"Love doesn’t make the world go round, it’s what makes the ride worth while."
* Post je napisan iz Lujizine perspektive.
Suze su topile led u mojim zjenicama dok sam usplahireno grizla donju usnu, boreći se da ne zaplačem. Trudila sam se usmjeriti bar djelić svojih besmislenih razmišljanja na rominjanje ponoćne kiše ili vlastite isprekidane uzdahe, ali bih nedefinirani pogled svaki put – gotovo nesvjesno – zalijepila na zatvorena vrata.
''Ljubavi, ne brini se. Bit će sve u redu.'' Voldemort me čvrsto zagrli, pritisnuvši obraz uz moje blijedo čelo. Bilo mi je tako lako – možda suviše lako – privinuti se uz njegovo tijelo, zariti mu lice u mramorni vrat, osloboditi se svih strepnji i zamoliti ga da bude jak i za mene, no nisam si mogla pomoći; jednim je dodirom znao zaliječiti sve moje rane.
Naš je trenutak prekinut tupim zvukom otvaranja vrata, pri čemu je iz Maggiene sobe gracioznim, ali sporim koracima istupila vidarica Meredith Heron. Zabrinuto skupljajući obrve, laganim si je pokretom ruke zataknula pramen svijetlosmeđe kose iza uha i oborila oklijevajuć pogled na vrhove svojih kremkastobijelih cipela. ''Gospodaru, Gospodarice, morate znati da je ovo bio doista gadan pad. Na svu sreću, nema nikakvih težih tjelesnih ozlijeda. No međutim...'' Kiša je još uvijek monotono lupkala po prozorima, prateći ju dok je tražila riječi. Mučila se, ali je u konačnici morala reći ono što je iziskivalo da bude rečeno. ''... postoji mogućnost da je došlo do unutarnjeg krvarenja.''
''Što to znači?'', upita Voldemort odsječno, tražeći time konkretan odgovor.
''Krvarenje u mozgu je veoma ozbiljno. U većem broju slučajeva dovodi do... smrti.'' Glas joj je blago zatitrao kad je to izgovorila, oprezno zastajući da bi sa naših lica očitala nijanse naglog zaprepašćenja. ''Ali, naravno, ne možemo biti sigurni da je stvar toliko ozbiljna dok ju ne pregledaju vidari u Sv. Mungu'', dodala je brzo. ''Smatram da bi bilo najbolje da... ''
Došlo mi je da ju zadavim kao zeca; odugovlačila je, mrmljala je, iako je kao naša Sljedbenica morala znati da su mjesta poput Sv. Munga isuviše rizična za Maggie. ''Meredith, i ti si jebena vidarica'', oštro sam naglasila svaku izgovorenu riječ, osjećajući kako mi krv sada još brže kola pulsirajućim žilama. ''Kako je moguće da ne znaš što joj je?!''
''Jedino u Sv. Mungu imaju opremu koja bi omogućila... ''
''Slušaj, Meredith... '' Probadajući ju prijezirnim pogledom, Voldemort spretno izvadi štapić iz pelerine i uperi ga ka njezinom preplanulom, bezizražajnom licu. Čeljust mu se kočila dok je govorio, ruke su mu se blago tresle; mrzio je spoznaju da život naše djevojčice ovisi o djelima jedne bijedne vidarice. ''Ili ćeš naći način da ju izvučeš iz ovoga, ili bi ti se u protivnom moglo desiti da izdaš naše interese.''
''A dobro znaš što mi radimo sa izdajnicima'', dodadoh, svjesno pojačavaši dojam koji smo ostavljali. Formirajući usnama hladni poljubac upozorenja, podigla sam obrvu i netremice fiksirala zjenice na Meredithine tamne oči, raširene u strahu i očitoj panici.
''Ja... Učinit ću sve što budem mogla.'' Duboko nam se naklonila, bojažljivo povijajući glavu ka tlu zastrtom perzijskim tepihom.
''Hajde, draga. Idemo ju vidjeti.'' Voldemort me obgrli oko ramena, uzdahnuvši kao da ga je blizina moga tijela umirila. Kada smo tako zagrljeni otvorili vrata i oprezno kročili u sobu, najcrnja slutnja uvukla mi se u misli i ugnijezdila se tamo, šapćući gadosti. Nisam mogla odvratiti pogled sa naše kćeri, tako krhke i lomljive. Blijeda i nepomična, ležala je na svilenoj posteljini sa potpuno spokojnim izrazom na licu. Dlanovi umotani u mliječnobijele zavoje počivali su skupljeni pod njezinim grudima, a kosa boje najljepših sunčevih zraka nemarno joj je skliznula na lijevo rame, ispletena u široku, urednu pletenicu.
