PART ONE

Hladni je zrak u sobi bio ispunjen Maggienim mirisom, a tmurne sjenke koje su u njoj obitavale postajale su sve veće i sablasnije. Maggie je i dalje zamišljeno ležala na krevetu, krhka i ljupka poput kakve porculanske lutkice. Prividno se trgla iz zanosa tek kad ju je Voldemort tiho zazvao po imenu, pazeći da mu ton bude oličenje smirenosti.

„Bok“, odvratila je umorno, hrapavom nijansom glasa koji uopće nije nalikovao na nju; zvučalo je kao da pozdrav dolazi sa nekog nedefiniranog, neodređenog mjesta. Potpuno ravnodušna ka jedinoj zraci svjetlosti koja je doprla do njezinog ispijenog lica i veselo ga dodirnula, odsutno je zurila u čiste, bijele zavoje na svojim tanušnim rukama.

Primakla sam se njezinom krevetu za nekoliko kratkih, elegantnih koraka. „Kako se osjećaš danas?“, zapitala sam blago, pokušavajući namjestiti smiješak na usne, ali nisu me poslušale; kao da su mi se mišići lica zgrčili, odlučni u prepredenoj namjeri da jasno prikažu moj očaj.

„Dobro.“ Automatski je kimnula glavom, zadubljena u vlastite misli. Iza toga je promrmljala i nešto što je ličilo na „pretpostavljam“, ali je ipak bilo isuviše nerazgovjetno za zaključak.

Voldemort uzdahnu. „Dušo... znaš li tko smo mi?“

Teškim je pokretom podigla glavu, proučavajući nas krupnim, plavozelenim očima koje bijahu obasjane nepovjerenjem, znatiželjom i, u nekoj neznatnoj mjeri, blijedom nijansom straha. „Da. Valjda.“ Kimnula je glavom, gotovo neprimjetno. „Vi ste moji roditelji. Žao mi je, nisam zapamtila vaša imena“, promrmljala si je u bradu, posramljeno skrenuvši pogled ka noćnom stoliću kraj njezina uzglavlja gdje su, osim pokala s svježom vodom i tabletama protiv bolova, bili položeni neki stari brojevi Metal Hammera i nepročitana pisma njezinih prijatelja iz Blackgravea.

„Lujiza i Voldemort“, rekla sam, sada nešto glasnije, kako bih ju poštedila muke oko razmišljanja.

„Zašto je ova soba tako... strašna?“, reče iznenada, pomutivši mi misli pitanjem koje sam najmanje očekivala. Na trenutak je naglo zastala i obrglila si tijelo rukama kako bi ublažila drhtaje koji su ju prožimali. Kad je ponovno progovorila, glas joj je bio toliko tanak i tih da smo se morali svim silama napregnuti kako bismo ju čuli. „ Zašto je puna ovih jezivih slika?“, upitala je, prelijetajući uznevjerenim pogledom preko crnih zidova ukrašenih posterima njenih najdražih metal bendova te uramljenih slika koje su predstavljale nelogične, ali intrigantne gothičke prizore, onakve kakvima se ranije divila.

Glas mi zadrhta, ne samo zbog primjedbe. „Uredili smo ju točno onako kako si ti željela“, odgovorila sam, iako sam osjetila kako mi knedla zastaje u grlu.

„Ne. Ne sviđa mi se.“ Odmahnula je glavom, kao da ta mogućnost uopće ne dolazi u obzir.

Sad je na mene bio red da uzdahnem. „No ako želiš, možemo ju preurediti čim ti bude bolje.“

Nije odgovorila. Nije bilo moguće pročitati bilo što s njezinog lica.

Lijeno se promeškoljivši, u konačnici se uspravila i poduprla si leđa ružičastim jastucima. „Police su pune ploča“, prošaputa činjeničnim tonom, gledajući u plakar načinjen od tamne hrastovine na čijim su brojnim policama bile uredno naslagane njezine gramofonske ploče. „Volim glazbu?“

„Da. Jako“, rekla sam nježno, oprezno se sjednuvši na sam rub kreveta kako bih bila sigurna da ju prevelika blizina neće ponovno uznemiriti. Opirala sam se porivu da ju dotaknem, da pogladim njezinu lepršavu, zlatnu kosu kako sam to inače imala običaj činiti. Za ljubav božju, njoj smo bili stranci, nepoznanica, tek dvoje ljudi neočekivano predstavljenih kao roditelji; nije znala ništa o nama, nije se sjećala ničega što smo skupa prošli. Nije bio trenutak za izlive emocija.

