh. Novi nadimak joj je Magi jer izgleda kao magarac natovaren teretom s obje strane.
komentiraj (8) * ispiši * #
Žene na rukovodećim položajima
srijeda , 10.05.2006.Hvala svima na čestitkama na novom poslu!!!
Šljakam već punom parom, ali iako sam skoro cijelo vrijeme za računalom, jedva da stižem navratiti ovamo i kod vas. No, i to će se promijeniti kad se malo uhodam. Imala sam i brige oko Mamine operacije, ali i to je dobro prošlo i ona se super oporavlja, pa će je sutra pustiti.
Posao mi je dobar i zanimljiv i dosta toga ovisi o mojem osobnom angažmanu, što mi baš paše.Ekipa je odlična, suportivna i kreativna. Za slobodne dane neće biti problema, sve ide po dogovoru.
A danas sam prvi put išla u javnost u ovoj funkciji koju sad obnašam i bilo je zanimljivo, to say the least.
Bila sam u Parizu! Stvarno, ne lažem. Dobro, djelomično ipak lažem. Dvorana u Esplanadi se tako zove. Bila sam, dakle, na okruglom stolu o ženama na rukovodećim položajima u organizaciji UNDP-a i časopisa Cosmopolitan!
Prije nego sam došla, mislila sam da je skup otvoren za javnost. Naravno da sam se prevarila. Društvo je bilo vrlo probrano. Novinara više nego sudionica i publike zajedno. Vjerojatno je EPH poslao novinare iz svih svojih izdanja.
Uslijedilo je fotografiranje u trajanju od skoro pola sata, dok smo mi (publika) pozorno čekali slavne poduzetnice, direktorice, rukovoditeljice, pročelnice i još neke čije titule nisam upamtila. Kako je Tedica sve drugo samo ne Cosmo girl, bilo mi čist žao da prethodno i ja nisam otišla na frizuru, manikuru, pedikuru i čišćenje lica pa da i ja sjajim poput njih. Možda sam mogla sklopiti kakav dobar ugovor ili pronaći i sebi kakav posao na rukovodećem položaju, hm hm… ja se stvarno nikad ne znam uklopiti.
Najzanimljivije mi je bilo slušati kako niti jedna od tih žena uglavnom nije imala problema u građenju karijere i kako se gotovo uopće nisu susrele s diskriminacijom po spolu prilikom zapošljavanja i kasnije tijekom posla.
Istina, morale su raditi raznorazne ustupke na uštrb obitelji ali sve one imaju vrlo suportivne muževe i djecu koji razumiju kako se važnim poslom one bave, kako su važne i glavne i kako će puno više novaca zaraditi one ako im muževi više potegnu doma i bla-bla-bla.
Svega sam se naslušala. Nije im problem što vrtići ne rade cijeli dan. Ne misle da bi njihove korporacije i kompanije trebale organizirati vrtiće za djecu svojih zaposlenica jer oni dopuštaju ženama da rade od doma. To je rekla jedna od direktorica Agrokora. To vjerojatno vrijedi za Todorićevu djecu, ali nije precizirala. Baš me zanima kako bi neka od prodavačica u Konzumu mogla raditi doma uz svu moguću potporu svoje firme. Ha-ha-ha. Todorić bi joj sigurno poklonio i laptop da radi od doma, jer nije bitna kvantiteta već kvaliteta vremena provedenog na poslu i uz posao.
Sve ove firme podupiru žene na svim poljima. Najbolja mi je bila jedna od direktorica iz Zagrebačke banke koja je otpjevala odu svojoj matičnoj banci jer su ne-znam-koliko-puta proglašeni najpoželjnijim poslodavcem i partnerom, a onda joj je jedna druga Koka rekla kako njena prijateljica koja radi u Zabi ne ide na posao bez dva-tri apaurina u želucu.
