Grindr hrvatska - Pronađi pratnju

srijeda , 19.12.2018.

Net.hr










Click here: Grindr hrvatska






Dizajn Sva prava pridržana. Ipak smo znali da će vlast u Hrvatskoj doneti Zakon o životnom partnerstvu osoba istog pola i odlučili smo da čekamo - kazao je Ivan. Korisnici sami pristali na javnost svojih podataka No nezadovoljnici tvrde kako se ti podaci nisu niti trebali djeliti, posebno ne zajedno s podacima o GPS lokaciji, telefonu i emailu. Mario: Dobra večer, kako si?



grindr hrvatska

Mario: Prvi sam pita. Kompanija ima preko 100 uposlenika koji rade na integriranim kampanjama, brandingu, dizajnu i content strategiji. Tina: Ajde dobro I našli su se, nakon izmjene fotografija.



grindr hrvatska

Net.hr - Promocija Hrvatske kao zemlje dobrog dizajna se zapravo događa jednosmjerno od strane dizajnerske zajednice.



grindr hrvatska

Sur le produit, les doses que j'avais… 2 eme commande avec azarius et franchement c'est réactif et toujours livré dans de bonne condition. Sur le produit, les doses que j'avais mit etaient un peu light toujours en Thé la premičre fois , et cette fois j'ai prit a peu prčs 5 grammes et c'est top. Ayant bien pratiqué les opiacés, je recommande ce produit qui rappel certaines sensations trčs plaisantes des opiacés. Je tente 7-8 grammes demain, a mon avis ca risque d'etre intéréssant. Effets : +chaleur interne, relaxation, sensation de bien ętre, destressant -Peut etre un peu leger comme effet mais ca doit surement venir de mes gouts pour les sensations fortes : Hésitez pas sur cette plante, et bon kiff! Une relaxation intense, un voyage de l'esprit, synesthésie et effets visuel psychédéliques, sentiment d'inter-connexion, introspection… Un trip d'une puissance inouďe pour ma part! Une relaxation intense, un voyage de l'esprit, synesthésie et effets visuel psychédéliques, sentiment d'inter-connexion, introspection philosophique, euphorie. L'esprit reste lucide et conscient. Ecouter de la bonne musique avec c'est génial. Pour ma par, j'ai vomis au tout début du trip et mon ami a la fin. Mais ça en vaut le coup pour l'expérience procuré. Je recommande pour les personnes qui sont en bonne condition physique et mentale. La premičre heure était vraiment horrible, douleurs aux ventres, nausées.. However, it has been five years since the last time I took psychedelics.



TOLIKO SAM POPULARAN DA...
U tome su im pomogle i dve matičarke, od kojih je jedna glumila mladu. Copyright © 2018 CroL. Naime, to je aplikacija za spajanje gay muškaraca koji traže vezu ili seks. Die GRANDER®-Wasserbelebung wird seit über 30 Jahren rund um den Globus in allen Bereichen, in denen Wasser fließt, getrunken und gebraucht wird, erfolgreich eingesetzt. Uz to dobio sam i radnu dozvolu - kaže Ivan. Anonimnosti prijeko potrebne da bi se domaći muškarci okušali u potrazi za istospolnom kratkom ljetnom avanturom. Pravilnik upotrebi kolačića Portal Net. Koliko ti godina imaš?

[Trazim srodnu dusu za vezu|Erozske price|Upoznaj nove ljude online hd]






Oznake: net.hr

Hrvatski tjednik - Lijepe djevojke

tjednik telegram










Click here: Hrvatski tjednik






ISTRA - SP u Rusiji ogolilo istarske autonomaše 3. Blaženko Strižić: Sjećanje na Hrvoja Ćustića 2. Dunja Gotovina i mali Ante - slika iz Hrvatskog lista Neka me izbace iz stranke, ali ne mogu vise sutjeti: SANADER UNISTAVA HDZ!



hrvatski tjednik

Vid Hinković: SINARKIZAM — Ekonomski plaćeni ubojice 13 I NTERVJUI 1. Izgledaju kao originalno pakiranje, a ne zaštitni spremnici. Artur Bagdasarov: Pet godina od objave Institutova pravopisa 3. Druga faza i zabrana S 13.



hrvatski tjednik

HRVATSKI WEB IMENIK • POPIS PORTALA I OSTALIH WEB STRANICA - Ipak, sačuvana je jedan list toga broja s tekstom Čuvanje nade te Izjavom Izvršnog odbora Matice hrvatske.