Tišina ispunjena napetim pogledom koji smo Voldemort i ja razmijenili potrajala je nekoliko dugih trenutaka, sve dok ju Maggie nije neočekivano prekinula. „Hoćete li mi nešto pustiti?“, upitala je molećivo, formirajući kutovima ispucalih usnica jedan blijedi, gotovo neprimijetan smiješak. Zanemarljiv, ali dovoljan.

„Naravno. Imaš li kakvih posebnih želja? Nightwish, možda?“, predložio je Voldemort dok je dugim, gracioznim koracima prilazio ogromnoj zbirci ploča, tražeći pogledom onu posebnu, onu koja se od slušanja izlazila gotovo do debljine papira. Oceanborn, njezinu najdražu.

Maggie se zbunjeno namršti. „Nightfish? Lovite ribe po noći?“

„Nightwish“, ispravih ju uz poluosmijeh. „Tvoj omiljeni bend.“

S nadom u grudima, okrenula sam se ka Voldemortu koji je upravo pronašao ploču i stavio ju u stari gramofon prekriven tankim slojem prašine. Iako je svaki uređaj za njega predstavljao neviđeno čudo tehnike, nismo morali dugo čekati da se soba ispuni moćnim, usporenim taktovima glazbe upotpunjene savršenim lirskim sopranom. Znala sam koju će pjesmu pustiti i prije no što sam nestrpljivo osluhnula njezin prvi ton.

Toll no bell for me, Father
But let this cup of suffering pass from me
Send me no shepherd to heal my world
But the Angel - the dream foretold
Prayed more than thrice for You to see
The wolf of loneliness in me
...not my own will but Yours be done...

No umjesto očekivanog odobravanja – možda i prikriveno očekivanog naziranja nekih izblijedjelih uspomena - Maggie je teatralno prekrila uši rukama i ispustila prigušen povik negodovanja, kao da ju je netko upravo polio hladnom vodom. „Ja to slušam?!“, zgrozila se, kriveći lice u grimasu.„Ugasi ju. Grozna je.“

Te su mi riječi probole srce poput oštrice noža. „Ali to ti je najdraža pjesma.“

Grimasa iznenada iščeze sa njezinog lica; u odlučujućem ju je trenu svladao plač; glasan, silovit plač koji joj je rastrgao dušu na komade. „Oh... Žao mi je. Tako mi je žao.“

Voldemort brzo isključi glazbu i priđe Maggie, položivši joj dlan na golo rame. „Ne, Maggie, nisi ti ni za što kriva. Sve će biti u redu.“ Opio me je smirenošću svog glasa, koliko god ona bila lažna.

Nije čula njegove naizgled ohrabrujuće i umirujuće riječi, ili ih jednostavno nije željela čuti. „Ničega se ne sjećam. Ne sjećam se sebe, ne sjećam se svog života, svoje obitelji. Tako sam zbunjena; osjećam se kao da mi je netko dao milijun djelića slagalice koji ne pripadaju istoj konačnoj slici“, grcala je, brišući bijelom nadlanicom suze koje su joj liptale niz obraze.

Baš kad mi je mislima proletjela dvojba da li bih ju sada smjela utješno zagrliti, makar nakratko, ona se snažno priljubila uz mene i gorko zajecala na mom srcu.

***

Meredithine su tamne oči bile bezizražajne, trome i – činilo se – onesposobljene da se priviknu na slabašno osvjetljenje u prostoriji. Obnevidjela od straha i užasne neizvijesnosti, stajala je skvrčena u sjevernom kutu i naglim treptanjem pokušavala razaznati naše siluete u polutami.

Cilj nije iziskivao previše truda; tek neznatan djelić sekunde kasnije, zabljesnulo je plavkasto svjetlo na Voldemortovom isukanom štapiću.