Zaključci okruglog stola ne postoje, jer su organizatori (Cosmo, jelte) ostavili svega pet minuta za raspravu. Tih pet minuta se pretvorilo u nula minuta a nakon toga smo se preselili u Veneziju, drugu dvoranu, na ukusni domjenak. E, to je bio vrhunac dana za medvjedicu poput mene! Sve nešto na sitno ali jako ukusno. I sve bez mesa, što pohvaljujem. Najbolje su mi bile jagode utunkane u čokoladu, pa sam se upitala zašto meni to nikad nije palo na pamet.
Inače, živo me zanima kako će Cosmo obraditi ovaj okrugli stol. Izgleda da ću morati skeširati 30 kuna da vidim to čudo!
UPDATE: He he, jutros (petak) sam se probudila nešto ranije nego inače i pasivno gledala Dobro jutro, Hrvatska! U jednom trenutku skužila da ide prilog o ovom događaju. Pogledam prema telki i ugledam svoju malenkost u krupnom planu kako zijeva!
komentiraj (12) * ispiši * #
Živčana Medvedica u Metropoli!
petak , 05.05.2006.Od svih baljezgarija koje sam pisala proteklih dana, potpuno sam zaboravila napisati da sam DOBILA POSAO!Ne smijem pisati baš puno informacija, jer sam posao dobila bez natječaja zahvaljujući angažmanu na ovom sadašnjem poslu, no to i onako nije ono o čemu sam htjela pisati.
Danas sam odradila onaj neugodni dio s prijavljivanjem na razne strane i čekanjem u beskonačnim redovima.
Kad sam se odjavljivala s prošlog posla red nije bio dugačak, a danas za prijavu, ispred mene je bilo sigurno 30 ljudi. Nije mi to bilo logično jer sam mislila da kod nas više ljudi ostaje bez posla nego što ih nalazi posao.
Čekala ja i čekala...
Ljudi pričaju grozne bedastoće u tim redovima, mislim da ni sami nisu svjesni da ih slušaju i drugi. Jedna cura ispred mene telefonirala je sigurno 15 minuta pa sam tako saznala da je jutros u 4h dobila mengu, točnije "procurila" i da je "u komi" jer joj danas dolazi dečko na dopust, a nije trebao, pa šta će sad s mengom.
Saznala sam također da će jedan stariji gospodin na novom poslu imati plaću 8.000 kn a na prethodnom je primao svega 2.000 i to neredovito, ali tako je to kod privatnika.
Najzanimljivija mi je bila referentica kod koje sam naposljetku dospjela. Ispred svih tih žena koje tamo rade (nema niti jednog muškarca pa mi je i to bilo zanimljivo), nalaze se samo hrpe papira, prljava prastara računala i masno staklo koje ih dijeli od nas u redu.
Ali ne i ispred moje referentice! Računalo obljepljeno raznim sličicama, uglavnom medvjedića (!) i Barbika. Na staklu naljepljene zvjezdice, one što svijetle u mraku, a pult čist. Ona sama izgleda kao Barbika. Ali doslovno kao Barbika. Duga plava kosa, besprijekoran ten i osmijeh na licu. I strašno je pristojna i ljubazna. "Ali draga, nisu vam dali sve što trebate. Morat ćete ponovno doći!"Naravno da sam popizdila na ove s posla, ali nisam mogla biti neljubazna prema njoj kad me je već tako lijepo oslovila.
U ponedjeljak se vraćam.
Mislim da bi ljudi koji rade sa strankama općenito trebali biti ljubazniji nego što jesu, tako da mi je ova Barbika baš dobro sjela i bilo mi je drago da sam dospjela baš kod nje.
Oduševljenje me popustilo za 5 minuta kad sam se jedva uvukla u Šesticu u kojoj su me cijelo vrijeme naguravali i gazili po nogama. Vrhunac dana priskrbila mi je jedna "gospođa" koja me "ljubazno" upitala zašto ne stišam taj vokmen kad imam potrebu slušati narodnjake!!! Došlo mi da je klepim po trajni ali nisam. Još uvijek ne mogu vjerovati da sam joj odgovorila "Gospođo, ja ne slušam narodnjake nego LET3 a oni su rokeri!!!"
komentiraj (18) * ispiši * #
I ja sam vidjela Tita maršala!