hrvatski tjednik

Branka Šeparović: Četiri korodirane bačve s 400 kg uranija ostatak su Ranković-Supekova suludoga plana o stvaranju nuklearne bombe za JNA Naslov je točan — jeziva je to i zastrašujuća stvarnost! No sve je bilo uzalud. Mizerni fijasko truleži nesposobnih jugokomunističkih nacionalista. Nije li ista prijetnja bila s jugoslavenskom narodnom armijom kada se sa strahom i trepetom govorilo o trećoj vojnoj sili u Europi, o učinkovitosti, uvježbanosti te snazi oružja. A izgubili su rat od nenaoružanoga i borbama nesklonoga naroda. Generali u jagmi za privilegijama. Oružje u jednome garnizonu, evidencije u drugome, upute u trećemu, raspored u četvrtomu, rezervni dijelovi u petomu… tko će to sve da poveže, a ustaše navalile. S vremenom je jasno da se iluzije raspadaju, ali su opasne u fazama pretpostavljene snage. Zato priče o različitim oblicima perverzija i grjehova zločinačkoga Titova režima treba ispričati, zapamtiti i arhivirati. Dakle: lijepa li je, divna, čarobna, zanosna domovina Hrvatska. Raskošni koloplet različitosti… Poluotok Pelješac sidrištem se drži uz naše kopno, čempresima i zvonicima dodiruje oblake i ptice pa zajedno lete našim nebom, a pramcem se predaje našemu moru. Rese ga svi atributi Mediterana, rajskoga vrta planeta, kolijevke ljudske civilizacije. Iz plodne crljenice s okusom soli raste blago. Masline, loza, smokve, agrumi, rogač. Voće i povrće — mirisno, ukusno, zdravo. A predjeli koje je osvojio kamen cvjetaju Medovićevim vrjesovima, ljekovitim biljem, planikom, borovima i — smrčom na čijem crnom čvoru cvrči Nazorov cvrčak. A ljudi — dostojni rodnoga kraja — ukrasili su prirodu u skladnim oblicima arhitekture… Renesansni intelektualci i umjetnici… Veliki moreplovci i zemljoposjednici… Ribari, težaci, zanatlije virtuozi u svome zanimanju… Duga i slavna je povijest Pelješčana. Dočekali su, pretrpjeli i preživjeli sve okupacije, i posljednju jugoslavensku. Zato što je narod neiskorjenjiv. Njegovo je postajanje davno osmišljeno i zapisano na drugome mjestu. A isto tako, u svim naopakim i zato neodrživim eksperimentima porobljavanja, zatiranja, ograničavanja, kažnjavanja temeljnih nacionalnih osjećaja, našlo se ipak pukotina kroz koje je dolazio svježi zrak i događale se neke dobre stvari. Tako je jedna sasvim izuzetna i hvalevrijedna inicijativa, prije više od trideset godina dovela stručnjake UN-a za mora i priobalja — na Jadran. Svrha je bila da prouče i predlože razvoj i gospodarenje, uz čuvanje okoliša. Rezultat je bio izvrstan: tri plana — Sjeverni, Srednji i Južni Jadran samo usput, već tada su svjetski eksperti izračunali da je 22 marine maksimum koji naš dio Jadrana može podnijeti bez posljedica. Između svega ostaloga, označena su područja posebne zaštite prirode, gdje se ne smije ništa mijenjati, niti graditi! U jednoj takvoj zelenoj oazi na poluotoku Pelješcu odjednom je nikla velika kuća i do nje probijen put. Mještani su se čudili, zgražali, gunđali, a vlasnici te zemlje odlučili su potražiti pravdu: odgovor i objašnjenje ako oni kao vlasnici ne mogu graditi na svojoj djedovini, jer je to zaštićena zona, tko može? Tko ju je sagradio? Tko je omogućio ekocid? I dobili su odgovor: kuću je izgradio Ivan Supek, a zabranu da se o tome čačka poslao je iz Beograda glasom i potpisom Aleksandar Ranković. Obitelj dokumente, jasno, čuva. Kakva je veza između ta dva čovjeka, osim što su živjeli u isto vrijeme i obojica bili tvrdi ekstremni ljevičari, doduše potpuno različitoga ponašanja i izričaja? Ravnatelji IRB-a morali su čuvati tajnu Kao što kosti hrvatskih mučenika izranjaju iz hudih jama, a njihovi ih ubojice ne mogu više zataškati, tako su četiri stare korodirane bačve, pronađene slučajno ovoga ljeta, otkrile tajnu vezu između najmoćnije osobe jugoslavenskoga represivnog aparata kojega su se svi bojali i uglednoga utjecajnog intelektualca mnogih titula i izreka — kojega su mnogi poštovali. Jednome je to bio politički, a drugome znanstveni san, a zapravo se radi o nakazama i izrodima ljudske vrste. Uranij Vijest objavljena 4. Istina je upravo obrnuta. Istina je upravo obrnuta. Sigurnosne i stručne službe znaju druga je stvar što ne reagiraju , a šokirana može biti samo javnost. I zbog radioaktivnosti i zbog neobaviještenosti. On je sigurno evidentiran, ali očito ne na mjestu gdje bi to bilo logično i normalno. Ali odakle zaključak, odnosno sugestija da je odnekud dovezen. Laboratorij u kojemu je proizveden samo je nekoliko metara udaljen od mjesta gdje su nađene bačve. Sve je to dio tajnoga, nepristupačnog djela Ruđerova instituta za fiziku, koji je bio izvan sustava financiranja i kontrole cijeloga Instituta Ruđer Bošković. Ekipu okupljenu oko projekta jugoslavenske nuklearne bombe vodio je Ivan Supek. I pravio se lud i svi su se oko njega pravili ludima. Zašto ne bi znali? Upravo suprotno, samo su oni znali, a čuvanje tajne bio je uvjet njihova zaposlenja i ostanka. Kao što onda proizvedena radijacija i danas zrači okolo, tako i danas nevidljiva ruka skreće pažnju sa strahotne činjenice da se usred Zagreba i diljem Jugoslavije pokušavalo proizvesti nuklearnu bombu. U prostoru staroga skladišta izgrađenoga uz laboratorije 1967. Izgledaju kao originalno pakiranje, a ne zaštitni spremnici. Dakle oni nisu odnekud dovezeni nego su negdje namijenjeni. Sadržaj je otkrio uran u dvjema fazama: sirovini i prerađenoj sirovini. U dvjema je bačvama tamnosivi zrnasti materijal — prirodni uran, rudača s malim količinama radioaktivnosti, ali je definitivno bio tehnički obrađen, nešto su s njim radili jer je promijenjeni oblik, obične sirove rudače. Početak plana jugoslavenske nuklearne bombe bilo je stvaranje, odnosno osiguravanje vlastite sirovine. Postojao je pogon za tzv. Plomin na ugljen, a ugljen u Australiji: samo izgovor za uvoz urana Veliki napredak u stvaranju vlastite sirovine bilo je otkriće da se u Raškim ugljenokopima krije rudača s velikom koncentracijom prirodnoga urana. Termocentrala Plomin, u kojoj se taj ugljen spaljivao, imala je zato posebnu važnost. Kroz dimnjak su izlazili nezanimljivi plinovi, u pogonima se iz energije ugljena proizvodila struja, ali nuklearci su čekali šljaku — tone i tone, gomile, brda crne šljake pune radioaktivnosti. Godinama se prevozila bez opomene i bez zaštite u otvorenim kamionima duž obale do Splita i iskrcavala na golemome prostoru uz more koji je pripadao tvornici Jugoplastika. Na otvorenome, kao da se radi o kompostu za oplemenjivanju zemlje, ta šljaka desetljećima zrači uokolo. Raškoga je ugljena nestalo, ali nevidljiva ruka koja ili zna ili misli da plan jugoslavenske nuklearne bombe nije odbačen, pruža otpor najlogičnijemu i najučinkovitijemu energetskom i financijskomu rješenju za termocentralu Plomin II. Međutim, netko gura i gura ugljen. U Hrvatskoj i okolnim zemljama nema ga, ali lobi ga nalazi