Selidbe su mi užasno stresne.

četvrtak , 25.05.2006.

Dok sam živjela sa starcima, selili smo se svega jedanput, ali kako sam bila klinka nije mi teško palo. A osim toga, stan nam je tom prilikom bio uništen (tijekom rata u Osijeku) tako da i nije ostalo previše stvari. Grozno, ali istinito.
Onda sam se prije pet godina doselila Bunku u Zagreb. Prvih nekoliko mjeseci stanovali smo besplatno kod jedne prijateljice, ali stan je bio zbilja malen, nekih 25 kvadrata, a kako se obitelj (dlakava i pernata) širila, bili smo prisiljeni potražiti nešto drugo.
Kućica na Trešnjevci. Na prvi pogled slatka i simpatična. Na drugi pogled vlažna i oronula. Vlasnik je radio u blizini pa si je uzimao pravo da svako malo dođe i provjeri kuću. Valjda se bojao da ćemo pokrasti taj krasni namještaj iz njegova djetinjstva od prije pedesetak godina ili odnijeti crijep, ne znam što mu je bilo na pameti, ali relativno brzo smo otuda preselili u novu, veću i bolju kuću u Maksimiru.
Tamo smo ostali puno duže jer su vlasnici naizgled bili u redu i stanarina je bila niska. No, i to nosi svoje negativne strane. Vlasnici ti se ne miješaju u život ali ih također nije briga ukoliko ti se bilo što pokvari u kući i slično. Otišao nam je bojler, plinski onaj za vodu i grijanje, usred zime, taman pred Božić. Veli vlasnik da nema love za popravak, tako da smo se prvo nekih tjedan-dva smrzavali, a onda posudili lovu i platili, ako se ne varam, nekih 3000 kn za popravak. Ja tada nisam radila i bili smo kronično bez para. Ma, užas. Onda nam to nije htio odbiti od stanarine a ja mu nisam htjela platiti stanarinu pa smo se svađali na pasja kola danima. Onda je i krov počeo prokišnjavati, hvatale se gljivice na stropu a susjedi počeli prigovarati zbog životinja, tako da smo se brzopotezno odlučili preseliti. Ja sam i dalje odbijala platiti ostatak stanarine ali Bunko mirotvorac platio bez moga znanja, tako da smo bili oštećeni u svakom smislu.

Kako je sve ove prethodne smještaje pronašao Bunko, red je bio na meni da nešto pronađem i uspjela sam. Dala oglas da tražimo stan/kuću uz mogućnost držanja životinja. Životinje i djeca su nažalost uvijek problem, pa često u oglasima stanodavaca možeš vidjeti dio „bez ljubimaca i djece“ što mi je prestrašna diskriminacija. Nisam mogla vjerovati kad mi se javila jedna žena, ima stan na Jarunu, nekih 80 kvadrata i životinje su joj u redu jer i sama ima psa. Meni je bila jako simpatična i ona i njezin suprug ali ja obično loše procjenjujem ljude. Bunko je odmah rekao da mu se ne sviđaju jer su nas pozvali na kavu k njima doma i previše zapitkivali, otkuda smo, što radimo, koje smo škole završili. Kako ja nemam iskustva s takvim stvarima, učinilo mi se u redu da to ispituju jer valjda žele upoznati ljude kojima će iznajmiti stan. Bunko poludio i skoro su se posvađali, ali sam ja nekako sredila stvari jer mi se stan zbilja sviđao.
To su one zgrade kod ulaza na Jarun, s malim vrtovima u koje izlaziš iz stana, cijena nije bila previsoka, a htjela sam se maknuti iz centra. Vrlo brzo sam skužila da baš i nije tako zanimljivo svako jutro skoro sat vremena putovati na posao, ali sam šutila jer je stan bio moj izbor. Nakon neka četiri mjeseca otkrila sam da nam dolaze u stan dok smo na poslu. Bunkova mama je tog dana bila kod nas, mi na poslu, žena sama u stanu, kad odjednom njih dvoje upadaju, bez zvona ili kucanja. Vele, došli su vidjeti kako održavamo stan. Come on, ja poludila, nazvala vlasnicu da je pitam otkud joj ideja da dolazi u stan dok nas nema, a ona mrtva hladna veli: „Pa, moram vidjeti kakvi ste, da niste neki narkomani ili luđaci!“ Njoj to bilo potpuno normalno.
Rekla sam joj da to tako ne ide, da joj plaćamo stanarinu redovito, a osim toga ostavili smo joj dvije stanarine pologa, na čemu su inzistirali prije useljenja. Prekipilo mi i opet smo se odlučili preseliti. Zamišljala sam si njezinog muža kako mi prekopava po gaćama i grudnjacima jer je izgledao kao pervertit i očito trzao na mene, ali se na početku nisam na to obazirala. Preko ovoga nisam htjela prijeći.
E, tu su nastali problemi, kako je bio početak mjeseca, a platili smo za cijeli taj mjesec, bilo mi je logično da cijeli taj mjesec imamo pravo biti u tom stanu i tražiti si nešto novo. Neeee, inzistirali su da se preselimo za tjedan dana i nisu nam htjeli vratiti stanarinu za taj mjesec kao niti dvije stanarine pologa. Sve skupa, skleptali su nas za 900 eura! Odjednom su zaključili kako smo im jako uništili stan i moraju sve to popraviti i pokrečiti, čak su rekli da su im psi uništili pakrete pa ih moraju lakirati i zapravo su htjeli da im još više platimo za odštetu. To je bila apsolutna laž, vjerujte na riječ. Bila sam luda žena, htjela im zapaliti stan i nanijeti štetu od koje se ne bi oporaviti godinama, ali Bunko, moj anđeo čuvar, me smirio onom poznatom Đoletovom „Neko to od gore vidi sve!“ Smirila sam se prividno, ali i danas, dvije i pol godine nakon toga, mi tlak naraste na dvjesto kad se toga sjetim.

