Damaged Roses

Joj, ljudoffffiii..baš sam happy !!
Naime, jedna osoba, koja mi je jakoo draga, s kojom sam prošla sve i svašta i ono dobro i ono zlo..npr kad sam se napila od jedne čaše bambusa i počela smijat k'o budala a u isto vrijeme ona zvala tadašnjeg dečka i razgovarala sa tu-tuom znate vi tko je tu-tu? onaj zvuk dok čekate da se netko javi, ahahaha..i onda sam ja bila pijana...hehe
No da...ne znam kak' sam se sad sjetila toga al eto...jesam... a sad da dovršim započetu rečenicu s početka priče mi se javila..i riješile smo neke stvari...barem djelomično...i tako...baš me razveselilo to...nismo se dugo čule i sad je "banula na vrata"

Da..lijepo je obnavljati prijateljstva...pogotovo ona koja su ti nešto značila...

E,people, ovo mi je 116. post..ahahahaha...neću ja prestati ovo pisati..a ne..stalno ćete čitati moje blesave postiće, zbrkane misli..ali to onda nebi bila ja da tako ne pišem...onako kako mi dođe..ono što mi padne na pamet itd...

I još nešto...
Kad ti svi okrenu leđa
i kad shvatiš da je život satkan od
suza i boli,
okreni se da ti pružim ruku, jer
iskren prijatelj
uvijek prašta i voli!!

I još jedna pjesmica..koju sam dobila od jedne ludare koju voljam jer je tu..ponovo... naime, ona misli da je neka pjesnikinja ovo ono..ma je da..hehe...šalim se..pjesma je dobra, čak se i rimuje- hahaha...

Napisat ću ti pjesmu
lijepu k'o česmu
neće mi biti lako
al' fakat je tako
ko' majca moja
bit će puna boja
a tebi se jede
i nema tko da te jebe
sad si tužna
al' ne tolko kolko i ružna
glupa k'o šlapa
prazna si mapa
nemogu da prestanem
jer onda ću da nestanem
tvoj zvonki glas
jednako je dobar k'o Renatin stas
imaš piiip mali
a sve ovo shvati kao šalu!!
heheehehe...i onda nek' mi netko kaže da me ne voli..hahaha
istina, nakon što je to napisala sam ju čudno gledala, a ona se smijala k'o da si je malo "popušila"...hehehe...

eto ljudi..kao što se da primjetiti dobre sam volje...smiješak na licu..idem van..možda odem do jedne cure pa ju iznenadim...tko zna...

P.S. Ines, sunce ti žarko, kam si nestala?

pusa svimaaaa...

Tko sam ja u ovome svijetu? Zašto uopće postojim? Koja je svrha svega toga kada na kraju svi umiremo, prije ili kasnije tak' svejedno je...
Ali, kome je svejedno? Osobi koja će umrijeti ili bližnjim osobama? I to je pitanje beznačajno, zašto? Ne znam..al' je..odnosno, znam...jer se sve promijenilo, cijeli svijet je postao jedan veliki ROBOT. Nema to veze sa tehnologijom i slično, ne, mislim na navike, ponašanja i sl.
Svi imaju skoro isti dan...slični...ujutro se dignu, wc i to, pojedu ili samo kavu i na posao, dođu doma malo nešto naprave doma, pogledaju neki film i u krevet i tako svakoga dana, zar im nikada to ne dosadi ILI NE PRIMJEĆUJU??
Ili, ako imaju slobodni dan, posvete se svome domu, pospremanje, kuhanje..pa onda kao malo nešto sa djecom...a gdje su nestale one večerice, odlasci u kina, šetnja, kafići...zar "odrasli", tj udati ljudi na to zaborave??
Ne..ja ne želim takav život, k'o kaže da ću ga i imati?? ali opet..kad upoznaš - vidiš kako ti neki ljudi žive, zapitaš se koja je zapravo svrha života...ili sva ona glad u svijetu/ ratovi/vjera...čemu služi vjera? Da ti pruži utjehu? A kakvu to utjehu? Što molitva radi? Opušta? Smiruje? Ne...mene smiruje muzika...zvuk nečijeg glasa..dobre, "nabrijane" pjesme...