u Australiji. Potrošeni su milijuni na studije kako stalnim nizom brodova ugljen dovoziti s druge strane zemaljske kugle, pretovarivati ga u Lukovu Šugarju pod Velebitom, u manje brodove pogodne za luku Plominske centrale. Nema računice koliko bi stajao kilovat sat takve električne energije, čemu treba dodati i velike kazne Europske unije za svoje članice koje bi rabile ugljen. Kako je Australija daleko najveći svjetski proizvođač i izvoznik urana, tko zna što naši nestašni, zaigrani dečki misle zapravo prevoziti tim brodovima. Na žalost, sve rečeno nije jedini primjer kako u Hrvatskoj još traje Jugoslavija. Tako Hrvatsku nacionalnu radio-televizijsku kuću vodi prvi jugoslavenski omladinac, Titov mezimac Goran Radman koji se silno nadimao od ponosa dok je stajao uz Vođu na svečanoj tribini u Beogradu i smjerno gledao hoće li zadnji trkač Titove štafete dostojno stići do cilja i maršalu čestitati rođendan. Ova je pojedinost važna iz dvaju razloga. Prvi je štafeta, drugi Radman. Rankovićev pakleni plan U sadašnjoj užarenoj fazi oko Arbitraže sa Slovencima oko granice, zgodno se podsjetiti kako im je sve uzalud. Hrvatska je priznata u avnojevskim granicama, a one su prema Sloveniji na polovici korita rijeke Dragonje i ravno po moru. Arhive naših TV i novinskih kuća pune su snimaka kako na polovici mosta rijeke Dragonje Slovenci predaju svoju štafetu hrvatskoj ekipi. Da sada ne nabrajamo sve postaje veseloga i predanoga trčanja tamo daleko — do Radmana. No njega je slava donijela na prvi mandat direktora Hrvatske radio televizije. Negdje u to vrijeme Ranković i njegova nuklearna ekipa dobro napreduju. To je pročišćeni koncentrat uranijeve rude koji sadrži uranijev oksid, a to znači prvi korak, početna faza procesa tzv. To se događa u specijalnim postrojenjima visoke tehnologije nuklearnih elektrana. Odluka da Jugoslavija kreće u svoju prvu nuklearnu elektranu logičan je slijed napredovanja prema bombi. Sagrađena je u Krškome. Postavljena je najbliže Hrvatskoj i Zagrebu, zračne udaljenosti oko 15 km. Ali na lokaciji uz Savu koja je na teritoriju Slovenije, bez nizvodnih naselja. To Deželi donosi velike godišnje prihode, koji su uobičajeni za rizične objekte. Činilo se da se isplatilo osnovati, financirati i nadzirati tri instituta koji su radili za Ranković pakleni plan. Šaputalo se, oprezno i zabrinuto kako vlakovi često prevoze teret koji je bio Bomba Odluka da Jugoslavija kreće u svoju prvu nuklearnu elektranu logičan je slijed napredovanja prema bombi. Sagrađena je u Krškome. Postavljena je najbliže Hrvatskoj i Zagrebu, zračne udaljenosti oko 15 km. Ali na lokaciji uz Savu koja je na teritoriju Slovenije, bez nizvodnih naselja. To Deželi donosi velike godišnje prihode, koji su uobičajeni za rizične objekte. Mediji o tome nisu smjeli pisnuti, a radmani su čuvali stražu. Onda se dogodio slučajni, banalni ekološki incident. Vozač koji je iz jedne zagrebačke bolnice vozio bačve s bolničkim otpadnim radioaktivnim materijalom od pregleda i terapija umjesto na određeno mjesto bacao ih je u rupe napuštenoga rudnika pokraj svoga sela, u blizini Gline. Bačve je netko pronašao, izbila je uzbuna potrebna i opravdana , ali na sreću dozimetri su izmjerili da nema radioaktivnosti u okolici, a smirivanju strasti trebala je pomoći činjenica da je vozač bio Srbin. U mome prilogu za TV Dnevnik iznijela sam dvije činjenice. Prva, da je nedopustivo bacati bilo kakav, a posebno radioaktivni otpad uokolo, da ljudi imaju pravo na zabrinutost i prosvjed i da je sreća što su dozimetri pokazali da nema opasnosti. Drugo, rekla sam da to što poručuju iz Knina nije fer jer pogreška jednoga vozača Srbina ili ne , ne može služiti za optuživanje cijeloga naroda. Posebno sam naglasila kako u Hrvatskoj nikomu ne pada na pamet za stalni ilegalni prijevoz radioaktivnih materijala između Beograda i Ljubljane, optužiti srpski ili slovenski narod da žele ozračiti Hrvate. To je odjeknulo i zbog podatka i zbog novinarske hrabrosti. Ali jasno je pojačalo pažnju prema mome tekstu sljedećega dana. Supek uprljao Ruđera Ekipa koja je pogledala prilog bila je oduševljena, ali Goran Radman zabranio ga je! Bilo je to vrijeme kada je Supek bio često sniman. Citiran u velikim količinama. Glavna faca na prosvjedu za stojedinicu. Kamera nije propuštala snimiti popis nobelovaca koji su na Supekov poziv potpisali Apel za mir i koji se kočoperio u svojoj radnoj sobi. Dobro mu je išlo: fakultet, Rektorat, Akademija, a iza svega stoji moć Aleksandra Rankovića. Supek je, poput Smoje u drugome žanru, ostavio iza sebe mnoge klonove i žilave prijetvorne ljude, koji su do perverzije razvili svoju dvoličnost. Međutim, rijetko je naći čovjeka koji je znanstvenu, političku, javnu karijeru stvarao zahvaljujući suradnji u projektu atomske bombe, a koji je u svakoj prilici isticao kako je on mirotvorac, ali najprije antinuklearac. I tako prolazi vrijeme. Stasala je nova generacija. Čini se da opasnosti koje obavijaju njihov svijet uopće ne razumije i zato na njih ne reagiraju. Ne brine ih što su vojna skladišta svijeta prepuna atomskih bombi od kojih je svaka razorne snage da bi bila dovoljna sama po sebi dokazati što može. Svijetom su rasute stotine i stotine nuklearnih elektrana u kojima se struja proizvodi usput, a radioaktivno gorivo glavni je cilj , ali koje su same zbog koncentracije nerazgradive radioaktivnosti zapravo atomske bombe! Indikativno je da je isti broj Večernjaka, koji je na naslovnici objavio otkriće utajenoga radioaktivnog materijala — atomskoj bombi posvetio i posljednju stranicu. Moglo se očekivati da se, primjerice, postavi i pitanje kamo iz NE Krško odlazi visokoradioaktivni uranij, u šipkama koje se prije transporta odlažu u bazenima s teškom vodom. Koja je oznaka tvornice i ime zemlje kojoj pomažemo našom polovicom NE Krško proizvoditi atomske bombe. Tko kaže da su tehnološki napredak i samouništenje suprotstavljene koncepcije i zašto bi dokaz toga suprotstavljanja bio uradak koji ih spaja u jedinstvenu temu? Mladi je umjetnik sasvim sigurno izabrao atomsku bombu, kao nešto što automatski izaziva pažnju zato što je snažan simbol zla, a to onda u današnje vrijeme samo po sebi postaje suvremenost i trendy. Ne zadiremo u umjetničku slobodu, ali razmišljamo kako je možda mogao, skupljajući nekoliko godina stare tipkovnice, napraviti od njih mozaik ljudskoga oka, morskoga vala ili možda lik, odnosno portret čovjeka po kojemu se kojemu Institut nosi njegovo ime. Ruđer Bošković je, kažu oni koji se bave pravim temama, hodaju sunčanom stranom ulice i traže simbole dobroga, svojom filozofijom prirode dosegao najveći i najsveobuhvatniji domet u znanosti čovječanstva. Kakva ironija i kakav bezobrazluk da Ruđerov Institut uprlja jedan ekshibicionist i mentalni zločinac poput Ivana Supeka. Branka Šeparović Hrvatski tjednik.



