| ožujak, 2008 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
"Love is the harmony of two souls singing together.”
Gregory J. P. Godek
Kao dvorac uzdignut na temeljima starog groblja, kao legenda rođena u najhladnijim šumama otoka Gravestone, Blackgrave predstavlja najčuveniju i najpriznatiju školu za mlade crne vještice i čarobnjake. Osnovali su ga Tarja i Ralph Nicolson, izvrsni crni magovi i tadašnji Gospodari Tame. Isprva bijahu podučavani samo najmlađi od njihovih vjernih pristaša, no s vremenom je sve veći broj čistokrvnih mladih čarobnjaka pristupao kolijevci zla i najmračnijih tajnih crne magije. Po svojim karakteristikama, bivali su razvrstavani u jedan od tri doma – Elvenpath, Wanderlust ili Oceanborn.
Neki od vas se možda sjećaju ove priče. Eto, odlučila sam ju ponovno pisati. Nastaviti, zapravo. Post koji slijedi trebao bi biti neka vrsta uvoda, odnosno podsjećanja na sve što se izdešavalo u protekloj godini Maggienog školovanja u Blackgraveu, tako da se nadam da će i oni koji nisu čitali prvi dio priče moći razumjeti o čemu se zapravo radi. Slično kao i u HP knjigama, druga godina ima novu, posebnu radnju koju za prethodni dio vezuju samo osnovne činjenice.
Over the hills and far away, he swears he will return one day. Far from the mountains and the seas, back in her arms he swears he’ll be. Over the hills and far away, she prays he will return one day. As sure as the rivers reach the seas, back in his arms he swears she’ll be.
Stihovi uobličeni mrljama crne tinte bljeskali su se pod plamičkom dogorjele voštanice, poigravajući pred mojim mračnim, snenim očima. Skrivena poruka već mi odavno bijaše urezana duboko u podsvijest, zavučena ispod jezivo bijele kože, ali bi ipak darivala novi, nepoznati tračak mistike svakim novim iščitavanjem.
Pjesma je nalikovala legendi. Legenda je nalikovala stvarnosti.
Stvarnost je nalikovala košmaru.
Pridigoh se, zakačivši rukavom vrh polupraznog pehara. Tresak prouzročen raspršivanjem stakla u beskonačne komadiće ništavila proparao mi je svijest dok sam odsutno piljila u gusto, tamnocrveno vino što se teatralno slijevalo po bilježnici, poput potekle krvi.
Okrenuh se. Dodiri mojih visokih potpetica sa tlom stvaraše oštar, neugodan zvuk koji se tiho i prelagano stopio sa posljednjim otkucajem zidnog sata.
Sasvim neplanirano, moje nedefinirane, ustreptale zjenice se ukočiše pred slikom okovanom crnim ramom. Bila je naslikana tek nedavno, od strane cijenjene austrijske slikarice, tako vjerno i precizno – tako zastrašujuće točno. Predstavljala je moju obitelj, moju sestru, majku, oca i mene upravo onakve kakvi jesmo. Pritom ne mislim samo na moć, dostojanstvo i okrutnu hladnoću što čak i na tamnom platnu djeluju jezivo i stvarno, već i na neizbježne činjenice s kojima smo suočeni.
Intrige. Iskušenja. Sudbina.
Njihova lica prelamaše se na našima, tako sličnima, tako prokletno identičnima, a u pogledima koji ih krasiše očitovali su snažni, nepremostivi tragovi Njihovih životnih priča.
Prošlo je točno godinu dana, pomislih. Prije točno godinu dana, napustila sam Hogwarts i objeručke prihvatila ponudu svojih roditelja, lorda Voldemorta i Lujize Brown, da započnem školovanje na drugom, boljem mjestu – u Blackgraveu. Kao škola za mlade vještice i čarobnjake priklonjene crnoj magiji, Blackgrave mi je isprva važio za ideal dugo očekivane slobode, za oličenje sreće i sigurnosti koje sam toliko trebala.
Sve je počelo prije točno godinu dana.
Ili ne? Ne, zapravo.
Temelji vječne priče udareni su prije više od tisuću godina – u vrijeme podizanja Blackgravea na temeljima oronulog groblja, u domu milijuna nemirnih duša.
Tarja i Ralph Nicolson tada bijahu jedni od najpoznatijih i najmoćnijih crnih magova, Gospodari Tame svoga vremena i osnivači škole. Ljudi ih poznavaše po okrutnosti, nemilosrđu i u konačnici, po drevnoj zakletvi kojom se zavjetovaše jedno drugome na vječnu i bezuvjetnu ljubav. Iz te ljubavi, iz moći kojom je njezina neupitna snaga isijavala, izrodiše se dvije kćeri. Kćeri blizanke. Elbereth i Lorien.
