Kad odeš iz kuće u stan i kako se ne bojati provala

Lijepo je živjeti u kući, posebno ako je pristojne
kvadrature. Možeš imati svoju sobu, kutak u kojem ćeš se sakriti od svijeta.
Zidove koje ćeš bojati u koje god boje želiš, lijepiti na njih postere, crtati
umjetnička djela.

Pogled s prozora, makar ne bio ništa posebno, samo je tvoj i
na tom prozoru možeš provesti sate ako želiš. Kroz godine s tog prozora gledati
ćeš kako se mijenjaju godišnja doba, kako priroda podnosi vrućinu, vjetar,
kišu, snijeg. Znati ćeš svaki kamen i vlat trave, svaku ciglu u zidu kuće preko
puta. Sve mijene ćeš primijetiti na nebu, ali i na zemlji. Vidjeti ćeš kako
susjedi oblikuju ukrasno bilje, sade i sijeku stabla, kako napreduje organizacija vjenčanja njihove kćeri sudeći
po materijalima i ljudima koji se pojavljuju u dvorištu, vidjet ćeš kako se
dižu katovi i mijenjaju crepovi. Gnijezda gloubova i kosova, pseće kućice,
omiljeno kamenje na kojem se sunčaju gušteri. Ako si dovoljno blizu možeš i
viriti kroz prozore, gledati kako se mijenjaju sobe dok odrastaju djeca.

Biti ćeš i pun raznoraznih informacija, a da to ni nećeš
znati, ako budeš često sjedio na tom prozoru. Vidjeti ćeš kako susjedi kreću
rano na posao, s njega dolaze kasno; znati ćeš da li su djeca već došla iz škole stranih jezika, ili se možda vani
igraju s prijateljima, vidjeti ćeš njihove roditelje kako dolaze kući s
godišnjeg ili se upravo spremaju na odlazak u posjet svojim roditeljima. Znati
ćeš kada se auti popravljaju, a kada peru.

Kuća mi je uvijek značila prostor, slobodu, mogućnosti. Čak
iako zapravo i nisu baš postojale. Billi smo odmaknuti od svih susjeda, no u
isto vrijeme nismo mogli raditi ništa bez da naši susjedi to znaju, a vrijedilo
je i obratno. Kad možeš vidjeti sve, svi automatski vide tebe. Neki od naših susjeda
zapravo su daljnji rođaci, pa zaista nema nikakve šanse da se barem malo ne
trača, da se ne izmjenjuju informacije, da se svaki korak ne nadgleda. Kad si
sinoć došla doma i s kim? Da li je vozio dečko i kakav je auto imao?

Kada sam se preselila u veliki grad nestalo je svega toga.
Nije bilo špijuniranja, čak ni nesvjesnog informiranja, mogla sam odahnuti. No
nestali su i gušteri, kosovi, stabla kojima lišće pada i raste, prekrasne boje
neba, automobili koji se peru, PVC
stolarija koja se postavlja. Najgore od svega, nestala je kuća. Počeli su
stanovi. Maleni, u lošem stanju, u vlasništvu napornih gazda koji ti ništa nisu
dopuštali. Nestalo je nebo, jer se uglavnom nije gledalo kroz prozore, ili
izlazilo na balkone. A ako bi, noćna rasvjeta bila je prejaka da se išta opazi.
Neke zgrade bile su dobro građene, neke loše, u njima se svašta čulo, znalo se
tko što kuha jer bi mirisao cijeli kat. 
Neki stanovi imali su jednostavno loš raspored. Ponekad sam se osjećala
kao da živim u kutijici ili nekom pretincu. Počela sam shvaćati sve one koji su
živjeli u malim gradovima, preselili se u veće, pa jadikovali o kvaliteti
života. Promijenila sam nekoliko stanova, nekoliko dijelova grada. A onda sam
se dugo zadržala u jednom kvartu, i nekako se dogodilo da sam upoznala nove
ljude i da su svi oni dragi i simpatični i da žive nedaleko jedni drugih. Kad
sam birala novi stan, izabrala sam ga bliže njima.

Prošli tjedan išla sam kod prijateljice na kavu. Druga prijateljica
i ja smo se našle na raskrižju ispred zgrade i krenule prema zgradi treće
prijateljice. Lijepo je kad ti prijatelji žive blizu, jer ti nikad nije
dosadno, a da bi se zabavio ne moraš se pristojno obući, sjesti u auto, voziti
nekamo i tražiti parking. I još ga platiti. Ne moraš paziti koliko piješ i razmišljati
imaš li dovoljno novca kako bi kući stigao taksijem.

Ne moraš loviti ni javni prijevoz, brinuti se imaš li pokaz
ili kartu, nećeš biti frustriran zato što mlađarija koja stoji do tebe sluša
cajke odvratno glasno na mp3-playeru. Ne moraš čak ni imati knjigu koja ti
pomaže da ti vrijeme brže prođe, ne moraš paziti da ju ne izgubiš, saviješ.

Kad ti prijatelji žive u susjedstvu možeš skoknuti na kavu,
posuditi pleh za pečenje, užicati tabletu protiv bolova.  Uvijek ćeš naći nekoga da ti zalijeva bilje
ili pričuva kućne ljubimce ili djecu. Kad izađeš do dućana vjerojatno ćeš
vidjeti nekoga poznatoga, ili ćeš ga naći u kafiću u centru kvarta kako ispija
svoje omiljeno piće. Pričati ćete o raznim stvarima, o današnjim novinama, krstitkama, prodaji auta, apartmanima, nedjeljnim
ručkovima kod roditelja, sobnim vratima, ah te novogradnje, pa o tome kupuje li se kakva nekretnina na Krku....