četvrtak , 04.05.2006.P=pošten, I=iskren, O=odan, N=nepokolebljiv, I=istinoljubiv, R=radišan
Davnih dana, kao mala curica sjedila sam tati na ramenima na prepunom osječkom Korzu i mahala zastavicom. Mislim da me je Stari vidio i mahao mi. Baš meni.
Nije mi bilo jasno zašto se baki i mami trese brada od jecanja i zašto tata i djeda gledaju vijesti šutke. A došli smo baki na ručak.
Ja sam češljala svoju svježe ošišanu lutku Đeni.
Brat, tada dvogodišnjak, pjevao je "dugajice posadimo cvece". Cvece je bila prva riječ koju je izgovorio pa mu je valjda zato bilo lagano pjevati ovu pjesmu.
Pamtim i sirene koje se zavijale na ovaj dan, točno u 15.05, a mi pokorno stajali u stavu mirno. Pamtim i slične sirene koje su 11 godina nakon Njegove smrti ponovno nesmiljeno zavijale, ovaj puta označavajući zračne i opće opasnosti.
Bila sam i u Kući cvijeća s 4.c razredom i skoro nastradala od drugarice Dragun jer su me paunovi, cvijeće i nepomični stražari zanimali više nego odavanje počasti preminulom državniku. "Kakva si ti pijonirka?"
Mramor dopremljen iz Luksora i Tebe, takav je On bio, vrijedan, a ja nedostojna.
Prije nekoliko godina opet sam otišla do tog najmanjeg groblja na svijetu. Nije bilo ni cvijeća ni paunova ni stražara. Jedna pogrbljena baka je mela stazu. Muzej je zatvoren, veli mi da su pokrali sve što nije "ekserima pribijeno". Susjed Milošević pregradio vrt ogromnim betonskim zidom. Valjda mu je Susjed i mrtav smetao, kao uostalom i svi ostali susjedi, mislim na nas iz okolnih država.
Na Knez Mihajlovoj se potpisivala peticija za dislociranje Druga iz Beograda. Tito je vaš! pjevao Bora prigodno, a mi šutili. U međuvremenu su našli neke žive neprijatelje pa, čujem, potpisuju peticije protiv izručivanja Mladića. Stari im valjda nije više prijetnja pa su ga pustili na miru. I Jovanki vratili grijanje nakon 14 godina!
Ne bih se upuštala u analizu lika i djela dotičnog Druga, ali u usporedbi s gospodom koja se nakotila nakon njega bio je pozitivan lik, odlučno tvrdim.
Udružio nas On prije 60 godina pa smo se rastali da bi se sada opet udruživali, doduše u neke druge zajednice.
Panta rhei...
komentiraj (9) * ispiši * #
Ima li ovome kraja?!
srijeda , 03.05.2006.Baš mi je dan dobro počeo. Probudilo me sunce, konačno sunce, odmah mi je bilo bolje. Zapravo me probudio Bunko nakon višestrukih pokušaja a ne sunce, ali ovako bolje zvuči idealan početak dana. Popili smo kavicu, on otišao prije mene jer sam se previše rastezala u krevetu. Otišla sam do veterinara s Patuljkom koju muči probava opet. Nije htjela u transporter pa sam je nosila na prsima. Razmišljala sam koliko je volim i kako mi puno znači. I ona mi je uljepšala dan umilnim predenjem.
Zatim me Goran pozvao na kavicu na suncu i pričali smo o azilu koji ćemo jednom sigurno napraviti. Kad odrastemo, naravno, i izvučemo se iz dugova.
Nakon nekoliko poziva nevoljko smo se vratili u ured. Upalim komp i vidim ovo dolje. Naravno da mi dan više nije tako lijep. Dapače, mislim da bih bila u stanju nekome učiniti nešto (svašta!) nažao. Ne volim ljude. Ne ovakve. Zašto?!
Psi koje se ne uspije udomiti se truju. Ponekad nedovoljnom količinom, pa satima ugibaju krvareći do smrti. Mačke se ubijaju kako dolaze, a leševi se drže u istoj prostoriji s živim psima.
