Kap ljubavi...

probudio sam se kraj nje.. probudila me poljupcima i tada sam znao da ne sanjam.. vidio sam je svu u bijelom..polako sam joj se približio i svega što se sjećam je bio njen zagrljaj.. polako sam padao kroz vrijeme.. gdje svađe nisu postojale.. bilo mi je tako rajno.. a u njoj polako su ključale sumnje i strahovi, sve te svađe i krive riječi.. taj trenutak ili nada bio je samo jedan od mnogih koji se desio.. ali kako, kad za mene je bio tako jedinstven i poseban, iako sličan kao i prošli, toliko različit.. i još uvijek nisam shvatio tu malu šalu u svemu tome, zbog čega sve novo ponovo dolazi na opet viđeno.. i stvarno neznam kao da je jedino što mi preostaje je to da sam sebe prisilim da odustanem, da odustanem od sebe koji je toliko želi.. zašto je toliko teško se opustiti u trenutku, užvati i dopustiti vremenu da učini svoje.. živjeti u sadašnjosti i odbaciti strahove.. ljubav je kao voda koliko god je želiš kontrolirati ili zadržati, ostati će ti samo ostaci ostataka.. osloboditi ljubav i vidjet ćeš da je ljubav svugdje oko nas...



na svom vlastitu dnu osjetiš, da postoji netko tko te čuva, taj tko ti je i podario život i taj netko je jednak tebi, jer se nalazi u tebi.. ali na tebi je da izabereš i vjeruješ.. samo ljubav u sebi radi čuda.. i ne očekuj tuđu ljubav na koju ćeš se nasloniti, jer tada padaš zbog vlastite ne-ljubavi.. svi smo mi različiti i to je dobro.. koliko god nas učili, vjerujte samo sebi..ali prije treba se pronaći..