Oči su mu sada bile strahovito mračne, gnjevno okrvavljenih kutova i kapilara koji su se jedva nazirali u začaranom krugu njegovih crnih zjenica, kao da je bezgraničan bijes bio jedino što je mogao osjetiti. Ledena mu je ruka drhtala; čvrsto sam ju stisnula u svojoj, još hladnijoj, i dopustila mu da me povede bliže k vidaričinoj ispijenoj, pogrbljenoj prilici.

„Dakle, Meredith?“, upitao ju je mračno, doimajući se spremnim na svaku vrstu odgovora.

Pogledala ga je ravno u oči, za što je rijetko imala hrabrosti. „Ja... ne mogu ništa učiniti, Gospodaru.“ Hladan, svjež znoj joj je oblio preplanulo lice kad je to izgovorila, skupljao se na njenom sitnom, namreškanom čelu, bijedno joj klizeći po očnim kapcima i obrazima koji bijahu djelomice zaklonjeni pramenovima kovrčave plave kose.

Prenula sam se na gorak prizvuk njezinih riječi. „Molim?!“

„Da je amnezija prouzročena nekom čarolijom, ne bi bio problem iskoristiti protukletvu. Ali ovako, možemo samo čekati i nadati se najboljem. Najvažnije je da joj život više nije ugrožen, te da smo sigurni da nije došlo do unutarnjeg krvarenja“, nastavila je, mrmljajući si u bradu riječi toliko tihe da su se topile u zraku ispunjenom vlagom; iako krivnja za cijelu situaciju niti u jednom pogledu nije bila njezina, predosjećala je što slijedi.

Nekoliko trenutaka je vladala tišina. Grozna, napeta tišina u kojoj mi je pogled uznevjereno lutao od Voldemortovog kamenog lica, preko nekih rasturenih tamnih stolica što su predstavljale jedine komade namještaja u sobičku, pa sve do obrisa Meredithine visoke figure - do zaobljenog trbuha koji joj se jedva nazirao pod dugim bijelim ogrtačem.

Nije joj dugo trebalo da shvati u što gledam. „Četvrti mjesec“, prošaputala je bojažljivo i prislonila dlan uz trbuh, prikriveno se nadajući da će ta njezina slabost, ta činjenica da u njezinoj utrobi započinje novi život bar malo smekšati naša srca. Kao da za ovih deset godina u našoj službi nije shvatila da podjednako mrzimo i sažaljenje i one koji ga pokušavaju izazvati.

„Koliko će ovo potrajati, Heronice?“, upitala sam ju oštro, približivši joj se za dva koraka.

Uzmakla je unatrag i oslonila se leđima o zid. „Nekima se pamćenje vrati u roku od nekoliko sati, ali nekima... nekima je dovijeka izgubljeno.“ Oborila je pogled ka tlu; kao da je sva prvobitna hrabrost isparila iz njezine strahom pomućene svijesti. „Sve je u Božjim rukama. Žao mi je.“

Iako sam se prethodno zapitala koji bi odgovor bio najstrašniji, najobeshrabrivajući, ovako poražavajuće riječi nisam očekivala. Skupa sa mojim srcem koje je na tren prestalo kucati, soba mi se počela raspadati pred očima, prozori su se rascijepili od zidova i kose tavanice, a tlo se stalo nekontrolirano tresti. Da me Voldemort nije pridržao, sigurno bih se srušila.

„Žao mi je“, ponavljala je Meredith. Ili su to bili samo odjeci u mojoj glavi?

„I meni je žao, Meredith. Doista“, zareža Voldemort. „Avada Kedavra!“

Uz svu tu predstavu ubojite smaragdne svjetlosti, bezglasni zvuk njezine smrti i tupi udarac tijela o tlo pali su u zaborav. Sve je izgubilo smisao, sve nade, sva predskazanja i sve riječi. Među klaustrofobično zbijenim zidovima sablasne sobe ostalo je vremena samo za jedan čvrsti zagrljaj, za jednu blistavu suzu i možda – ali samo možda – za iskrivljeno izgovaranje jedne kratke molitve.

***

Prve zloslutne napukline na zidinama našeg carstva pojavile su se netom poslije te proklete nesreće koja se desila, a sa svakim proteklim danom postajale su sve veće i izraženije.

