nedjelja, 25.11.2007.

Six feet under, under my skin There's a battle I know I can't win You invade me And I surrender Yeah, that's what I hate about you Six feet under, under my skin There is where your story begins You were wanting, I was forsaken...

Trebala bi učiti...u srijedu je ispit..a neda mi se, nemogu psihički. Stvarno bi trebala...bar pogledati..ok, to jesam, ali..naučiti...to nisam..nemam volje za ništa...najrađe bi danas bila ostala u krevetu i...slušala muziku...možda čak i plakala...tko zna..zeko zna a zeke nigdje u blizini a jebemu miša...
hmm...koliko dugo čovjek može raditi budalu od sebe? pokušavati? težiti nečemu a toga nema? nadati se? uvjeravati se u nešto - čega isto tako nema? biti slijep i skrivati se od istine? - onoliko koliko on to želi...
ali..kako prekinuti nešto ako...ako...ako...ako postoji nada i mogućnost u bolje? znaš da trebaš prekinuti taj odnos, da ti samo šteti, da ispadaš neka jadnica koja nemože imati nekoga drugoga, glupačica, budala...a ti i dalje pokušavaš i trudiš se, a ujedno i ubijaš sebe i pojam, tužan si i nikako da osmijeh dođe na lice...
ah....
jbga....
ne kaže se bez razloga: ljubav je luda i slijepa...cerek

****
Čekala ga je. Nije došao. Nije se čak niti javio.
Što je ovoga puta krivo napravila?
U čemu je pogriješila?
Znala je i sama odgovor...pružila mu je šansu.
Pokazao je masku, a to joj nije trebalo.
Htjela je započeti ispočetka...kao što su planirali.
Ali ne, mora on pokvariti i upropastiti sve, a on sam je predložio da tako bude.
Ispočetka.
Htjela je da budu "normalan" par...ma znate, one porukice ujutro, navečer...telefonski razgovori...izlasci svako malo...željela je...savršenstvo...
Željela je njega, i duhom i tijelom.
Nula.
Zero.
Ništa nije dobila i odustala je.
Vremena je premalo, čekanje je predugo, nada je na izmaku snage a srce je odavno slomljeno.
Odlazim.
Odlazim putevima kojima ti nebudeš kročio.
Volim te i voljet ću te, ali bolno je biti jedna od.
Bolno je slušati da me voliš, a uništavaš me.
Svjestan si svega, ali uporno tvrdiš da sam u krivu.
Tko je onda lud,glup i naivan?
Opet ja a ti ispadaš nevinašce.
To se zna..vidi...
Pitanje je samo..kamo je nestala ona djevojka sa šarenim kišobranom?
Zašto se ta djevojka sada skriva?

Pitanja je toliko, a odgovora malo.
Bezbroj misli joj se motalo po glavi dok se vozila busom, pogled uprt u pod kao uvijek, suznih očiju i stigla je.
Ušetala je u birc sa svojim tako izvježbanim osmjehom, svi su je pozdravljali i gledali, a ona...samo je željela njega.

Pripito stanje.
Odlazak kući.
Mamino pitanje: "jesi se zabavila sa "njime"?" i moja laž: "naravno, jesam"
Ulazak u sobu, u bijeg iz stvarnosti, bijeg u maštu i suze.
Jedna za drugom klize niz lice.
Nije ih pobrisala.
Pustila ih je onako vrele i slane.
jedna.
druga.
treća.
zadnja.
žileta u rukama, želja za smrću.
jedan rez, drugi, treći.
Gdje je kraj?
Nije se htjela zaustaviti samo si je nastavila nanositi bol.
Bol koja je maknula psihičku bol.
Krv je potekla a ona ju nije pokušala zaustaviti, nego je samo izdahnula:
voljet ću te zauvijek...
*****

hehehehe, kaj nije dobro?
hehehehe, neeee, nije ovo baš istinito, moja mašta radi svašta...hehe...
dja...malo stvarnosti i fikcije i tako to...

ajde people..laku noć..
kissi kissi
uživajte...
22:54 | Komentari (6) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.