<	lipanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Kolovoz 2008 (1)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

CREDITS

design: < duckdz/ >

picture: deviantart

base code: blogskins

Njezino je spontano prošaputano pitanje u korijenu sasjeklo očekivani bljesak poboljšanja. Bojažljivo se sklupčala i ovila mliječnobijele ruke oko koljena, obuzeta razornim drhtajima koji su joj nemilosrdno prožimali tijelo. „T-tko ste vas dvoje?“, zapitala je tiho, već na ivici suza, zgrčivši se u stranu kao da trpi posljedice najbolnije kletve.

Knedla mi je rasporila grlo, ali nisam dopustila da se sjenovite crte moga lica izobliče i tako izgube prijeko potrebnu krinku pribranosti, krinku lažne smirenosti koja mi je omogućila da se približim kćeri za nekoliko centimetara. Ili sam to barem pokušala. „Kako to misliš, tko smo mi? Maggie, mi smo Lujiza i Voldemort, tvoji mama i tata“, kazala sam, u trenu zanemarivši sve nepodnošljive osjećaje koje su u meni probudile praznine njezinih prekrasnih, zelenih očiju; brinula sam samo hoću li ju svojim nastupom uznemiriti ili još više uplašiti.

Nelagodno se promeškoljila među jastucima i toplim prekrivačima. „Mama i tata?“, ponovi nepovjerljivo, ispitujući naša lica pogledom sraslim u ledeni zrak ispunjen elektricitetom što je lebdio prostorijom. Ugao obrve joj za tren poleti ka čelu. „Onda sam ja Maggie... zar ne?“

Pogledah u Voldemorta, zabezeknuto kimnuvši glavom.

„Aha...“ Napadno žmirkajući pri rasutoj svjetlosti neonskih lampi, Maggie se osloni o laktove i procjenjivački zaustavi zjenice na Amandi kao da ju po prvi puta vidi. Blago je nakrivila glavu, tako dopustivši zlatnožutim pramenovima da zagonetno zatrepere oko njezinih obraza blijedih poput voska. „A tko je ovo?“, upitala je i zbunjeno se namrštila, pri čemu joj se natečena gornja usna blago izvila.

„Ovo je jedna beznačajna gadura“, prosiktala sam. Nisam se mogla kontrolirati; riječi su mi napustile usne prije no što sam čak i razmislila o tome da ih pokušam spriječiti.

„Ne sad.“ Amanda me drsko probode pogledom, okrećući se Maggie. Tonovi preneraženosti u njezinim obično praznim, bezbojnim očima jasno su pokazivali koliko zapravo hoće odbaciti pomisao da ju vlastita sestra ne prepoznaje. „Ja sam Amanda, tvoja sestra blizanka.“

„Ne sjećam vas se.“ Ona odrično zavrti glavom; oči su joj očajno blistale. „Ne sjećam se ničega.“ Stisnula je zube od iznenadne boli i položila dlan na potiljak. „No što mi se desilo?“

„Ozlijedila si se. Zato se ne bi trebala puno pomjerati.“ Brada mi je jezivo zadrhtala, ali sam se i dalje svim silama trudila sakriti razaranje prouzročeno svakom novom, poražavajućom riječju koju bi Maggie izgovorila. Nakon što sam joj rukavom svilene haljine očistila tamni trag krvi sa lica, ovila sam blijede prste oko njezinih nadlaktica i oprezno ju namjestila natrag u ležeći položaj. „Sad pokušaj zaspati.“

„Trebaš odmor.“ Kratko uzdahnuvši, Voldemort joj nježno skloni zalutali pramen kose sa obraza. „Razgovarat ćemo ujutru“, dodao je blago, čak nekako umirujuće, povlačeći pokrivač mirisa svježe lavande preko njezinih ramena.

“Ali...“, pokušala se pobuniti.

„Razgovarat ćemo ujutru, dušo“, ponovila sam, na što je ona u konačnici pomirljivo kimnula glavom i – otežalo klonuvši na meki, tamnoplavi jastuk – lagano zaklopila snene oči. Instinktivno sam se nagnula, želeći joj utisnuti poljubac za laku noć na čelo, ali mi je naglim okretajem glave u drugu stranu jasno dala do znanja da joj moja blizina stvara nelagodu.

„Oh. Oprosti“, prošaputah. „Laku noć.“

Nije me čula; već je bila na putu do zemlje snova.