''Nije li prelijepa?'', prošaputala sam, oslanjajući glavu na Voldemortova prsa.
Nježno je klizio blijedim dlanom preko mojih gustih, crnih uvojaka, dok su mu se duge vlasi grčevito plele oko prstiju. ''Je. Sliči ti'', rekao je tiho, ne odvajajući pogled od Maggienih sklopljenih očiju. ''I jaka je poput tebe. Izdržat će.''
''Naravno da će izdržati. Mora izdržati.'' Tijelo mi je obuzeo drhtaj kad sam automatski pomislila na drugu opciju, na situaciju suprotnu od ovog što sam upravo izgovorila. Mozak mi se opsesivno zavrtio ukrug, tvoreći u pozadini moje svijesti filmove i scene, počevši od trenutka kad sam ju – prije gotovo šesnaest godina – po prvi put primila u naručje, pa sve do njezinog zaraznog osmijeha kojim je nesvjesno obilježila i početak ovog kobnog dana.
Iz razmišljanja me prenu glasan, iznenadan tresak vrata koja se u trenu zalijepiše za visoke, crne zidove. Instinktivno sam se okrenula, uperivši pogled na mjesto gdje je stajala osoba koju sam u tom trenutku najmanje željela vidjeti. Amanda, dakako.
''Što TI hoćeš, kišna glisto?!'', prosiktala sam, otvoreno iskazujući bijes koji mi je momentalno prožeo ustreptale grudi. Osjetila sam kako mi se prsti mahinalno skupljaju u šake a oči prijezirno stišću pri pogledu na njezino odbojno, ispijeno lice, mlitavo okupano plavkastobijelom neonskom svijetlošću.
Drsko je zamahnula slapom ispucale, izblajhane kose, ležerno se prošetavši kraj mene. Crni ogrtač vukao se po popločanom tlu za njezinom visokom, vitkom pojavom, dajući joj dašak sablasnosti kojim je bezuspješno pokušavala stvoriti ono što joj – za razliku od Maggie – nije bilo urođeno. ''Hoću vidjeti svoju sestru.'' Kratko me promotrila, tankih usana izvijenih u groznu grimasu, te se brižno nadvila nad Maggien krevet i lagano joj dotakla čelo dlanom.
''Dobro.'' Duboko sam udahnula, pokušavajući ostati smirena. Ranije sam to i uspijevala – samo zbog Voldemorta i Maggie – ali činilo se kao da će mi ovog puta otkazati svi centri samokontrole u mozgu. ''Vidjela si ju. A sad se gubi'', procijedila sam kroz zube.
Frknula je. ''Imam podjednaka prava biti ovdje kao i vas dvoje. Stoga...''
Maggien neočekivani trzaj prekide žestoku prepirku na samom početku.
''Oh... '' Suho se nakašljala, pri čemu joj je mlaz tamnocrvene krvi potekao sa usnica. Oči su joj se širom otvorile, a u njima se pojavio ogroman strah, praćen nevjericom. S teškom mukom se uzdigla u polusjedeći položaj, svilene spavaćice prilijepljene za oznojeno tijelo.
Najgrubljim mogućim pokretom, odgurnula sam Amandu u stranu kako bih se mogla primaknuti Maggie. ''Dušo, kako se osjećaš?'', upitala sam tiho, instinktivno posegnuvši za njezinom rukom.
Otrgla se. ''Ne diraj me!'', vrisnula je preneraženo, mahnito zbacivši tamni pokrivač sa svog uzdrhtalog tijela. Zgrčila se na drugu stranu kreveta, promatrajući me staklastim, zelenim očima koje su neobično blještale; djelovala je kao da me se plaši.
''Što nije uredu, kćeri?'' Voldemort joj se oprezno pokuša približiti, pogladiti njezino porculansko lice, no ona mu to nije dopustila.
''Ne diraj me!'' Zgrabila je jastuk i svom ga snagom bacila na nas.
Oboje zastadosmo od žestine njezinog urlika.
''Što se dešava?'', prošaputala je bojažljivo, prelijetajući izbezumljenim pogledom preko naših lica. ''Tko ste vas dvoje?''