Taman tada je vlasnica prostora u kojem sam imala ured (radila za neko njemačko predstavništvo tada) iznajmljivala stan u kojem smo sada i sve se fino poklopilo. Ona je dobra, ja sam joj jako draga i mila, a obožava životinje i sama doma ima 9 mačaka. Tako da posljednjih dvije i pol godine živimo u stanu u centru i uglavnom je sve u redu, osim što mi to nije neko rješenje za životinje jer bih htjela vrt za njih a i za nas. Ovaj beton me pojeo. Blizu mi je Zelengaj pa se tamo ispušem ali to nije isto što i vlastiti komad zemlje.

Zadnjih mjesec-dva intenzivno se bavim mišlju da probamo naći nešto izvan grada, ali vidim u Oglasniku da je ponuda dosta loša, bolje rečeno nikakva. Baš me maloprije zvao tip koji iznajmljuje kuću u Mlinovima ali traži 400 eura, što je previše, a ja bih zbilja na selo.

Već ćemo pronaći nešto, ne sumnjam. Jedino me muka hvata kad se sjetim selidbe. To mi je ful stresno. S jedne strane nije loše jer su to jedine prilike kada sam spremna riješiti se kojekakvog otpada koji inače redovito skupljam. Mislim na raznorazne časopise, opremu za zveri, bočice i kremice u kupaonici, odjeću koju više ne nosimo i … ni ne sjećam se što sam sve pobacala u proteklim selidbama. Zapravo se svaki put iznenadim količinom nepotrebnih stvari koje posjedujemo i koje smo skupili proteklih godina.
A još uvijek nisam sve svoje prenijela iz roditeljske kuće. Imam tamo još hrpu knjiga, CD-a, slika, pa i odjeće. Tako da svaki puta kad se vraćam iz Osijeka izgledam kao da idem prodavati robu na Hrelić. Najgore u vezi selidbe mi je transport životinja, njihovih gajbi, krletki i ostale opreme. Oni kao da polude svaki put kad se selimo, pa faza privikavanja dugo traje, mačke mi se gube po susjedstvu, psi su jadni i tako, vrlo stresno sve u svemu.
Kutije i vreće mi ostaju neraspakirane danima, tjednima, pa i mjesecima. Istina živa. I još niti jednom nisam postigla da naša selidba izgleda kao na filmu, s točno označenim kutijama (pazi lomljivo, kupaonica, knjige i sl.)
O, ne, ne, ne… kod mene se pakira kozmetika s knjigama, pa mi onda knjige mirišu na šampone, čaše se redovito razbiju, razlije mi se eterično ulje po najdražoj košulji, izgubim Wahrigov rječnik iz njemačkog koji sam platila 100 eura, negdje, ne znam gdje… a vrhunac se zbio kad smo se selili baš u ovaj stan.
Odjeću s vješalica iz ormara sam u žurbi potrpala u nekih sedam-osam velikih crnih vreća za smeće, a vozila me prijateljica s kojom sam čim smo stigle htjela otići na kavu, tako da smo vreće samo ostavile ispred stana. Na povratku s kave, vidjela sam na Britancu ljude koji prekopavaju po kontejnerima sa smećem i vade neku odjeću. Prijateljica i ja hodamo, gledamo ih, zgražamo se nad situacijom u zemlji i ljudima koji su primorani kopati po smeću… Dođemo pred stan i vidimo da vreća s našom odjećom NEMA! Upali mi se lampica i trk do kontejnera po NAŠU ODJEĆU, ljudi već odnijeli hrpu toga ali sam veći dio ipak uspjela spasiti. Jedan dušobrižnik, novi susjed, mislio pomoći tako da iznese naše smeće. Dobar neki čovjek, kasnije mi pomogao vaditi odjeću iz kontejnera. Prvu noć u novom stanu provela sam u odljepljivanju listova salate i ljuski od krumpira s onoga što nam je ostalo od odjeće. Ma, pregrozno, znam.