***

„Ne mogu vjerovati da se ovo desilo“, uzdahnula sam, nervozno četkajući ugljenocrnu kosu koja mi se sablasno pružala do donjeg dijela leđa, zanosno stopljena sa treperavom tminom koja je opsjela jednu stranu moga lica. Druga strana, osvijetljena tek bijednim plamičkom svijeće, djelovala je sablasno u kontrastu sa krupnim, vatrenoplavim okom i debelim slojem crne olovke koja je jasno definirala njegove neobične konture.

Uhvatila sam Voldemortov pogled u kutu zamagljenog zrcala. „Znam. Ni ja.“ Umrtvljenim se pokretom ustao sa stolice, trljajući dlanove kao da se želi zagrijati. „No ona gadura Meredith je rekla da je kratkotrajna amnezija česta u slučajevima snažnog udarca u glavu.“

„Uh, Meredith!“ Bijesno frknuvši, treskom sam odložila četku u stranu i posegnula za srebrnkastom bočicom parfema sa esencijom ružina soka. „Iščupat ću joj srce kad ju idući put vidim“, izjavila sam i - našpricavši si nekoliko kapi opojnog mirisa na nadlanice i sniježnobijeli vrat – ustala se sa tvrdog, kitnjastog stolca.

„Ne uzrujavaj se zbog nje, ljubavi. Sredit ćemo ju čim se Maggie oporavi.“ Voldemort me nježno obgrli s leđa i poljubi me u obraz. Ohrabren uzdahom zadovoljstva koji mi se oteo iz grudi, kliznuo je dalje, označavajući vrelim usnama put od mojih izraženih jagodica do vrata i kostiju ramena. „Prekrasno mirišeš.“

Lagano sam se okrenula i pomjerila fokus zjenica na njegove prekrasne plave oči, obasjane crvenkastonarančastim nijansama vatrice u kaminu što je tiho pucketala svoju erotičnu uspavanku. „Hvala, dragi“, rekla sam pjevno, na što se on blago nasmiješio i pomilovao moje ledene usne svojima. Omotala sam ruke oko njega, dopuštajući mu da me podigne i pritisne uza zid. Opijena elegantnim, savršenim dodirima, čvrsto sam obujmila noge oko njegovog pojasa; čarobna toplina mi se razlila grudima kao znak uzbuđenja, ako je još ikakav znak uopće bio potreban.

Strastveno me poljubio; osjetila sam kako se njegov jezik nestašno poigrava sa mojim.

Uživao je u blizini moga tijela; znala sam to po uzdasima koje bi ispustio svaki put kad bih ga dodirnula. „Uzmi me...“, prošaputah mu na uho, prije no što sam zagrizla njegovu donju usnicu i privukla ga još bliže sebi, predajući mu se u potpunosti.

Odgovor nije bio potreban; umjesto toga, uzeo me je u naručje i pažljivo me položio na krevet, namještajući se povrh mene. Meka, baršunasta posteljina boje zrelih borovnica spremno je dočekala naša tijela vođena ljubavlju i strastvenom požudom. Osjetila sam njegov slatkasti dah na licu dok je s nepojmljivom nježnošću ljubio moje blijede obraze i očne kapke. Pomilovao mi je grudi kroz čipkastu tkaninu, a potom je spustio jednu ruku do ruba moje crne, prozirne spavaćice i počeo ju povlačiti naviše.

Praćena tisućama plamtećih poljubaca, sva je odjeća ubrzo završila na mramornom podu, na neurednoj gomili, odmah kraj ruba kreveta koji je blago škripao pod nama.

Sve su moje brige u trenu nestale; bili smo važni samo nas dvoje, samo naši trenuci koje smo uvijek znali dočarati i pretopiti u beskraj vječnosti. Ponovno smo postali jedno. Neizmjerno uživajući, zarila sam mu nokte u stražnji dio vrata, misli ispunjenih samo dubokim, zaljubljenim pogledima, usplahirenim dodirima i slikom njegovog snažnog tijela na mome.

Oslanjajući se laktovima o plahtu, nagnuo se da me ponovno poljubi; osjetila sam kako mi na lice blistajući kaplje znoj sa njegovog blijedog čela.

„Oh, Lujiza... Lujiza... !“, uzdisao je, pritiskajući bedra uz moja najjače što je mogao.

I dalje neraskidivo pripijeni jedno uz drugo, uz glasan uzvik, istovremeno smo klonuli na razbacane jastuke, pokušavajući uskladiti ubrzani ritam disanja. Čvrsto me je zagrlio, kao da je želio i bukvalno me sjediniti u svoje biće, te tako izbjeći rizik da se ikad više razdvojimo.