Zar svi težimo istome? Završiti školu, riješiti se učenja i školskih klupa, al' dok smo mladi ne shvaćamo da je ŽIVOT cijelo jedno učenje, stalno učimo, na pogreškama, dobrim stvarima koje smo napravili i onim lošim, od obbitelji, prijatelja, poznanika..itd..
Najbolji su mi ono što mi kažu: "čitam te kao otvorenu knjigu" ma da?? Kaj si ti ikada pročitao koju kvalitetnu knjigu a da nije školska lektira - ako si uopće i to pročitao.
No da, nakon školovanja što nas čeka - posao, naš vlastiti novac, prva plaća koju ćemo potrošit a da ni ne znamo na što smo ga potrošili... Nova poznanstva..nove avanture/ljubavi/veze..i napokon..stvaranje obitelji - da li je to možda cilj?, briga o našim najmilijima, otkrivanje nove ljubavi za koju nismo znali, koju do tada nismo osjetili...a onda sve isto...težimo da nam djeca budu zadovoljna, uspješna, sretna ali jedno zaboravljamo JESMO LI MI SRETNI,ZADOVOLJNI U SVEMU TOME? Neki jesu..neki nisu..njihova stvar, svaka osoba sama sebi kroji svoj život, svoju sudbinu i svaka osoba se nosi sa svojim životom onako kako ona to najbolje zna...

A ljubav/veza? Da li u braku sve to postane neka vrsta navike i osjećaj "ja to moram zbog obitelji" morati. Ne, ne pitajte me kakav je to osjećaj jer je 9 sati a ja pišem... znam..osjećaj dužnosti hmm..onda shvatiš da to nesmije, barem nebi trebao biti takav osjećaj...jebala te dužnost..nisi na poslu..a opet...obitelj je neka vrsta posla, o njoj se brinemo, radimo za nju, "održavamo ju" dok ONI ne odrastu i onda sve ispočetka..cijeli ciklus se ponavlja iz naraštaja u naraštaj...strašno...

Plaši vas sve to?
A što ako pogriješite i za osobu koju ste upoznali ispadne da je nekakav manijak?? Ne mislim da je ubojica ili tak nešto..nego da tuče..ponižava...pije...što dalje od takvih...ali opet..boli "nas" (žene) to, jer smo mislili da smo upoznali svog princa na bijelom konju a ispadne da je "manijak"...i zašto ga je onda teško ostaviti, zašto nam treba tolko dugo da ostavimo takvu vrstu osobe? Zbog ljubavi? Srama-što će drugi reći? Straha - što će on napraviti ako odete? Ili je stvar u nećem sasvim desetom što svaka ženska osoba doživljava drukčije?

A što ako vam nakon nekog vremena sve to dosadi?? Taj brak...ta ritualnost...i uhvati vas želja za nečim "višim"? Jer osjećate da možete nešto "više" a opet..što je to "više" u današnjem svijetu...

Ufff...puno pitanja..puno zbunjenosti u nečijoj glavi normalno, mojoj a malo odgovora...da..čudan post... skoro bi rekla "nikakav post" al mislim da nije...al to je moje mišljenje... znam da neki nebudu pročitali sve..a možda budu..tko zna? zeko zna ne, oni sami znaju...

eto..tolko od mene, budućeg filozofa...

pozzz
pusaaa

Dragi moji blogeri, ne, neću napisati pismo, samo ću vam objasniti zašto nisam komentirala - makar sam to danas ujutro i jučer navečer nadoknadila, i nisam pisala tak duugo postiće...
Glavni krivac je komp, bio je siroti na popravku i stvarno ne znam tko se kome više veselio on meni i li ja njemu kad je napokon došao doma, mislim da su mu falili svi oni udarci, deranje na njega tipa: koju piiiiiip ma***** sad bloksaš i tako to No da, mislim da smo uspjeli uspostaviti kolko tolko noprmalnu komunikaciju makar me dobro opljačkao- 400kn...pa joj...no da, dosta o mojem odnosu sa kompom (ne, nisam luda, kaj se vi nikad ne derete na komp hehe, a šala mala -ne )
I, iskreno, godila mi je ova "samoća", morala sam se malo udaljiti od kompa, sama razmisliti o nekim stvarima, donjeti zaključke i slično...kad je komp u mojoj sobici e onda sam valjda 24h na njemu pa...čvjek ne stigne baš srediti misli...
Mislite da sam ovisna o kompu? ma neee...nisam...ali frendica mi otvorila forum, a i frend ima forum i stalno tamo..pa msn..pa onda i nešto korisnoga pogledam..hehe...dja...lol...

