Spajdertedica planinarka i plivačica

utorak , 11.04.2006.

Vikend provela s B.a.B.a.m.a. na Sljemenu i bilo je lijepo, čak prekrasno, iako kćeri ravnice teško padaju usponi pa je svako malo bilo puf-pant.

Nakon nekog vremena se navikneš pa više nije tako teško. Možda bih se sada mogla uputiti i na Kilimanđaro, who knows.

Vozila sam se i žičarom prvi puta u životu!

Iako sam odrasla na petom katu i još kao mala pomagala mami širiti veš kroz prozor, uvijek sam se užasavala visine.
A djeda mi je bio pilot buahahaa.

U žičari me začudo nije bilo strah. Gledala sam to drveće odozgo (brat bratu i sestra sestri visina je oko 100m iako mi se činilo i više) i mislila da ću, ako se kabinica otkači jer se tip pored mene stalno meškoljio i ljuljao, u maniri Spajdermena jednostavno doskočiti na neko drvo i onda se lagano spustiti.
Čak sam gledala i kako su grane raspoređene i hoću li se moći lagano spustiti ili ću morati prelaziti s jednog drveta na drugo , šta sve smišlja bolestan um.

U Tomislavcu se radilo punom parom. Mislim B.a.B.e su radile a ja plandovala.

Najbolje je biti na nekom seminaru s hrpom žena koje paze na liniju pa ne žele nakon ručka kesten pire na primjer, tako da sam ja slavila i obžderavala se.


Osim toga, nitko nije išao dolje na bazen, lijep, ko školjka izgleda, topla vodica, oni jacuzzi mlazovi, milina... tako da je teta koja čuva bazen otvarala samo za mene. I uživala sam maksimalno.



Vikend nažalost uvijek prekratko traje i onda sam u nedjelju navečer uvijek u depri.
Kao bonus sam se još posvađala s Bunkom oko Milijunaša - kad sam već tako pametna i znam sve odgovore zašto ne zovem i spasim nas iz ove krize.

Eh, baš . Idem probat nazvat. Ne znam ni broj. A ništa onda.