„Volim te.“ Nježno sam ga poljubila u meki vrat, ugnijezdivši se na njegovom ramenu.
„I ja tebe volim.“ Usne su mu poletjele ka mome čelu. „Oduvijek i zauvijek“, prošaputao je, već lagano zatvarajući sanjive oči.

***

Smetena očitim neodobravanjem, slika neprimijetno iščeznu iz magične kugle koja bijaše mrtvo položena na Tarjinu glatku, sniježnobijelu dlanu.

Presamićeno oslonjena o kamenu ogradu, stajala je na balkonu i pokušavala da zatomi bijes prouzročen viđenim. Hladne čestice skandinavske zime bezobrazno su se poigravale sa netrepeljivim izrazom njezina kamena lica dok je naglim žmirkanjem nastojala otjerati prizor, pogled kojim je Voldemort gledao Lujizu.

Oni neće biti lake žrtve. Sada se još jednom uvjerila u to.

Zamišljala je njihova isprepletena tijela, ljubavni čin kao metaforu onog istinskog jedinstva; ispustila je zadovoljan uzdah, osjetivši kako ta nepoželjna misao blijedi u njezinim sjećanjima. Iako su imali i mnogo slabosti koje je valjalo iskoristiti, razdvojiti ih bi bilo najbolje, najkorisnije, ali i najteže; njezina moć, baš kao ni Ralphova niti ona od Elbereth ili Lorien, još uvijek nije bila dovoljno jaka i ubojita kao nekada.

Ostalo je još nekoliko sitnica koje tomu prethode.

Grimizan osmijeh prolomio joj se na usnama kad je, u djeliću monotone sekunde, shvatila što im je činiti. Pod snažnim uticajem njezinih napetih misli, magični prah zalepršao je oko staklene sfere i načinio novi prizor u crnoj, beskonačnoj kugli.

Da, Voldemortova i Lujizina najveća slabost; njihova voljena kći.

Tarja se zagledala u spokojan izraz na Margaretinu usnulu licu; još jednom, stresla se od neizbježne spoznaje koliko ta djevojka – njihova karta za slavni povratak – zapravo sliči Elbereth. Crte lica, jagodice, koža blijeda poput mlijeka... sve izuzev zlatne kose i iščezlog pamćenja.

Napućivši tamnocrvene usne u ledeni poljubac mržnje, zagladila je ponoćnocrnu kosu koja joj na potiljku bijaše skupljena u čvrstu francusku punđu. Treperava svjetlost posljednjih zvijezda reflektirala se u kutovima njezinih otrovnih zelenih očiju dok je otežalo koračala gore-dolje, po tvrdom tlu iz kojeg su izbijali tračci studeni. Te je noći vjetar silovito puhao sa sjevera na zapad, bacajući splet paučinastih oblaka ka planinama prekrivenim snijegom, kao da hitaju ka nekoj obećanoj zemlji iza horizonta. Kao da su pokušavali nagovoriti puni mjesec da još nekoliko trenutaka ostane na tmurnom nebu, kako bi bar nakratko odložili neminovnost svitanja. No srebrnkastosiva svjetlost je lukavo iskoristila priliku – zastrašenost baršunastobijelih oblaka – i ponosno obasjala Tarjino prelijepo lice.

„Dušo... “ Ralph odškrinu staklena vrata što su odvajala balkon i njihovu spavaću sobu. Hladne usne su mu se raširile u blijedi osmijeh kad joj je prišao i čvrsto ju primio za ruku, ispreplevši prste sa njezinima. „Uđi unutra. Smrznut ćeš se.“

Čim su stupili u mračnu prostoriju visokih zidova i popločanog tla, izvadio je štapić iz duge pelerine i tiho prošaputao čaroliju, uperivši ga ka starinskom, prašnjavom klaviru koji je počivao kraj kreveta. Opijene magijom, zarđale su se tipke lijeno počele pomjerati, stvarajući prekrasnu melodiju.

„Jesi li za ples?“

Kimnula je glavom. „Naravno.“

Stopili su se u zagrljaj, lagano se njišući u ritmu depresivne glazbe koja ih je cijele ispunjavala. Još uvijek je bilo tako nevjerojatno, tako očaravajuće ponovno držati svoju prvu, posljednju i jedinu ljubav u naručju poslije toliko stoljeća.

I što su onda Lujiza i Voldemort znali o vječnosti? Što su znali o pojmu „zauvijek“?

Ništa.

Što su bile njihove zakletve?

Samo prazna obećanja.