Dvadeset dugih godina poslije njihovog rođenja, Gospodari Tame padoše u nepravednoj borbi sa crnom vješticom Nemo Bloodworth i aurorima koji ju kradomice potpomagaše.
No, bili su isuviše moćni da bi se njihova priča mogla završiti tako nevažnom sitnicom kao što je Smrt. Bili su isuviše hrabri i domišljati da bi se odmah predali. A sa svim znanjem i sposobnostima kojima bijahu obdareni, nisu imali poteškoća sa upotrebljavanjem drevne kletve – kletve imena Amor e Morte.
Ona je bila jasna, proročanstvo još jasnije, ali znakove je bilo nemoguće predvidjeti. Tko bi mogao pretpostaviti da će, jednog dana, svijetom doista hoditi Nasljednici, Nasljednici u kojima će ponovno zakucati zaljubljena srca bivših Gospodara Tame? Tko bi mogao pretpostaviti da će Tarja i Ralph tada moći ponovno oživjeti i krenuti u novi pohod radi ostvarenja svog sna o pokoravanju svijetova, skupa sa svojim uskrsnulim kćerima?
Tko bi mogao znati da će ti Nasljednici koji će svojom zapisanom ljubavlju doprinijeti uzdizanju jedne moćne sile usnule u zaboravu biti upravo moji roditelji?
Oh, da. Znam. Zvuči šašavo.
Isprva sam i ja tako mislila. Ali, susrevši se licem u lice sa osnivačima Blackgravea i njihovim kćerima, bila sam prisiljena shvatiti i razumjeti istinu.
Oni su tu. Oni su se vratili.
Možda ne tako moćni kao nekad, ali... sve se može promijeniti u treptaj oka, zar ne?
Zato nas i žele. Zato nas mrze. Zato nas se kane riješiti. Imamo ono što je njihovo. Njihovu slavu, njihove položaje, i u konačnici, dio njihove moći stopljen u dva od postojeća četiri Predmeta moći – Elberethinu prstenu i Tarjinu medaljonu. Sudbina preostala dva Predmeta – Ralphovog mača i Lorieninog Predmeta čiji je istinski oblik nepoznat – još uvijek je ostala jedna od najmračnijih i najintrigantnijih tajni.
Drugi dio problema leži u činjenici da čarobnjački svijet spava, ni ne znajući što se doista događa i kakva ga strašna bitka može očekivati u bliskoj budućnosti.
Ako je ono bio početak, što slijedi?, pomislih, dok mi je glasan uzdah lepršao u tišinu, u mrzlu studen zamračene sobe. Težak miris vina provlačio se vazduhom, trepereći, miješajući svoju slad sa naznakama strepnje koja me je nakratko obgrlila, tek toliko da bi mi dokazala kako u mom monstruoznom umu još uvijek postoji tračak ljudskosti.
Amanda se nelagodno promeškolji u krevetu, kao da ima nemirne snove. Plavi uvojci su se rasuli po njezinom prekrasnom porculanskom licu čije se blijedilo prigušeno bljeskalo u polutami. Djelovala je tako krhko, tako... nježno. Utisnula sam poljubac na njezin mramorni obraz i, uzdahnuvši, tiho izašla na balkon.
Suze srebrnaste ponoći kapale su po beskonačnosti zamagljenih horizonata, grčevito priljubljene uz jecaj vječne zime koja je okruživala moju mračnu, nedodirljivu pojavu.
Iako je bio kraj ljeta, iako je bio kolovoz, zima se nije povlačila iz naših krajeva. Sve je i dalje spokojno spavalo u svom sniježnom grobu, dozivajući, podsjećajući.
Snop svjetlucavih pahulja se rasuo preko vlasi moje uredne svijetle kose, po jedna za svaku kap prolivene kapi, za svaki život koji sam svjesno i svojevoljno oduzela.
Da, ja jesam ubojica. Ja jesam Nasljednica.
Ali nisam životinja. Nisam mahnita ludača koja ubija sve oko sebe, bez razmišljanja ili prvobitnog sagledavanja situacije. Samo čistim okruženje od onih koji nam se ne žele pridružiti, tjeram ih u pakao vlastitih strepnji i sumnji, tjeram ih da udišu svoj očaj.
Samo činim ono što mora biti učinjeno.
Demon i Gospod su u meni zajedno. A možda su i jedno.
Ivo Andrić: “Ono što nazivamo 'rođeni ubojica', to je druga, neosvijetljena strana planete koja se zove čovjek.”