Zanimljivo je kako te svi napuste kad si u nevolji nekoj, to onda i nisu pravi prijatelji, zar ne?
Kada ti se dogodi nešto loše, i starci zvocaju zbog toga i ti tvoji "prijatelji" znaju za to i onda ti i oni još okrenu leđa i tu i tamo ti pošalju neku sarkastičnu poruku, pa jebemu život, dalje od takvih peopla...
Ponekad se zapitam da li je istina ono što kažu: roditelj ti je najbolji prijatelj..oni te nikad neće zajebat, lagat, vole te, nisu dvolični...ali, tko još može živjeti samo sa roditeljima?? ok, ima i takvih ali opet... društvo.. zabava... i riječ "prijateljstvo"...
Zar je odnos između ljudima postao tak dvoličan? Zašto je to uopće tako? Zašto se netko pred tobom pretvara da ste si super, da te voli, da ti može sve reć, a čim mu/joj okreneš leđa odlazi nekome i ogovara...kakvi su to ljudi??
Ne kažem da sam ja svetica, da ja ne ogovaram, ali opet ne ogovaram ljude koje znam, ljude sa kojima se družim jer sve se kad tad sazna...ali mislim da baš i nije ogovaranje kad frendica i ja komentiramo likove i trebice kak su se obukli to je više konstatacija hehe, dja...ajde,malo smijeha na ovom blogu ne škodi...

Ne znam zašto sam okrenula temu prijateljstvo..došlo mi je...a i u previše ljudi sam se razočarala i nadam se da više nebudem (aha, sanjaj dušo)

Ne sviđa mi se ono što sam postala...ne sviđa mi se što već godinu dana niti jednom dečku nisam dopustila da upozna pravu mene, da mu se prepustim u cijelosti, da ponovo nekog zavolim, ili da mi je bar stalo do nekoga..zarobila sam osjećaje a mislila sam da je to nemoguće, mislila sam da je nemoguće kontrolirati osjećaje, ali je...i žao mi je zbog toga..jer sada...nikako da se prepustim..nikako da dopustim nekom dečku da me osvoji u potpunosti..mah..budem..jednom...

I NE SVIĐA MI SE ŠTO GA JOŠ VOLIM, ZAŠTO TAJ OSJEĆAJ JEDNOSTAVNO NE NESTANE??? Nisam ga vidjela od 3.mjeseca, a ni pretjerano čula, a mene još uvijek razara taj osjećaj i glupa riječ "volim te" sa kojom zaspim i sa kojom se probudim i zbog toga sam ljuta sama na sebe..nemogu ništa..osjećam se bespomoćno a znam da nisam, znam da nije to neki problem, ima ljudi koji nemaju ni krov nad glavom, ni za jelo, bolesni su i sl...ali ovaj osjećaj...aaaaaaaaaa...ponekad poželim vrištati, ugušiti suze vrištanjem, ali nejde..plačem? u tri tjedna sam se možda rasplakala 4puta..nije puno..ali zašto??
Neka mi netko objasni zašto ga još volim...nije bio dobar prema meni, bio je gad, smeće, sada za prekid optužuje mene jer sam kao prekršila zavjet, ali da mu to nisam priznala još bi ispala i lažljivica, i još samo da dodam zaj zavjet smo si dali NAKON PREKIDA, a i on ga je prekršio i NIJE MI REKAO, nego mi je to NJEGOVA cura rekla...i kakav je to onda svijet??? HA???
Ne želim ga više voljeti, pokušavam, idem iz jedne veze u drugu ali ne, on je u mislima i u fucking glupom srcu koje ne dopušta...
KADA ĆE SE POJAVITI NETKO TKO ĆE GA ZAMIJENITI??? KADA ĆU GA ZABORAVITI????

Poslala sam mu sms da se nađemo, da odemo na cugu ili u parkić..ali ne, on je toliko tvrdoglav da ne želi i onda mi još kaže nešto u vezi da bi ga bolilo il' tak nekak...a ne, nemože on to raditi, balavac jedan (nema veze kaj je stariji 3mjeseca )

A ja se samo želim opet onak' zaljubljeno smješkat..osjećat tu sreću, A NE OVU GLUPU BOL I TUGU!!!
Pa nisam ja to zaslužila...ili jesam?

Puno pitanja i želja, a niti jedan odgovor te niti jedna ostvarena želja...

Volim te...nađimo se...znam i sama odgovor...hvala

Da li je moguće da u meni još postoji nada?? (u vezi njega) Ajme, sada mi je to pitanje palo na pamet..i..ne sviđa mi se to pitanje...ne..ne...ajme, ženo, daj se pokopaj!!!

Dragi moji, to bi bilo to...dugačko je...ali..jbga...ja volim pisati i pisati pa...
pusaaaa