TV kalendar 16.04.2016. ('Hladni rat', ''Hrvatski tjednik'', Peter Ustinov, Bitka kod Cullodena)
Đuro Hranić: Izjava Komisije Iustitia et pax HBK 3. Edo Zenzerović: Plenkovićeva Vlada nije ukinula 'udbaški dodatak' 2. Nives Matijević: Jasne doktrinarne smjernice 2. Ali odakle zaključak, odnosno sugestija da je odnekud dovezen. Blaženko Strižić: Sjećanje na Hrvoja Ćustića 2. Marino Medak: Sramotan potez splitskog Hajduka 4. Zlatko Pinter: Marijanski zavjet za Domovinu 5.

[Napaljene cure za skype|Zasto sex boli|Oglasi udaja hrvatska]






Oznake: hrvatski, web, imenik, &, popis, PORTALA, i, OSTALIH, stranica

Kako se oženiti Ruskinjom i živjeti dugo i sretno - Stranica za upoznavanje

Kako se oženiti Ruskinjom i živjeti dugo i sretno










Click here: Kako se oženiti Ruskinjom i živjeti dugo i sretno






Čuo glasove o kojima je riječ. Treba li uop e isticati da je u tom politi ki nabijenom svijetu znanstvenika posve zaboravljen izvor? Et nisi banus predictus univer- sos hereticos de terra sue potestati subiecta proscripserit, bonis eorum omnibus confiscatis, tu eum et hereticos ipsos non solum de terra eius, sed de toto Ungarie regno proscribas et bona talium, ubicumque per terram tuam potuerunt inveniri, confisces, nee parcat oculus tuus bano predicto, qui contra eum cum iurisdictionem exerceas temporalem, si alias ad viam rectitudinis non poterit revocari. Za mnoge je on bio prvi Europljanin koji je sasvim odgovarao pojmu romantičnog umjetnika.





Danas, kada se postmoderni pesimizam ispostavio kao krajnji rezultat krvavih prosvjetiteljsko- racionalističkih utopija i kada u suvremenu kulturu sa svom silinom ponovno provaljuje zanimanje za nadnaravno i sveto u svim oblicima, upravo inzistiranje na isključivo ili prvenstveno horizontalističkom kršćanstvu razotkriva se kao pogrešno, kao ono koje predstavlja krajnju sljepoću za znakove vremena, A onaj tko znakove vremena čita, osim što vidi buđenje novoga kršćanskog oduševljenja, posebice među mladima, PREDGOVOR ne može ne vidjeti i medijski sve dominantniju ulogu ezoterije, okultizma i svega onog što u taj krug spada. Tek što je zamjenik gradonačelnika završio, on baci ručnik pomoćnicima i zakoraknu prema Cin-cinnatu. Ta jurisdikcija bosanske biskupije nije nikad provedena u Bosni, a bez nje se ništa nije ni moglo poduzimati. Stric je jedva docekao da cuje drugarev glas pa, obradovan, odgovori sasvim iskreno: — Tjeram ga, ali on stalno kaska za nama i škaklja me po vratu.