Dok smo prijateljica i ja tako išle prema stanu treće
prijateljice, primijetile smo nekoliko ljudi koji su stajali ispred ulaza u
zgradu i o nečemu ozbiljno razgovarali. Jedna od osoba bio je policajac. Iako
smo veselo čavrljale do tog trenutka, kad smo ugledale policajca odmah smo se
stišale, možda u nesvjesnom pokušaju da nešto čujemo. Popele smo se do
prijateljičinog stana i vrlo brzo prešle na stvar. Što se dogodilo? Bila je
provala sinoć. Obitelj je bila na moru, a lopovi su to znali i dali su sve od
sebe da uđu. Pomučili su se oko zaštitne ograde, a kad su došli do ulaznih
vrata sve je bilo već puno lakše. Prevrnuli su cijelu kuću. Što su točno uzeli,
u tome trenu se još nije znalo. Sve tri smo se pogledale, osjećajući se pomalo
neugodno, ranjivo. U našem kvartu? Malo smo se zamislile.

I tada sam se sjetila zašto sam se isprva toliko bojala
ideje preseljenja u veliki grad. Sjetila sam se kako je jedan od šefova na mom
prvom poslu pričao kako su njemu i ženi provalili u stan upravo dok je trajalo
vjenčanje. Zgrozila me ta priča. Takva akcija tako je okrutna, učinkovita,
iskorištava situaciju..  Mlada u vjenačnici, mladoženja sav ulickan i sretan, reže se torta, a kad ono...Kako li su samo znali? Ipak, prešle smo na druge teme,
naš razgovor otplovio je prem sretnijim temama.

Ovog tjedna u jednom udaljenom kvartu, ali u načelno istom
velikom dijelu velikog grada, čuvala sam prijateljici životinje dok su ta prijateljica
i dečko uživali u egzotičnom putovanju kojim su se počastili pred vjenčanje.
Obilazila sam njihovog psa i mačka savjesno dvaput dnevno, vodila u šetnju,
čistila pijesak, hranila i igrala se s njima. Jednog dana na povratku iz šetnje
srela sam prijateljičinog susjeda a kata ispod. Rekao mi je da je u zgradu
provaljeno jučer, tijekom vikenda, znači, u rano popodne. Odneseni su bicikli
koji su bili zavezani za ogradu stubišta. Nisam mogla vjerovati. Još jedna
provala. Sreća pa su prijateljica i budući muž svoje bicikle odnijeli na svoj
balkon, za svaki slučaj, iako sam im prijetila u polu-šali kako ću ih možda
koristiti jer želim naučiti konačno voziti bicikl. Ukrasti bicikle? Sigurno su
ih već snimili prije i odlučili da su dobri i onda su se dali u akciju. Tko bi
sumnjao u nekoga tko izlazi iz zgrade i ide se malo voziti tijekom lijepog
ljetnog popodneva? Osim toga, bicikli su traženi, odnosno, bicikli se
kradu.  Tako su mi već mnogi ljudi
pričali. Neki (poput moje drage prijateljice Anje) žele da njihove bicikle
ukradu, kako bi imali dobar razlog da kupe novi, ali to nikako da se konačno
dogodi, bez obzira gdje ih i kako ostavljali. Neki su pak (poput mog prijatelja
Jure) kupili skup bicikl i on je, unatoč dva lanca i lokotima, jedne noći
jednostavno nestao i nikad više nije viđen. Ovo zadnje se dogodilo lani, a
sjećam se kako je Jure obilazio sajmišta još tjednima nakon krađe, gledao
oglasnike, uzdisao,patio, psovao, bio na rubu suza. Stvarno je volio taj
bicikl. A najgore je ,naravno, bilo to što je morao zaraditi za novi. Sve
ispočetka. Razmišljala sam malo o tome. Bicikli. Ajde auti. Ali bicikli. Pa
nismo u Nizozemskoj. Cvjeta li negdje kriminalno podzemlje zahvaljujući ovim
krađama? Preglupo. Dok sam došla do svoje zgrade, već mi je bilo svega dosta.

Pa ne želim
da nestane sva naša tehnika. Novce uzmite, ali fotić, na primjer, to mi je vrlo
draga uspomena na ljeto kad sam upoznala vrlo dragu prijateljicu. Imam za njega
svije baterije i dvije memorijske kartice, imam punjač, pa onaj mali konverter…a
zamisli da mi netko ukrade onaj moj ljubljeni eksterni hard drive, umrla bih od
muke! Svi moji filmovi i serije su na njemu, sve ono bez čega ne mogu živjeti,
s čime idem na pusti otok i sve ono što sam zaboravila da uopće imam jer ima
toliko smeća na tom eksternom disku..... Okej, osim thenike nemaju mi baš što uzeti, ali imam puno robe u ormaru, a skupljala sam ju godinama i sad sam konačno zadovoljna garderobom. ne bih da se prodaje na sajmištu za 10 kuna.... Razmišljala sam tako, i bivala sve zabrinutija.

Teatralno sam ušla u naš iznajmljeni stan i naredila svojoj
boljoj polovici - Izvoli se informirati za sigurnosne cilindre. Ovako više stvarno ne ide.