Tarja uzdahnu, grčevito se privijajući uz Ralpha. Oko njih su letjele sablasne sjene, besmrtne duše, iako u sobi nije bilo svjetlosti koja bi ih mogla načiniti. Zaneseno je oslonila bradu o njegovo rame i tiho mu zapjevušila jednu posebnu pjesmu na uho. Njihovu pjesmu.

Over the hills and far away,
he swears he will return one day.
far from the mountains and the seas,
back in her arms is where he'll be.

Over the hills and far away,
she prays he will return one day.
As sure as the rivers reach the seas,
back in his arms is where she'll be.

Suze su topile led u mojim zjenicama dok sam usplahireno grizla donju usnu, boreći se da ne zaplačem. Trudila sam se usmjeriti bar djelić svojih besmislenih razmišljanja na rominjanje ponoćne kiše ili vlastite isprekidane uzdahe, ali bih nedefinirani pogled svaki put – gotovo nesvjesno – zalijepila na zatvorena vrata.

''Ljubavi, ne brini se. Bit će sve u redu.'' Voldemort me čvrsto zagrli, pritisnuvši obraz uz moje blijedo čelo. Bilo mi je tako lako – možda suviše lako – privinuti se uz njegovo tijelo, zariti mu lice u mramorni vrat, osloboditi se svih strepnji i zamoliti ga da bude jak i za mene, no nisam si mogla pomoći; jednim je dodirom znao zaliječiti sve moje rane.

Naš je trenutak prekinut tupim zvukom otvaranja vrata, pri čemu je iz Maggiene sobe gracioznim, ali sporim koracima istupila vidarica Meredith Heron. Zabrinuto skupljajući obrve, laganim si je pokretom ruke zataknula pramen svijetlosmeđe kose iza uha i oborila oklijevajuć pogled na vrhove svojih kremkastobijelih cipela. ''Gospodaru, Gospodarice, morate znati da je ovo bio doista gadan pad. Na svu sreću, nema nikakvih težih tjelesnih ozlijeda. No međutim...'' Kiša je još uvijek monotono lupkala po prozorima, prateći ju dok je tražila riječi. Mučila se, ali je u konačnici morala reći ono što je iziskivalo da bude rečeno. ''... postoji mogućnost da je došlo do unutarnjeg krvarenja.''

''Što to znači?'', upita Voldemort odsječno, tražeći time konkretan odgovor.

''Krvarenje u mozgu je veoma ozbiljno. U većem broju slučajeva dovodi do... smrti.'' Glas joj je blago zatitrao kad je to izgovorila, oprezno zastajući da bi sa naših lica očitala nijanse naglog zaprepašćenja. ''Ali, naravno, ne možemo biti sigurni da je stvar toliko ozbiljna dok ju ne pregledaju vidari u Sv. Mungu'', dodala je brzo. ''Smatram da bi bilo najbolje da... ''

Došlo mi je da ju zadavim kao zeca; odugovlačila je, mrmljala je, iako je kao naša Sljedbenica morala znati da su mjesta poput Sv. Munga isuviše rizična za Maggie. ''Meredith, i ti si jebena vidarica'', oštro sam naglasila svaku izgovorenu riječ, osjećajući kako mi krv sada još brže kola pulsirajućim žilama. ''Kako je moguće da ne znaš što joj je?!''

''Jedino u Sv. Mungu imaju opremu koja bi omogućila... ''

''Slušaj, Meredith... '' Probadajući ju prijezirnim pogledom, Voldemort spretno izvadi štapić iz pelerine i uperi ga ka njezinom preplanulom, bezizražajnom licu. Čeljust mu se kočila dok je govorio, ruke su mu se blago tresle; mrzio je spoznaju da život naše djevojčice ovisi o djelima jedne bijedne vidarice. ''Ili ćeš naći način da ju izvučeš iz ovoga, ili bi ti se u protivnom moglo desiti da izdaš naše interese.''

''A dobro znaš što mi radimo sa izdajnicima'', dodadoh, svjesno pojačavaši dojam koji smo ostavljali. Formirajući usnama hladni poljubac upozorenja, podigla sam obrvu i netremice fiksirala zjenice na Meredithine tamne oči, raširene u strahu i očitoj panici.

''Ja... Učinit ću sve što budem mogla.'' Duboko nam se naklonila, bojažljivo povijajući glavu ka tlu zastrtom perzijskim tepihom.