Maggieno se fizičko stanje vidno poboljšalo, ozlijede na njezinim rukama su zacijelile, ubrzo više nije bilo potrebe ni za lijekovima i neprestanim ležanjem u postelji, ali iznutra više nije bilo ni traga one djevojčice koju smo nekoć poznavali. Svojom je pojavom bila tu, često bi i razgovarala s nekim od nas, ali okolnosti su nas lišile njezinog istinskog prisustva; njezin um, njezino srce i njezin lutajući pogled bili su indiferentni, bolno prazni. Pokušavala sam joj se približiti, prepričavati joj mnoge naše šašave i opasne dogodovštine u nadi da će joj to prizvati sjećanja, ali katkad sam imala osjećaj da me sluša samo iz pristojnosti, a možda i iz nade da će time prije završiti sve razgovore i vratiti se svojim paperjastim snovima. Većinu vremena bi provodila zatvorena u svojoj sobi, borila se protiv iluzija, ali one su bile jače; nije se mogla suočiti sa realnošću, niti se trudila. Ne krivim ju; svijet maštarija bio je zasigurno privlačniji od užasa u kojemu se našla.

A činilo se da njezinim odsustvom nedostaje i veliki dio svakog od nas.

„Jebem ti stotinu bogova.“ Evan uznemireno otpuhnu i, nervozno prevrćući cigaretu među dugim, tankim prstima, smjesti se na drveni rukohvat naslonjača u kome su sjedili Voldemort i Amelia. Dok je – živcirajući i sebe i nas – dinamično lupkala đonovima svojih crnih marti o tlo, drugom si je rukom čvrsto obgrlila struk i oči zaslijepljene dimom fokusirala prema pukotinama na suprotnom zidu.

Za razliku od svoje sestre, Amelia je još uvijek uspjevala ostati maksimalno vedra i optimistična. Ili se barem trudila ostaviti takav dojam. Zamišljeno se igrala čipkastim rubovima svoje šarene haljinice na cvjetiće, s nogama nonšalantno podignutim na okrugli, stakleni stolić. „Imam ideju!“, uskliknula je iznenada, pljesnuvši blijedim rukama u zraku. „Možda bismo joj trebali pokazati obiteljski album.“

Stajala sam okrenuta ka staklu koje se zamaglilo od mog daha, dlanova pritisnutih uz tvrdu prozorsku dasku. „Mislite da bi to probudilo neke uspomene?“, promrmljah neodređeno, tupo zureći u guste, crne oblake koji su se tog kobnog popodneva natuštili na olovnom nebu. Kule začaranog dvorca i njegova nepregledna okolica – vrt plavih ruža, zaleđeno jezerce i visoke planine obrasle zimzelenom šumom – prekrila je ledena bjelina uobičajena za ove predjele, ali je ples kristalnih pahulja odavno izgubio svoju čar; bile su prokleto prazne, baš kao i moje misli.

Pitanje sam postavila svima prisutnima, ali nitko nije žurio da mi odgovori.

„Ne znam“, reče Voldemort naposlijetku. „Ali sam spreman probati bilo što.“

Činilo se da Amanda – po prvi put – ne dijeli njegovo mišljenje; oslonila je leđa o zid, zagledavši se u vrhove svojih sivih balerinki. „Možda ipak ne bismo trebali previše forsirati jer...“, započela je nesigurno, ali nisam imala namjeru dopustiti joj da dovrši još jednu od svojih ljigavih tirada; i sama boja njezinog piskutavog, odbojnog glasa dovodila me je na ivicu živčanog sloma.

Naglo se okrenuh. „Ti šuti, glupačo!“, vrisnula sam. „Ionako je sve ovo tvoja krivnja!“

Podigla je glavu. Oči su joj sijevale od bijesa, iz njih je frcala neskrivena mržnja. „Što?!“, munjevito je reagirala, uzvraćajući udarac. „Kako se usuđuješ to reći?!“

Teatralno je stala naspram mene, ispravivši se do svoje pune visine; pravo joj je zadovoljstvo pričinjavala činjenica da razlika između nas dvije iznosi gotovo dvadeset centimetara, bez obzira na to što sam ja nosila štikle. Nasuprot Maggie koja je gene za visinu prosječnog pingvina – kao i sve ostalo – naslijedila od mene, Amanda je bila visoka na Voldemorta. Ta sličnost i povezanost s njim je, pored nesporne činjenice da ju Maggie jako voli, bila jedini razlog što sam se trudila trpiti ju. Ali sada nisam uspjela.

