Selo veselo

četvrtak , 06.04.2006.

Iako sam po dolasku u Zagreb uvijek bila pomalo prestrašena čudnim likovima koje sam sretala po tramvajima, ta nelagoda me s vremenom pustila pa više i ne reagiram na tipove koji se spuštenih hlača trljaju o izlog poslovnice Hipo banke na Trgu ili babe koje pričaju s mrtvim susjedama...

Tu i tamo me neki takav prizor samo razveseli.

Prekjučer, eto, vučem se s posla s noge na nogu, nadrndana kao i obično. Ispred DM-a jedna premedena aprikot pudlica svezana čeka svog čovjeka. Pozdravila sam je i popričala malo s njom. Prekrasna uobražena zagrebačka pudlica, koja bi vjerojatno podigla nos da sretne moje divlje mješance, tako da nisam dužila već sam otišla u susjednu trgovinu.

Kroz par minuta vraćam se istim putem i padnem na pod od prizora!

Pudlica in flagranti s jednim đukcem, pravim gradskim dripcem, predstavnikom desete generacije podsljemenskih mješanaca. Baš ono, hopa-cupa nas dva skupa, in and out, in and out... Pudlica isplazila jezik do poda, ne buni se, dapače. Đukac zna znanje, odmah ju je skleptao. Ljudi prolaze, pogledavaju, neki se zgražaju, a ja vrištim od smijeha...

Odjednom dotrči čovjek od đukca. Mislila sam da je samotnjak jer nije imao ogrlicu. Đukac, ne čovjek. A čovjek još smiješniji od đukca. Već je deda, nekih sedam banki. Odjeven po posljednjoj modi hrvatskih penzića, najnovija stvar na njemu starija od mene. Pariško-plavi sakoić, sive prekratke hlače i smeđe cipele bez pertli. Na nosu naočale. Ali ne bilo kakve, već onakve ogromne, prekrivaju mu pola lica, a svako oko mu izgleda veće od glave. Predivan je bio. Došlo mi da ga pitam da meni bude deda. Nisam naravno uspjela prozboriti od smijeha.

Dotrči, dakle, deda i počne vikati na svog đukca: "Prostak jedan! Pa zar opet! Prostaaaaak! Kaj bumo sad? Prostak! Ljudi, pomozite!" Ogleda se deda lijevo-desno, pokuša "odlijepiti" svog đukca od krasne rasne, ali ne ide. Zalijepili se njih dvoje i ne mogu se tek tako odvojiti. Fino im bilo. Deda urla na njega i dalje zapomaže. Ljudi prolaze. Pudličinih vlasnika i dalje nema. Ja se valjam od smijeha.

"Ne bum ti ja plaćal alimentaciju! Prostak jedan prosti! Prostaaaaak!"

Nakon par minuta đukac se konačno odvoji od partnerice, zahvalno je poliže po guzi i veselo otrčka dalje u suton. Partnerica gleda za njim i zahvalno mu maše repićem (nije imala bijelu maramicu).
Deda sekundu pričekao a onda i on otrčao za njim. Veseo valjda jer neće "plaćati alimentaciju". Ipak ih nitko relevantan nije uhvatio na djelu.

Ja sam se još neko vrijeme smijala jer sam u tom trenu zamislila iznenađenje koje će kroz par mjeseci pudlica prirediti svojim vlasnicima donoseći na svijet deset malih đukaca!