''Hajde, draga. Idemo ju vidjeti.'' Voldemort me obgrli oko ramena, uzdahnuvši kao da ga je blizina moga tijela umirila. Kada smo tako zagrljeni otvorili vrata i oprezno kročili u sobu, najcrnja slutnja uvukla mi se u misli i ugnijezdila se tamo, šapćući gadosti. Nisam mogla odvratiti pogled sa naše kćeri, tako krhke i lomljive. Blijeda i nepomična, ležala je na svilenoj posteljini sa potpuno spokojnim izrazom na licu. Dlanovi umotani u mliječnobijele zavoje počivali su skupljeni pod njezinim grudima, a kosa boje najljepših sunčevih zraka nemarno joj je skliznula na lijevo rame, ispletena u široku, urednu pletenicu.

''Nije li prelijepa?'', prošaputala sam, oslanjajući glavu na Voldemortova prsa.

Nježno je klizio blijedim dlanom preko mojih gustih, crnih uvojaka, dok su mu se duge vlasi grčevito plele oko prstiju. ''Je. Sliči ti'', rekao je tiho, ne odvajajući pogled od Maggienih sklopljenih očiju. ''I jaka je poput tebe. Izdržat će.''

''Naravno da će izdržati. Mora izdržati.'' Tijelo mi je obuzeo drhtaj kad sam automatski pomislila na drugu opciju, na situaciju suprotnu od ovog što sam upravo izgovorila. Mozak mi se opsesivno zavrtio ukrug, tvoreći u pozadini moje svijesti filmove i scene, počevši od trenutka kad sam ju – prije gotovo šesnaest godina – po prvi put primila u naručje, pa sve do njezinog zaraznog osmijeha kojim je nesvjesno obilježila i početak ovog kobnog dana.

Iz razmišljanja me prenu glasan, iznenadan tresak vrata koja se u trenu zalijepiše za visoke, crne zidove. Instinktivno sam se okrenula, uperivši pogled na mjesto gdje je stajala osoba koju sam u tom trenutku najmanje željela vidjeti. Amanda, dakako.

''Što TI hoćeš, kišna glisto?!'', prosiktala sam, otvoreno iskazujući bijes koji mi je momentalno prožeo ustreptale grudi. Osjetila sam kako mi se prsti mahinalno skupljaju u šake a oči prijezirno stišću pri pogledu na njezino odbojno, ispijeno lice, mlitavo okupano plavkastobijelom neonskom svijetlošću.

Drsko je zamahnula slapom ispucale, izblajhane kose, ležerno se prošetavši kraj mene. Crni ogrtač vukao se po popločanom tlu za njezinom visokom, vitkom pojavom, dajući joj dašak sablasnosti kojim je bezuspješno pokušavala stvoriti ono što joj – za razliku od Maggie – nije bilo urođeno. ''Hoću vidjeti svoju sestru.'' Kratko me promotrila, tankih usana izvijenih u groznu grimasu, te se brižno nadvila nad Maggien krevet i lagano joj dotakla čelo dlanom.

''Dobro.'' Duboko sam udahnula, pokušavajući ostati smirena. Ranije sam to i uspijevala – samo zbog Voldemorta i Maggie – ali činilo se kao da će mi ovog puta otkazati svi centri samokontrole u mozgu. ''Vidjela si ju. A sad se gubi'', procijedila sam kroz zube.

Frknula je. ''Imam podjednaka prava biti ovdje kao i vas dvoje. Stoga...''

Maggien neočekivani trzaj prekide žestoku prepirku na samom početku.

''Oh... '' Suho se nakašljala, pri čemu joj je mlaz tamnocrvene krvi potekao sa usnica. Oči su joj se širom otvorile, a u njima se pojavio ogroman strah, praćen nevjericom. S teškom mukom se uzdigla u polusjedeći položaj, svilene spavaćice prilijepljene za oznojeno tijelo.

Najgrubljim mogućim pokretom, odgurnula sam Amandu u stranu kako bih se mogla primaknuti Maggie. ''Dušo, kako se osjećaš?'', upitala sam tiho, instinktivno posegnuvši za njezinom rukom.

Otrgla se. ''Ne diraj me!'', vrisnula je preneraženo, mahnito zbacivši tamni pokrivač sa svog uzdrhtalog tijela. Zgrčila se na drugu stranu kreveta, promatrajući me staklastim, zelenim očima koje su neobično blještale; djelovala je kao da me se plaši.

''Što nije uredu, kćeri?'' Voldemort joj se oprezno pokuša približiti, pogladiti njezino porculansko lice, no ona mu to nije dopustila.

''Ne diraj me!'' Zgrabila je jastuk i svom ga snagom bacila na nas.

Oboje zastadosmo od žestine njezinog urlika.

''Što se dešava?'', prošaputala je bojažljivo, prelijetajući izbezumljenim pogledom preko naših lica. ''Tko ste vas dvoje?''

Nastavit će se...