„Ti si posljednja bila s njom prije pada“, iznijela sam neporecivu istinu, sigurna u njezinu vrijednost. Prostrijelih ju svojim najubojitijim, najoštrijim pogledom, nestrpljiva da žaoku svoje boli zabijem u tuđe bedro. „Kako mogu biti sigurna da ju nisi i gurnula, Amanda?“

Podigla je ruku, kao da se sprema udariti me. „Ona je moja sestra! Sestra blizanka koja mi je najvažnija osoba u životu! I zato me dobro slušaj, ti bijedna...“

„Dosta!“, Voldemort odlučno prekide njezin pokušaj da mi saspe tonu uvrijeda u lice, iako sam znala da je ta grčevita molba izgovorena u formi naredbe upućena i meni. Zauzeo je položaj prepreke između nas kako bi bio siguran da se sukob neće nastaviti, te je primio moju ruku i prislonio ju uz svoje usne. „Draga, smiri se. Nema smisla da se međusobno optužujemo.“

Evan stisnu svoje krupne oči i otpuhnu još jedan kolut gustog, sivog dima ka stropu. „Točno. Sada je najvažnije da izvučemo Maggs iz ovog jebenog sranja.“

Zvuk nečijeg dolaska neočekivano je proparao novonastalu tišinu, primoravši me da odvojim tupi pogled sa Evanina bezizražajna lica i zaustavim ga na dovratku.

Maggie nas je tiho pozdravila, uputivši se ka vratima koja su vodila u kuhinju. Nisam mogla ne primijetiti da je preko svijetloplavih traperica odijenula komad odjeće od kojeg joj se inače dizala kosa na glavi; ružičastu tuniku na leptiriće, dar svoje bake Elizabeth. Zanimajući se odsutnim pjevušenjem pjesme koju sam, na svoje veliko iznenađenje, prepoznala kao jedan od sladunjavih hitova Britney Spears, ovila je prste oko kvake i stala povlačiti vrata k sebi.

„Zlato, dođi malo ovamo.“ Voldemort ju zaustavi u tom naumu i pokaza joj rukom da se sjedne na kauč, na što ona samo kimnu glavom i bez riječi ga posluša. „Želimo ti nešto pokazati.“

Shvativši da je ipak odlučio poslušati Ameliin prijedlog, okrenula sam se ka starinskom plakaru od mahagonije i posegnula za albumom koji se nalazio na jednoj od gornjih polica, između Ameliinih knjiga o uzgoju banana i statue zmije isklesane od mramora. Iako sam se propela na prste, falilo mi je još nekih tridesetak centimetara da ga dohvatim.

Skočila sam, ispruživši ruku najviše što sam mogla, ali taj potez nije imao nikakvog efekta. Čak štoviše, zateturala sam se na previsokim štiklama i zamalo razbila nos.

„Jebem ti gravitaciju!“

Čula sam kako se Voldemort, Evan i Amanda prigušeno cerekaju iza mojih leđa.

„Ako ne umuknete, podavit ću vas i poslužiti za slijedeći Božić umjesto purica!“

Voldemort se nasmija. „Daj da ti pomognem, patuljčice.“ Položio je ruke na moj struk i nježno me podignuo na visinu s koje sam nesmetano mogla opipati tvrde korice knjige uspomena.

Ne obazirući se sa poljubac koji smo Voldemort i ja razmijenili, Evan ugasi cigaretu u već prepunu pepeljaru – nakon blagog napada kašlja koji je prouzročila prevelika količina duhana – prijateljski prebaci ruku preko Maggienog ramena. „Pregledaj slike. Možda će ti pomoći da se nečega prisjetiš.“

Maggie nesigurno slegne ramenima i prihvati album na dlanove. „Možda.“

Ruke su joj neprestano drhtale dok je okretala stranice, prelijetajući pogledom preko svake od savršeno sačinjenih slika. Prizor koji je Voldemort jedne hladne Noći vještica spretno uhvatio kamerom, prizor dvaju identičnih novorođenčadi koja, nježno priljubljena jedno uz drugo, spokojno snivaju u kolijevci izmamio je najbližu naznaku smiješka na njezino lice, ali na sve je druge ostala ravnodušna. Mislila sam se da će ju bar jedna od tih fotki podsjetiti na prošlogodišnje zimske blagdane u Berlinu, premijeru najpoznatije opere Andrewa Lloyda Webbera u Parizu ili obiteljsko okupljanje u Evaninoj vili na Floridi, ali njezin izraz lica je razbio i posljednji tračak nade. Možda će se prisjetiti jednog dana, onda kad joj praznina iščili iz očiju, možda nikad.