Kako se oženiti Ruskinjom i živjeti dugo i sretno - Stric se prosto zavali od smijeha: — Aha-ha-ha, cuješ li, Sivce, kako naš junak struže!





Vladimir Nabokov, romanopisac, pjesnik, prevoditelj i lepidopterolog stručnjak za bio je kozmopolitski ruski koji je izvrsnim poznavanjem nekoliko jezika, i kontroverznom prozom postao jednim od najpoznatijih i najcjenjenijih književnika 20. Pod utjecajem klasične ruske i moderne europske književnosti piše romane u kojima uz obilje fantazije i humora suprotstavlja tradicionalni i moderni sustav vrednota. Zbog bezobraznog seciranja spolnog života svojih junaka svrstan je i među pornografske pisce. Osim toga, napisao je mnogo stručnih članaka o leptirima. No, svjetsku slavu stekao je tek 1955. Popularnosti romana s temom o opsjednutosti sredovječnog muškarca 12-godišnjom djevojčicom, pridonio je i film u režiji slavnog , s , i. Novu verziju, kao svojevrstan uvod u 100. Popularnost glavnog lika bila je takva da je pojam Lolite, djevojčice na pragu sazrijevanja u ženu, postao dio svakidašnjeg govora. Vladimir Nabokov rođen je 23. Njegov otac Vladimir Dmitrijevič Nabokov bio je istaknuti i uvaženi liberalni , a majka Jelena Ivanovna Rukavišnjikov potjecala je iz bogate ruske plemenitaške obitelji poznatih umjetnika. Vladimir je od svog oca naslijedio radni elan i ljubav prema leptirima, a od majke kreativni senzibilitet i urođenu duhovnost. Kao najstariji od petero djece djetinjstvo je proveo u St. Petersburgu i na obiteljskom imanju Vira, oko 70 kilometara južno od grada. Najprije su ga različite guvernante naučile engleski i francuski, a ruski je naučio od privatnog učitelja iz lokalne škole. Obitelj je kod kuće govorila mješavinom , i ruskog i ova jezična raznolikost imat će odlučujuću ulogu u razvoju Vladimira kao umjetnika. U djetinjstvu i mladosti bio je sportski vrlo aktivan, vozio je , igrao i i mnogo vremena provodio na obiteljskom imanju loveći. Uz pomoć nekoliko privatnih učitelja stekao je široko obrazovanje, svladavši osnove likovnosti koje su mu pomogle da izoštri svoju moć promatranja i imaginacije. U školu Tenišev, najnapredniju i najskuplju školu u Rusiji, pošao je 1911. Svaki su ga dan u školu dovozili u obiteljskom , što je još više povećalo njegovu samosvijest. U društvu je prihvaćen zahvaljujući nogometu. Bio je, naime, dobar. Izbijanjem lišen je prava i bogatstva stečenog rođenjem, ali mu je u pamćenju ostalo urezano naslijeđe ruske kulture. Ipak, gubitak domovine za njega je bio teži od zaplijenjenog i imanja. Kao perspektivan ruski bio je lišen korijena svog , a osjećaj lingvističkog beskućništva odražava se u cijelom njegovom djelu. Petersburg i otputovala na na Krim, gdje ih je udomio jedan prijatelj. Ondje je Vladimir ulovio oko 77 vrsta leptira i više od 100 vrsta noćnih leptira, koji će poslije postati temelj za njegov prvi znanstveni rad koji je 1923. Nakon 18 mjeseci obitelj je napustila i zajedno s desecima tisuća protivnika boljševika emigrirala najprije u , a zatim 1920. Nakon očeve pogibije, majka se preselila u , gdje je dobivši vladinu mirovinu, ostala sve do smrti 1939. Vladimir je ostao u Berlinu i nastavio pisati. Davao je satove engleskog i bio teniski trener, prevodio, pojavljivao se kao statist u filmovima, glumio u kazališnim predstavama i sastavljao probleme te prve ruske. Vodio je i aktivan društveni život. Žene su se jednostavno lijepile za tog naočitog, šarmantnog mladića aristokratskog izgleda. Prije nego što je 1923. Bio je čak zaručen s osamnaestogodišnjom Svetlanom Siewert, jednom od priznatih ljepotica među ruskim emigrantima. Petersburga, proživjela je bezbrižno i bogato djetinjstvo u tom gradu, ali i noćnu moru bijega svoje obitelji pred boljševicima. Nabokov ju je upoznao najednom od dobrotvornih plesova ruskih emigranata u Berlinu. Dvije godine nakon tog susreta,. Tada je svoj pseudonim V. Sirin promijenio u svoje pravo. Premda je Vera znala da je njezin muž zavodnik, njegova strastvena veza s Irinom Guadanini izazvala je krizu koja je zaprijetila. Žene su bez obzira na dob bile oduševljene njegovim šarmom, ali se on smiješio samo modrookoj Irini. Stigavši iz Pariza u London na razgovore s izdavačem Gallimardom, nije mogao dočekati da se opet sastane s Irinom. Njegova opčinjenost mladom Ruskinjom bila je tako snažna da je već razmišljao kako će zbog nje ostaviti Veru. Irini je otvoreno pričao o svojim prethodnim izvanbračnim vezama, s Njemicom koju je slučajno sreo u Grunewaldu, zatim o četiri noći što ih je 1933. No, Vladimirove ljubavne avanture samo su pojačale njezinu strast prema njemu. On joj je sa suzama u očima govorio kako ne može živjeti bez nje i kako ni za kojom ženom nije čeznuo kao za njom. No, ipak je sa suprugom i sinom otišao na , gdje je Veri skrušeno priznao da se ludo zaljubio u Irinu. Veći dio kolovoza bio je ispunjen bračnim svađama jer je i dalje pisao Irini u Pariz. Čini se da ga je Verina prijetnja kako će mu, ako je napusti, oduzeti sina, na poslijetku pokolebala. Irina mu je predložila da zajedno odu bilo kamo, ali on joj je odgovorio da ga je Vera prisilila da prekine vezu s njom te da joj više neće pisati. Irina je za Vladimirom došla u i sastala se s njim. On joj je objasnio daje voli, ali da ne može zalupiti vrata za svojim bivšim životom. Razočarana, slomljena srca i na rubu Irina je sljedećeg dana otputovala u , uvjerena da ga je Vera na prijevaru vratila u brak. Posljednji put ga je vidjela dogodine na predavanju koje je on održao u Parizu. Tugovala je za njim, prateći i izrezujući iz napise o njemu gotovo sve do smrti 1976. Kako se zbog opasnosti od želio odseliti u , a nije mogao dobiti mjesto na nekom engleskom sveučilištu, odlučio je s obitelji emigrirati u. Uz novčanu pomoć skladatelja , obitelj Nabokov je 1940. Vladimir je u početku radio u Prirodoslovnom muzeju u New Yorku, proučavajući i svrstavajući leptire. Napisao je dva stručna rada s tog područja i muzej mu je plaćao za entomološke crteže. Predavao je kreativno pisanje na Stanfordskom sveučilištu, a potom postao stalni predavač na Wellesleyju u državi , gdje je svojom pojavom odmah privukao pozornost studentica. Sve su bile ludo zaljubljene u njega. Za mnoge je on bio prvi Europljanin koji je sasvim odgovarao pojmu romantičnog umjetnika. Sve je u vezi s njim govorilo o jednom drugom podneblju, dalekom carstvu Staroga svijeta, profinjenosti i erudiciji. Jedna bivša studentica prisjeća se kako je ondje studirala francuski, ruski i - Nabokova. Studentice su s divljenjem promatrale novog profesora za kojeg mnoge nisu ni znale da je oženjen. Odmah su uočile kako je osobitu pozornost posvećivao najljepšim djevojkama. Katherine Reese Peebles, koja je pohađala predavanja novog profesora ruskog i intervjuirala ga za studentski list 1943. U jesen te godine Katherine i Vladimir odlazili su na duge šetnje kampusom držeći se za ruke i izmjenjujući poljupce. Ljepotica rođena u Memphisu slobodnog ponašanja bila je dobro verzirana u vještini očijukanja. Ljubili su se, milovali i grlili, ali Nabokov nije želio ići dalje od toga, iako ga je Katherine ohrabrivala. Jednog je dana na ploči na napisao tri riječi i brzo ih izbrisao. Od tada Katherine je odustala od njegova kolegija i od njega. Vera je sigurno opažala tu opću zaluđenost njezinim mužem, ali ni po čemu nije pokazivala da išta zna. Prije i poslije, kad god i gdje god je mogla, opovrgavala je te glasine ili brisala spomen na njegova osvajanja drugih žena. Vera i Vladimir Nabokov postali su. Vladimir je bio profesor ruskog jezika i europske na sveučilištu Cornell, gdje su njegova predavanja o , , i i drugim piscima bila vrlo hvaljena. Na o postarijem muškarcu koji je volio djevojčice Nabokov je počeo raditi 1947. Dotad su njegove knjige slabo prolazile na tržištu pa se činilo da mu ni njegov novi roman o sredovječnom gospodinu zaljubljenom u 12-godišnju pokćerku neće mnogo pomoći da popravi svoje financijsko stanje. On je nekoliko puta želio spaliti rukopis, ali ga je Vera odvratila od toga. Ona je jedina bila svjesna da joj muž radi na tempiranoj bombi i, unatoč za ono doba temi, vjerovala da djelo svakako mora ugledati svjetlo dana. U slučaju pozitivnog odgovora, Nabokov je htio da mu se djelo pojavi pod. White je priznala Veri kako ju je kao baku s pet unučica knjiga uznemirila i kako nema nikakvog razumijevanja za psihopate. Drugi izdavači smatrali su djelo