KARLOVAC - U Higijeničarskom servisu u Karlovcu napušteni psi smješteni su u kavezima u istoj prostoriji u kojoj je i škrinja s lešinama. One koje se ne uspije udomiti, usmrćuje se injekcijama otrova, ponekad nedostatnim da uginu odmah, pa umiru u mukama – reportažu o stravičnoj sudbini napuštenih pasa i mačaka objavio je portal Sedam.hr.
Događa se da neki psi dobiju tek toliko doze da započne "postupak ugibanja", no ne dovoljno da to bude brzo i bezbolno. Pa onda satima ugibaju krvareći do sigurne smrti.
U šinteraju, ustvari u toj "sobi" od nekih petnaestak četvornih metara smješteni su i kavezi i veterinarska ambulanta i spremnici s lešinama i karantena i spremište hrane i ne znam što sve ne, ali nigdje se ne primjećuje nijedna mačka. Osim onih u zamrzivačima.
Na pitanje gdje se drže uhvaćene mačke, vodič u šinteraju je odgovorio pogledom usmjerenim prema škrinj: "One se odmah rješavaju."
Karlovac godišnje za uklanjanje životinjskih lešina iz proračuna izdvaja 100 tisuća kuna, a za hvatanje, hranjenje i eutanaziju napuštenih životinja još 200 tisuća kuna.
Poslove higijenskog servisa obavlja Centar za razvoj poljoprivrede i trgovinu poljoprivrednim proizvodima, a njegov suvlasnik Vladimir Petrić smatra da nije ništa sporno u tome što se lešine uginulih i usmrćenih životinja čuvaju u škrinjama za zamrzavanje.
"Tamo se drže lešine, nego kadi bi se držale, ne znamo što je tu sporno? To je propis, po kojem trebaju biti. Drukčije nije ni predviđeno, one moraju biti u frižiderima", rekao je Petrić za Radio Mrežnicu.
Kopipejstala s IskonPortala
03.05.2006.
komentiraj (10) * ispiši * #
Drugarska se pjesma ori, pjesma koja sla-a-vi rad!
utorak , 02.05.2006.Vikend mi je prošao pola depresivno, pola manično. Ništa od drugarskih pjesama i slavljenja rada. Trebali smo ići na to neko roštiljanje ali kiša je neprestano kvarila želju da idemo i općenito sve kvarila, tako da nismo nikamo išli, ali smo se dobro naspavali i odmorili. Ovo pogotovo vrijedi za Bunka.
Evo moj vikend u maniri Bridget Jones:
Pojedenih kalorija: 3 milijuna
Pogledanih filmova: ? (Narnija, Breakfast at Tiffany's, Bodyguard... i još neki nebitni)
Pogledanih serija: ? (svašta, pogotovo jučer, RTL prednjači u odvratnim negledljivim serijama u popodnevnim terminima)
"Ukradenih" kablovskih kanala: 10 (premjestila tv bliže prozoru i na neku foru hvatam 10 kablovskih kanala, od RTL njemačkog do Hallmarka i MTV! Kako je to moguće, pitam se?!)
Završenih hitnih prijevoda: 0 (no comment pliz)
Premještaja po stanu: puno (sve ispretumbala, kao i inače u maničnoj fazi)
Usisanih i opranih podova : 80-tak kvadrata puta tri
Opranog veša: 4 mašine (unatoč odvratnom vremenu, počela sređivati ljetnu garderobu)
Potrošenih novaca: puno (pogledaj gore pod kalorije, plus langošica i king bijela čokolada u maksimiru, plus kave vani svaki dan)
Pojedenih grahova u Maksimiru: 0 (zdeprala se kad sam vidjela penziće u blatu do koljena kako se guraju, grozno mi teško palo, pala i pokoja suzica, uz odluku da više nikad ne idem tamo gdje se dijeli nešto besplatno - barem dok ne odem u penziju)
Orgazama: ? (a da sad, nisam ja Helen Fielding, mene nitko ne plaća za ovako što)
Ali plaćaju me da radim, tako da idem prionuti i nadoknaditi zaostatke.
komentiraj (5) * ispiši * #