„Djeluje li ti išta od toga poznato?“, upita Voldemort, zadržavajući dah.

Malena suzica bljesnu u kutu Maggienog oka. „Ne želim više gledati ove jebene slike! Ne sjećam se ničega, kvragu!“, vrisnu ona odjednom. Treskom je zatvorila album i bacila ga prema zidu, ustajući se sa kauča. „Pustite me na miru!“

Pohitala je ka vratima, ne obazirući se na naša zazivanja.

„Stani!“ Graciozno sam potrčala crnim, mračnim hodnicima dvorca slijedeći i zazivajući Maggie, dok se oštri vjetar igrao sa pramenovima moje kose. Ne znam jesu li me previsoke potpetice doista toliko usporile ili je Maggie hitala neljudskom brzinom, ali izgubila sam ju iz vida čim sam trkom sišla niz mramorne stepenice i kročila u ružičnjak.

Voldemort me je sustigao na kapiji. „Kamo je otišla?“, upitao je. Osvrnuo se oko sebe, nestrpljivo proučavajući pogledom beskonačnost bijelog pokrivala i površ jezera koje se – obasjano svijetlom crtom sumraka – činilo poput nekog velikog, magičnog zrcala. Zjenice su mu bljesnule kad je u kristalnoj daljini zapazio mali, kitnjasti paviljon, Maggieno posebno mjesto.

Zagledah se u njegove prekrasne oči. „Ti idi tamo, a ja ću ju potražiti u šumi. Nije mogla daleko odmaći.“

Trčala sam, ne obazirući se na šiblje i korijenje što mi se plelo oko nogu, sve dok nisam zašla tako duboko u šumu da više nisam vidjela ni dvorac ni jezero. Iako je krov od golih grana prekrivenih snijegom bio gust, sićušni tračci sivkastosmeđe svjetlosti probijali su ga i davali mi mogućnost za napredovanje i uklanjanje prepreka.

„Maggie!“

Nije bilo odgovora; tek iritirajući zvuk mokrog snijega koji je šuštao pod mojim čizmama.

„Maggie!“

Zastavši kako bih došla do daha, oslonila sam se dlanom o vlažnu, hrapavu koru stabla i oborila zamagljeni pogled ka tlu. Tada u daljini začuh neobičan zvuk kretanja, zvuk koraka, ali ne njezinih; netko drugi se spretno provlačio kroz sjene isprepletenog granja. Strah mi prostruja kroz srce. Nisam se plašila ni uljeza ni obračuna, na to sam već bila naviknuta. Ovo je bio strah iz djetinjstva, onaj iskonski. Sada nije bilo važno jesam li djevojčica od šest ili žena od trideset šest godina; obje su sanjale upravo o ovakvim šumama, o mraku koji prekriva sve, i neprijatelju koji se lukavo skriva u kobnom spletu sjena. S prijezirom sam trpila ostvarenje sopstvenog košmara, ukočila sam se poput statue, dok je mračni uljez – suviše zaokupljen nečim očitim da bi me primijetio - pretraživao prostore između visokih borova.

Odlazi odavde, Lujiza. Ostavi se toga i odlazi, reče mi neki tihi, unutarnji glas, dok sam napeto promatrala pokrete sablasne prilike odjevene u crninu.

No što ako ta nakaza – tko god da je u pitanju – napadne moju kći?

Iako zastrašujuća, ova je pomisao bila dovoljna da zaboravim sav taj besmisleni strah, a potom izvadim štapić iz svog crnog ogrtača i – sakrivajući se iza drveća - tiho priđem misterioznoj silueti za desetak koraka. Ohrabrena činjenicom da sam ostala neprimijećena, približih se još malo. Dovoljno da ostanem u sjeni, ali dovoljno i da ju prepoznam.

Bila je to Tarja.

Nastavit će se...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.