pukom pornografijom, eksplicitnim priznanjem sredovječnog Europljana daje opsjednut pretpubertetskom djevojčicom. Neki su smatrali da se u Americi djelo ne može pojaviti bez pravne bitke koja je unaprijed izgubljena. Nasuprot takvim ocjenama, prijatelji poput Edmunda Wilsona i ocijenili su knjigu zadivljujućom i vrlo. Ergaz je pročitala roman i ponudila ga pariškoj izdavačkoj kući Olympia Press, koja je u ljeto 1955. Nabokovu isplatila predujam od 400. Knjiga je izašla iz tiska ujesen iste godine, a poznati engleski romanopisac napravio joj je besplatnu reklamu preporučivši je u među tri najbolje knjige izdane te godine. Među te tri, napisao je, bila je jedna za koju nitko nije bio čuo i koja se nije mogla nabaviti ni u Americi ni u Londonu, ali se može kupiti u Parizu. Glavni urednik Sunday Expressa osudio ju je kao najodvratnije smeće nazvavši je čistom , dodavši kako će svatko tko je objavi ili proda zasigurno završiti u zatvoru. Kad su vijesti o knjizi doprle do Amerike, mnogi su se izdavači počeli za nju zanimati i na kraju je , iz njujorške izdavačke kuće Putnam, osigurao izdavačka prava. Približavao se dan objavljivanja knjige u New Yorku. Vera i Vladimir shvatili su kako će to biti prijeloman dan u njihovom životu i ništa više neće biti kao prije. Mnogi su u Americi u glavnom junaku romana Humbertu Humbertu vidjeli autora, smatrajući ga pervertitom i , želeći ga pod svaku cijenu identificirati s likom iz romana. Kritičari i novinari nastojali su pronaći autorove dnevnike koji bi na neki način dokazali kako Lolita nije proizvod mašte nego osobno autorovo iskustvo. Nabokovljevi su romani, doduše, često prožeti iskustvima iz njegova vlastitog života, ali taj roman krasi sofisticiranost umjetničkog izraza, te osebujan literarni i lingvistički stil. Vera je bila vrlo kreativna partnerica u svemu što je njezin muž činio. Njihovi odvjetnici, izdavači, rodbina, kolege i prijatelji slagali su se u jednom: bez nje on nikad ne bi bio uspio. Vera Nabokov bila je intelektualna pratilja, tajnica, menadžer i anđeo čuvar svog muža podredivši mu sav svoj život. S njim je proživjela 52 godine, a umrla je. Jedina svrha njezina života bilo je čuvanje njegova djela i imidža za potomstvo. U berlinskom razdoblju osiguravala je lavlji dio prihoda prevoditeljskim radom, podnosila njegove ljubavne veze, posebice burnu vezu s Irinom Guadanini, na američkim sveučilištima istraživala je za njegova predavanja. Slijedila ga je poput brižne majke, noseći mu knjige po kampusu, bilježeći svaku njegovu riječ i zajedno s njim loveći leptire. Potkraj njegova angažmana na Wellesleyju, Vera ga je nekoliko mjeseci zamjenjivala na predavanjima. Zarada od prodaje romana kombinirana s prodajom filmskih prava i ugovor o filmskom , Nabokovu su 1959. Vera i Vladimir Nabokov preselili su se 1961. Dok je Vera bila u Americi ismijavala je američki provincijalizam i nedostatak ukusa, a kad se preselila u Montreux, pretvorila se u gorljiva zagovornika zemlje koju je napustila. Organizirao je prevođenje svojih ranijih djela s ruskog na engleski. Njegovo opsežno književno djelo izazovne i razigrane mašte, nabijeno inovativnim korištenjem jezika, i danas oduševljava jednake i književne stručnjake i čitatelje. Uz operni angažman u Italiji, nije prestao prevoditi očeva djela. No, ni Vera ni Dmitri nisu ga imali hrabrosti uništiti. Prije smrti Vera je sinu ostavila u naslijeđe da odluči o tom vrlo delikatnom pitanju. Dmitri će rukopis dati u neku ustanovu na čuvanje u odgovarajućim uvjetima, gdje će biti dostupan istaknutim književnim istraživačima i, vjerojatno, pripremljen za objavljivanje u budućnosti. Gore navedeni popis sadrži pisce kojima se divio uključujući Maynea Reida, kome se divio kao dijete i pisce na koje je aludirao u prozi kao Poea. Taj popis može biti daleko veći. Izvor Wikipedia ZNAŠ LI VERU MOJU? Čuješ li vugu - u mom srcu čilu? Uživam u prolećnom plavetnilu - nebeski šećer je posut na zemnu tacnu; a volim i kad, s jeseni, liju kiše, i klenove koji lapavicu skriše. Ima i takvih zalazaka koji te žacnu da pomisliš: nema me više! I ti ćeš biti pajac, po meri epohe: u fraku i redengotu. Izaberi iz prohujalog najzvučniju notu. Šesnaes redova, krunisanih nejasnom fotografijom... I podsmeh koji prezire, stil ugroženih, jednostavnost kao bedu, kao greh. Sada sam s tobom. Ne znam da li si voljan da primiš ono što daruje mrak. Osećaš li promaju: hladan zrak prošlosti... Međ grmljem na sunčanom pesku sav istkan paunovim očima pasji leš leži nedaleko. Režnjevi se bele ispod crna nabora, svetkovina smrti, smrad, prigušen mirisom tamjana, s obližnjih, blagih, obamrlih mirta. Naduven, raspada se leš gnjio, pun sluzavih, lepljivih crvi... Jovan odvrati pogled od strvi, na šta se Matvej namrštio. U šumici drema anđeo - divlje, paunasto biće. Da bi raspravu zapodeo zabodi u njeg štapiće i kreni opet iz početka: najpre - tvoj članak o njemu, zatim... Stojiš, zanemeo, zatečen u tuzi i neverici: o toj sanjivoj zverčici sve ostade neizrečeno. I gledaš, kroz suze, moj druže, bez imena i lica. Luna je kroz grane dotakla balkon, i bacila senku, nalik na liru. Za tvoje rame, makar iz potiha, jamb je odežda isuviše gruba. Neoravilnoj melodiji mog stiha podsmehnula se i rima krezuba. Zbog zvezde zornjače ne zakidam sebi jutarnju dremež. Takve rabote sad me ne privlače, postale su mi tek sujetna gnjavež. Stekoh iskustvo, škrtost, nestrpljenje. Blistavije od bakra izglancani stih. S tobom zapodenusmo govorenje kroz ogradu, sused si nam prvi, tih. Zrelost poredima sa živopisnošću: lišće vinove loze, kruška, bostan - sve predeli obasjani svetlošću. Sanjah zanose - mlade, bujne, oduševljenje brzinom i stubove čelične - strujne, k'o senka minuh silinom. Ravnica - i iznad čistine vrana, s teškoćom se stušti. Ispod uske i gipke šine pesak izmiče i šušti. Jorgovan cveta - između drveni seoski kućerci... Dečaci na put izleću. U trku - jedan gubi kapu, drugi se oglasi klikom, psić laje i uklanja šapu pred nepouzdanim točkom. Ponovo polja i vedri je nad njima sav nebeski svet. Jurcam, sunce mi leđa grije - kad li, odjednom - zaokret. Točkovi koso protrčavaju, ne upadaju u rupu. Ali - da pogledam nemam kad, na njoj urezan monogram, već letim mimo, mimo nje sad, prepuštajuči vetru da se stiša sam... Poslednjih dana maja 1940. Brod ga je, naime, nosio ne samo prema Menhetnu kao kapiji za ulazak u jednu od njegovih mnogobrojnih privremenih domovina, već i prema engleskom jeziku kao novom književnom medijumu, u kome će ostvariti sve ono o čemu je na ruskom sanjao. Smrt Vladimira Sirina pseudonim pod kojim je Nabokov pišući na ruskom stekao veliki ugled među piscima ruske postoktobarske emigracije u Evropi označiće rađanje onog Vladimira Nabokova koji će u mnogome uticati na tokove razvoja romana u drugoj polovini dvadesetog veka i koji će ostati upamćen kao, kako reče njegov veliki poštovalac i sledbenik Danilo Kiš, možda jedini pravi kosmopolitski pisac. Nabokovljev kosmopolitizam, međutim, bio je kosmpolitizam sasvim posebne vrste: ne onaj u kome se čovek svuda oseća kao kod kuće, već onaj u kome se čitav svet, znani i neznani, doživljava kao tuđina. Pisac kome je život nepristojno mnogo puta ubedljivo pokazao da stvarnost najčešće nije onako stvarna kako se to na prvi pogled čini, imao je mnogo razloga da zahteva da se ta reč, stvarnost dakle, piše isključivo pod znacima navoda. Nabokov je proživeo četiri života, a da zapravo nije proživeo nijedan. Prvi put se s podmuklom nestvarnošću stvarnosti suočio 1919. U Rusiju se Vladimir Nabokov nikada više neće vratiti, pesme će pisati sve ređe, ali će za leptirima jurcati do kraja života. Živeće u Engleskoj, Francuskoj, Nemačkoj, Americi, odbijajući da ma koje od svojih emigrantskih staništa prizna kao svoj dom - odviše je jak i uporan bio bol zbog gubitka onog prvog i jedinog. Zbog toga je, kada mu je planetarni uspeh Lolite krajem pedesetih konačno omogućio da bira gde će provesti život njegova dotadašnja nomadska egzistencija bila je nametnuta izrazitom nesklonošću istorijskih okolnosti , odabrao je Švajcarsku, obećanu zemlju svih apatrida ovog sveta. Osećaj dislociranosti, bezdomnost, kao jedno od osnovnih obeležja stanja duha modernog čoveka, Nabokov je dodatno demonstrirao tako što je poslednjih dvadesetak godina života - umro je jula 1977. Uzvišena, neretko ironična melanholija kojom su prožeta dela ovih