Kap ljubavi...

Sve ljubavi počinju kao u priči. Tada imaš osjećaj da je to baš ono, da se sav svijet vrti baš samo oko tebe, i naravno kako vrijeme prolazi čovijek mora raditi i ostale stvari (posao, fax, prijatelji), pa razmišlja na taj način kao da više se nije potrebno trudit kao u samom početku, jer osvojio ju je. zar ne!?? većinu vremena su zajdno i to im daje sigurnost, i ta sigurnost polako zamjenuje onaj početnički polet. sve je super kad su oboje takvi, sigurni u svoje i tuđe osjećaje, a to samo po sebi poteže razumjevanje i toleriranje. voljni svaki tren provesti zajedno, na bilo koji način. bar na "minuticu". svatko ostaje ono što jest,a podudaraju se u onim stvarima koje ih vežu. eto, tako je u idili. e sad sad kad dodaješ samo malo
razdražlivosti u jednom od njih, a oduzmeš od drugog bar malo tolerancije, pa ljepo vidiš gdje to sve polako ide. ali kad već razumiješ takav ishod, pa valjda ćeš se malo napregnut i preoblikovat događaje koje dolaze u nešto ljepo, a ne u neki j* test, koji na kraju krajeva potvrđuje ono što si i sam želio postić. I kad se to desi onda ne valja. Meni su uvijek bili fascinantni ti mali testovi, kad otvoriš oči,načuljiš uši i zatvoriš usta, i gledaš svoju dragu ili dragog kao pokusnog kunića, kojeg si bacio u novo područje samo da vidiš kako će on reagirat i ako se izvuče onda ti to nešto dokazuje, a ako ne onda se bolje maknut. ali kako možeš se tako ponašat ako mu prije toga govoriš da ga voliš. to su one mane o kojima ti govoriš, je li su svi takvi i jednostavno s takvim stvarima mora se pomirit ili trčat dalje kao muha bez glave. Evo neka usporedba. Kad grom udre u šumi, tko ga čuje!?? Onaj koji je kilometrima udaljen nema pojma šta se tamo negdje dešava, ali sve što si bliže prvo bi vidio munju, pa da si bio bliže čuo bi i grom, i kako si bliže polako vidiš sve te oblake, možda i tamo negdje naiđeš i na pravi razlog zašto sve te munje udaraju.
Ta ogromna stabala koja se suprostavljaju vremenu. I vrijeme ih kažnjava "elektro-šokovima". Sad probaj zamislit sve stvari koje se dešavaju u tebi, sve stvari koje ti putuju kroz glavu. Poput munje udari te nešto u glavi,napravi se neki spoj, i određen broj kemikalija uspije proć na drugu stranu. i kad dođu naprave kontakt i ti čuješ misao u glavi. Svi ti kontakti su zaslužni za sve što ti govoriš, misliš i radiš. A to je samo vrh sante leda onoga što vidimo ili čega smo svjesni da jesmo. Tko je sad zaslužan da te munje udare baš u onom trenutku kad ih mi možemo vidjeti!? da nešto podsjvjesti uspije odmaknuti kontroli i ući u naš svijet, s nadom da ćemo uspjeti dešifrirati poruku. Malo sve ovo zakomplicira odnose među ljudima, pa jedino ljubav prema sebi, prema nečemu koje obuhvaća sve nas(Bog) i ljubav prema drugima, oslobađa sve nas od, najgore od svega, nas samih. koji se sami sebe kažnjavamo a da to nismo svijesni. Pa te pitam ja čuješ li ti te gromove, čuješ li tu buku i je si li spreman oslobodit srce i dopustit da ti bude jedina vodilja u životu...
ili želiš se vratiti na sigurno mjesto gdje kiša ne pada, gdje duga ne nastaje...