|
Tko sam ja u ovome svijetu? Zašto uopće postojim? Koja je svrha svega toga kada na kraju svi umiremo, prije ili kasnije tak' svejedno je...
Ali, kome je svejedno? Osobi koja će umrijeti ili bližnjim osobama? I to je pitanje beznačajno, zašto? Ne znam..al' je..odnosno, znam...jer se sve promijenilo, cijeli svijet je postao jedan veliki ROBOT. Nema to veze sa tehnologijom i slično, ne, mislim na navike, ponašanja i sl.
Svi imaju skoro isti dan...slični...ujutro se dignu, wc i to, pojedu ili samo kavu i na posao, dođu doma malo nešto naprave doma, pogledaju neki film i u krevet i tako svakoga dana, zar im nikada to ne dosadi ILI NE PRIMJEĆUJU??
Ili, ako imaju slobodni dan, posvete se svome domu, pospremanje, kuhanje..pa onda kao malo nešto sa djecom...a gdje su nestale one večerice, odlasci u kina, šetnja, kafići...zar "odrasli", tj udati ljudi na to zaborave??
Ne..ja ne želim takav život, k'o kaže da ću ga i imati?? ali opet..kad upoznaš - vidiš kako ti neki ljudi žive, zapitaš se koja je zapravo svrha života...ili sva ona glad u svijetu/ ratovi/vjera...čemu služi vjera? Da ti pruži utjehu? A kakvu to utjehu? Što molitva radi? Opušta? Smiruje? Ne...mene smiruje muzika...zvuk nečijeg glasa..dobre, "nabrijane" pjesme...
Zar svi težimo istome? Završiti školu, riješiti se učenja i školskih klupa, al' dok smo mladi ne shvaćamo da je ŽIVOT cijelo jedno učenje, stalno učimo, na pogreškama, dobrim stvarima koje smo napravili i onim lošim, od obbitelji, prijatelja, poznanika..itd..
Najbolji su mi ono što mi kažu: "čitam te kao otvorenu knjigu" ma da?? Kaj si ti ikada pročitao koju kvalitetnu knjigu a da nije školska lektira - ako si uopće i to pročitao.
No da, nakon školovanja što nas čeka - posao, naš vlastiti novac, prva plaća koju ćemo potrošit a da ni ne znamo na što smo ga potrošili... Nova poznanstva..nove avanture/ljubavi/veze..i napokon..stvaranje obitelji - da li je to možda cilj?, briga o našim najmilijima, otkrivanje nove ljubavi za koju nismo znali, koju do tada nismo osjetili...a onda sve isto...težimo da nam djeca budu zadovoljna, uspješna, sretna ali jedno zaboravljamo JESMO LI MI SRETNI,ZADOVOLJNI U SVEMU TOME? Neki jesu..neki nisu..njihova stvar, svaka osoba sama sebi kroji svoj život, svoju sudbinu i svaka osoba se nosi sa svojim životom onako kako ona to najbolje zna...
A ljubav/veza? Da li u braku sve to postane neka vrsta navike i osjećaj "ja to moram zbog obitelji" morati. Ne, ne pitajte me kakav je to osjećaj jer je 9 sati a ja pišem... znam..osjećaj dužnosti hmm..onda shvatiš da to nesmije, barem nebi trebao biti takav osjećaj...jebala te dužnost..nisi na poslu..a opet...obitelj je neka vrsta posla, o njoj se brinemo, radimo za nju, "održavamo ju" dok ONI ne odrastu i onda sve ispočetka..cijeli ciklus se ponavlja iz naraštaja u naraštaj...strašno...
Plaši vas sve to?
A što ako pogriješite i za osobu koju ste upoznali ispadne da je nekakav manijak?? Ne mislim da je ubojica ili tak nešto..nego da tuče..ponižava...pije...što dalje od takvih...ali opet..boli "nas" (žene) to, jer smo mislili da smo upoznali svog princa na bijelom konju a ispadne da je "manijak"...i zašto ga je onda teško ostaviti, zašto nam treba tolko dugo da ostavimo takvu vrstu osobe? Zbog ljubavi? Srama-što će drugi reći? Straha - što će on napraviti ako odete? Ili je stvar u nećem sasvim desetom što svaka ženska osoba doživljava drukčije?
A što ako vam nakon nekog vremena sve to dosadi?? Taj brak...ta ritualnost...i uhvati vas želja za nečim "višim"? Jer osjećate da možete nešto "više" a opet..što je to "više" u današnjem svijetu...
Ufff...puno pitanja..puno zbunjenosti u nečijoj glavi normalno, mojoj a malo odgovora...da..čudan post... skoro bi rekla "nikakav post" al mislim da nije...al to je moje mišljenje... znam da neki nebudu pročitali sve..a možda budu..tko zna? zeko zna ne, oni sami znaju...
eto..tolko od mene, budućeg filozofa...
pozzz
pusaaa 
|