raseljenih lica, bolest je koju nose još od kuće: sećanje na izgubljeni raj što će se kao vodeni žig nepogrešivo razaznavati u njihovoj umetnosti. Nabokovljevi rajevi, međutim, nisu izgubljeni - oni su ukradeni, a to boli još jače. Otud u njegovim romanima toliko protagonista kojima su domovina i ljubav oteti, silom ili na prevaru. Junaci njegovih ranih, ruskih romana - lepo je primetio jedan kritičar - prognani su iz Rusije; junaci potonjih, napisanih na engleskom jeziku, izgnanici su iz života. Lav Ganjin u Nabokovljevom prvom romanu pati za svojom Mašenjkom, Kinbot u Bledoj vatri sanja otetu domovinu i učitava je u tuđu pesmu, ucveljeni Hambert u Loliti sluđen tumara kroz Ameriku i vlastitu prošlost mučen jednim jedinim pitanjem: ko je ukrao Dolores Hejz? Odgovor na ovo, kao i na mnoga druga pitanja, metaforički i doslovno postavljena u Nabokovljevim romanima, ponekad sasvim neočekivano znaju da ponude neke od njegovih pripovedaka. Uvek pomalo u drugom planu, kao i kod svih velikih romansijera, te su priče neodvojivi deo celine jednog monumentalnog umetničkog sveta. Rukopisi, naime, jesu zapaljive tvorevine - izuzev ako nemaju anđela-čuvara poput Vere Nabokov: legenda kaže, uostalom, da je njen hiroviti suprug u nekoliko navrata pokušavao da Bulgakovljevu tezu proveri i stranicama na kojima je bila ispisana Lolita, te da se svaki put između njega i vatre u pravi čas našla Vera. Takvih dela, naravno, ima - spisku koji čine, recimo, Orkanski visovi, Ana Karenjina i Majstor i Margarita, svaki će čitalac dodati još poneki naslov - ali ih svakako nema previše. Potonji od dva pomenuta načina čitanja svakako je pravedniji prema delu, ali je i onaj prvi, čini se, neizbežan. Tu je, dalje, i gotovo podudaran plan dvojice protagonista da se preko braka s majkom domognu kćeri, kao i njihovo istovetno gađenje prema odraslim ženama. Hambertu je, naime, omogućeno da sam ispriča svoju priču, i u tome je njegova najveća prednost, ali i njegov usud. Posmatrana spolja, njegova opsesija deluje istinski izopačeno i odbojno: tek na trenutke, u kratkim pripovedačkim izletima u svest junaka, u unutrašnjim monolozima naziremo proplamsaje hambertovske strasti koja ne zna za greh, niti za smrt. Po objavljivanju ovog romana 1941. Može biti, dakle, da u svojoj labudovoj pesmi na maternjem jeziku - posebno kada se ta pesma uporedi sa Lolitom - labud pomalo distonira; može biti da je Vladimiru Vladimirovič u trebalo još petnaestak godina Lolitu je počeo da piše 1950. Pre svega, reč je o jednoj od mnogih Nabokovljevih proznih studija poremećenog uma. Poremećena stanja svesti junaka i pripovedača upravo su tridesetih godina, sa romanima Očajanje i Stvarni život Sebastijana Najta, zauzela jedno od središnjih mesta u Nabokovljevoj prozi, postavši tema koju će kasnije sa Lolitom, a naročito u romanu Bleda vatra, pisac apsolvirati na maestralan način. Čudnovata vizura Nabokovljevih pripovedača koji se odlikuju pomerenom percepcijom stvarnosti, uzbudljiva je i onda kada postane predvidljiva: tada, sa svešću čitaoca o tome da sukob objektivne realnosti sveta i subjektivne stvarnosti junaka svakog trenutka može dovesti do katastrofe, Nabokovljeve priče postaju napete poput najboljih trilera. Pre svega, Nabokov i ovde, uprkos ponešto skučenim mogućnostima odabranog modela pripovedanja, uspeva da u čitaocu probudi saosećanje ne samo prema žrtvi, već i prema zločincu. Tminu Volšebnikove opsesivne usmerenosti ka jednom cilju povremeno razbijaju svetli trenuci istinske ljudskosti i pravih emocija, trenuci koji nas navode - kao u Hambertovom slučaju - da u zločincu sagledamo žrtvu. Kukavni Volšebnik je upravo to: žrtva nesavladive strasti, vuk koji bi, kad bi za njega postojala mogućnost izbora, radije ostao baka i do kraja života savesno brinuo o Crvenkapi. To bolno osećanje propuštene prilike da se odbrani i sačuva elementarna ljudskost, udruženo sa svešću o čovekovoj sposobnosti da iskoristi ma i najmanju mogućnost da u sebi probudi najzverskije porive, možda ponajviše doprinosi upečatljivosti utiska koji ostavlja ova pripovetka. Nabokovljeve rane pripovetke, premda i u njima neretko otkrivamo nagoveštaje autorskog rukopisa koji će svojom osobenošću ubrzo početi da izmiče svakoj unapred nametnutoj kategorizaciji, ipak jasno ukazuju na njegove ruske korene. Njen ciničan završetak odraz je bolnog rastajanja mladog pisca sa bajkovitom petrogradskom mladošću za koju je doskora tako naivno verovao da je jedina i večita stvarnost. Takvom se alhemijom pretvaranja banalnog u uzvišeno u romanu Uliks bavio Džejms Džojs; njome će se do kraja svog spisateljskog i životnog veka baviti i Vladimir Nabokov. Pripitomljeni i ozareni čarolijom pripovedanja, tuđi gradovi postaju manje tuđi, dok ironija života preoblikovana u umetničku ironiju postaje manje bolna. Stoga se neretko čini da je Nabokov prema svojim junacima istovremeno i surov i saosećajan: od dinamike na takav način suprotstavljenih emocija u velikoj meri žive ne samo njegovi romani, već i pripovetke. Takav trenutak povratka u izgubljeni raj jedan je od karakterističnih toposa Nabokovljeve proze, bilo da je reč o romanima ili pripovetkama. U ovoj pripoveci, iskorak iz života pripovedač ostvaruje posezanjem za ostvarenjem tuđeg sna, da bi se na kraju ponovo sunovratio u vlastiti košmar. Nabokovljevo traganje za trajnim utočištem u nedodirljivim sferama čiste umetnosti - jedno od postojanih obeležja njegovog stvaralaštva - u pripovetkama iz tridesetih godina po pravilu se završava bolnim i ogorčenim povratkom u stvarnost. U isti mah, međutim, to je i priča o uvredljivoj ništavnosti ljudskog života, ostvarena kroz naraciju prožetu nepokolebljivom svešću o tome da ona, priča, nije tek jadni i nedostojni surogat života - ona je život. Priča je, dakle, jedina večnost koju pripovedač i oni o kojima pripoveda mogu deliti, i to u svetovima koji su potpuno oslobođeni pritiska agresivne stvarnosti. Nabokovljeve pripovetke sadrže u sebi niz takvih večnosti, obimom kompaktnih, ali ništa manje moćnih od onih u njegovim romanima. Čini se da je upravo taj sasvim osobeni estetizam Nabokovu pribavio ponajviše sledbenika, obezbedivši mu - u svetskim razmerama - status jednog od najuticajnijih proznih pisaca druge polovine dvadesetog veka. Reč je o estetizmu koji ne gaji iluzije o tome da se stvarnost može poistovetiti s umetnošću: Nabokovljev estetizam stvarnost odbacuje kao opaku izmišljotinu nedotupavnih despotskih umova. Ta vrsta slepila, međutim, nije prokletstvo, već blagoslov - ona daje nadu u mogućnost opstanka u paralelnom svetu umetnosti. Nabokovljeve pripovetke, na radost čitaoca, prožete su proplamsajima te dragocene nade. Njegov branitelj, moj rođak i dobri prijatelj Clarence Clark koji je sad član Odvjetničke komore okruga Columbia , zamolio me je da pregledam i ispravim rukopis, jer je taj klijent ovlastio u svojoj oporuci moga dičnog bratića da poduzme sve mjere koje bude smatrao potrebnima da pripremi Lolitu za tisak. Možda je na odluku gospodina Clarka utjecala činjenica što je urednik kojeg je izabrao bio netom nagrađen Polingovom nagradom za svoje skromno djelo {Može li se suosjećati s osjećajima? Moj je zadatak bio jednostavniji nego što smo i on i ja mislili. Izuzmu li se ispravke očitih pogrešaka i brižljivo uklanjanje nekih tvrdokornih pojedinosti koje su se, unatoč nastojanjima sama H. Autor je sam izmislio svoj čudnovati pseudonim; i razumije se samo po sebi da se ta krinka — kroz koju kao da se krijese dva hipnotička oka — nije smjela, po želji njena nosioca, skinuti. Gospoda Vivian Damor-Blok Damor po glumačkoj karijeri, a Blok po jednom od prvih muževa napisala je biografiju svoga bivšeg druga pod kalamburskim naslovom Kumir moj koja treba uskoro izići iz tiska; kritičari koji su već pročitali knjigu u rukopisu tvrde da je to njena najbolja knjiga. Ako se Lolita gleda naprosto kao roman, situacije i osjećaji koji su opisani u njoj ostali bi nejasni i ogorčili bi čitaoca kad bi se izblijedili s pomoću tričavih okolišanja. U cijelom se djelu, doduše, ne može naći ni jedna jedina nepristojna riječ; štoviše, neotesan filistar, kojeg su suvremeni običaji naučili da mu se nimalo ne gade brojne prostačke riječi u najobičnijim američkim i engleskim romanima, zgranut će se kad ih ne nade u Loliti. Sve je to istina — ali tada ne bi bilo ni ove knjige. Nema sumnje daje on kukavan, da je nepošten, da može poslužiti kao sjajan primjer moralne nakaze, da su u njemu udružene okrutnost i obijest koje možda svjedoče 0 veoma dubokoj patnji, ali ne bude naklonost prema njemu. Njegovo je čudaštvo, naravno, nespretno. Mnoge su njegove napomene o stanovnicima i prirodi Amerike smiješne. Očajnička iskrenost koja izbija iz njegove ispovijedi nipošto ga ne oslobađa odgovornosti za njegovu đavolsku prepredenost. Ali, kako čarobno njegove gusle bude u nama nježnu samilost prema Loliti i ne daju nam da ostavimo tu knjigu, iako nam se njen autor gadi! Kao umjetničko djelo, Lolita daleko prelazi granice pokajničke ispovijedi; ali moramo priznati daje kudikamo važnije od njena naučnog značenja i umjetničke vrijednosti njeno moralno djelovanje na ozbiljna čitaoca, jer ta mučna analiza pojedinačnog slučaja sadrži i opću pouku. Zanemarena djevojčica, samoživa ma¬jka i manijak zadihan od pohote nisu samo slikovite ličnosti jedne jedinstvene pripovijesti; oni nas uz to upozoravaju na opasnost skretanja; pokazuju kakve nas nevolje mogu snaći. Lolita bi nas sve — roditelje, socijalne radnike, pedagoge — morala ponukati da budemo još budniji i pronicaviji u odgajanju zdravijeg naraštaja u jednom pouzdanijem svijetu. Lolita, svjetlo moga života, oganj mojih prepona. Grijeh moj, duša moja. Lo-lita: vrh jezika prelazi put od tri stupnja niz nepce da bi na trećem lupnuo o zube. Ujutro je bila Lo, naprosto Lo, sto četrdeset osam centimetara visoka s jednom čarapom na nozi. U hlačama je bila Lola. U školi je bila Dolly. U formularima je bila Dolores. Ali je u mom zagrljaju uvijek bila Lolita. A je li imala prethodnica? Pa dakako daje imala... Dapače, Lolite ne bi ni bilo da se nisam jednog davnog ljeta prvi put zaljubio u jednu djevojčicu. U jednom kraljevstvu kraj mora gotovo kao u Poea. A kad je to bilo? Otprilike isto toliko godina prije nego što se Lolita rodila koliko je meni toga ljeta bilo ljeta. Uvijek se možete pouzdati u ubojicu da će pisati kitnjastim stilom. Poštovane gospode i gospodo porotnici! Izložak broj jedan prika¬zuje ono na čemu su toliko zavidjeli Edgarovi serafi — neupućeni, priprosti serafi prekrasnih krila... Pogledajte malo taj splet trnja! Rodio sam se 1910. Otac mi je bio meka srca i blage ćudi, mješavina gena: švicarski podanik, polufrancuz-poluaustrijanac, s primjesom Dunava u krvi. Sad ću vam pokazati nekoliko divnih jarkoplavih razglednica. Posjedovao je luksuzni hotel na Rivijeri. Njegov otac i oba djeda trgovali su vinom, draguljima i svilom rasporedite ih sami. U svojoj tridesetoj godini oženio se jednom Engleskinjom, kćerkom alpinista Jeromea Dunna, unukom dvaju dorsetskih pastora, stručnjaka za zakučaste predmete: paleopedologiju i Eolove harfe rasporedite ih sami. Okolnosti i uzrok smrti moje veoma fotogenične majke bili su prilično originalni piknik, grom ; meni su tada bile svega tri godine i, osim nekakva topla kutka u najmračnijoj prošlosti, nije mi ostalo ništa od nje u udolinama i udubinama sjećanja, iza kojih je — ako još možete podnijeti moj stil pišem pod nadzorom — zašlo sunce moga djetinjstva; svi vi zacijelo poznajete one mirišljave ostatJce dana, koji se zadržavaju s rojem mušica nad nekom živicom u cvatu i na koje iznenada nabasate u šetnji i prođete kroz njih, podno brda, u ljetni suton — sparina i zlaćane mušice. Majčina starija sestra Sybil, koja se bila udala za bratića mog oca — koji ju je, uostalom, uskoro ostavio — živjela je s nama kao besplatna guvernanta i domaćica. Poslije sam čuo da je bila zaljubljena u mog oca i da je on jednom, jednog kišnog dana, lakoumno iskoristio njene osjećaje, a onda, čim se izvedrilo, zaboravio na sve to. Ja sam joj bio neobično privržen, uza svu krutost — kobnu krutost — nekih njenih pravila. Možda je ona htjela napraviti od mene boljeg udovca od mog oca. Tetka Sybil imala je modre oči s ružičastim rubovima i lice voštane boje. Bila je pjesnički praznovjerna. Govorila je da zna kad će umrijeti — upravo kad ja navršim šesnaest godina — i tako je i bilo. Njen muž, spretan trgovački putnik neke kozmetičke tvrtke, provodio je veći dio vremena u Americi gdje je na kraju osnovao vlastito poduzeće i stekao nešto imetka. Ja sam rastao kao sretno i zdravo dijete u sjajnom svijetu ilustriranih knjiga, čistog pijeska, narančinih stabala, dobroćudnih pasa, morskih daljina i nasmiješenih lica. Oko mene se velebni Hotel Mirana vrtio kao zaseban svemir, obijeljen kozmos usred drugog, plavog, golemog, svjeducavog kozmosa. Svi su me, od sudopera s pregačom pa do kralja u ljetnom odijelu, voljeli i mazili. Vremešne 12 Amerikanke saginjale su se, odupirući se o štap, nada mnom kao kosi toranj u Piši. Propale ruske kneginje nisu mogle platiti mom ocu, ali su meni kupovale skupe slatkiše. A on, mon cherpapa1, vodio me je na veslanje i vožnju biciklom, učio me plivati, roniti, skijati na vodi, čitao mi Don Quijotea i LesMiserableš1, a ja sam ga obožavao i poštovao i radovao se kad bih slučajno čuo kako sluge razgovaraju o njegovim različitim ljubavnicama — ljubaznim ljepoticama koje su se veoma mnogo bavile mnome, gugutale mi i prolijevale dragocjene suze nad mojim posve veselim sirotovanjem. Išao sam u englesku školu koja je bila nekoliko kilometara daleko od kuće; ondje sam igrao rackets i Fives udarao loptu o zid reketom ili dlanom , dobivao odlične ocjene i divno se slagao i s drugovima i s nastavnicima. Iz razdoblja do svoje trinaeste godine to jest do susreta s mojom malom Annabelom sjećam se svega dvaju svojih izrazito spolnih doživljaja: svečanog, pristojnog i posve teoretskog razgovora o nekim neočekivanim pojavama u dječaštvu, razgovora koji sam vodio u školskom ružičnjaku s nekim američkim dječakom, sinom poznate filmske glumice koju je on malokad viđao u trodimenzionalnom svijetu; i prilično zanimljive reakcije svog organizma na biserastomutne fotografije, s beskrajno nježno osjenčanim udubinama puti, u Pichonovu raskošnom albumu La Beaute Humaine1, koji sam jednom krišom izvukao ispod brda mramorastih svezaka Graphica u hotelskoj knjižnici. Poslije mi je otac protumačio, onako dobrohotno kako je umio, sve o tome što je smatrao da bi mi moglo biti potrebno; to je bilo u jesen 1923. Annabel je bila, kao i autor, miješanog podrijetla — u njenu slučaju, engleskog i nizozemskog. Sad se mnogo slabije sjećam crta njena lica nego što sam se sjećao prije nego što sam upoznao Lolitu. Dopustite mi stoga da se u opisivanju Annabele ograničim na šturu napomenu da je bila bajna djevojčica, nekoliko mjeseci mlada od mene. Njeni roditelji bili su stari prijatelji moje tetke i isto tako ćudoredni kao i ona. Bili su unajmili vilu nedaleko od Mirane. Kako sam samo mrzio ćelavog, preplanulog gospodina Leigha i debelu, napudranu gospodu Leigh rođenu Vanessa van Ness! Isprva smo Annabel i ja razgovarali o nevažnim stvarima. Ona je neprestance grabila šakom sitan pijesak na plaži i prosipala ga kroz prste. Umovi su nam bili podešeni s umovima pametnih evropskih žutokljunaca iz našeg doba i naše okoline, i sumnjam da bi se mogla otkriti kakva individualna nadarenost u našem zanimanju za broj naseljenih svjetova, teniska natjecanja, beskonačnost, solipsizam i slične predmete. Nježnost i krhkost mladunčadi budile su u nama iste snažne i bolne osjećaje. Ona je željela biti bolničarka u nekoj gladnoj zemlji, a ja sam htio biti glasovit špijun. Najednom smo se zaljubili jedno u drugo — ludo, nespretno, bestidno, bolno, rekao bih i beznadno, jer se naša pomamna težnja da se uzajamno posjedujemo mogla zadovoljiti jedino tako da svako od nas upije i usvoji i najmanju česticu tijela i duše onoga drugoga, a nismo mogli naći mjesta ni da se obljubimo, ono što djeca iz gradskih jazbina pronalaze bez po muke. Nakon jednog neuspjelog sastanka noću kod nje u vrtu o tom potom , jedino što nam je od prisnosti bilo dopušteno bijaše da ležimo na onom dijelu plaže gdje je bilo najviše svijeta, gdje nas odrasli nisu mogli čuti, ali su nas mogli vidjeti. Tu smo se, na mekom pijesku, na nekoliko koraka od starijih, valjuškali po cijelo prijepodne, obamrli i izbezumljeni od ljubavne muke, i iskorištavali svaku božju rupu u tkivu vremena i 14 prostora da bismo se dotakli; njena ruka provlačila se kroz pijesak prema meni, sve mi se više primicala sa svojim uskim opaljenim prstima, a zatim bi se njeno sedefasto koljeno otiskivalo na taj isti dugi, oprezni put; katkad bi nam kakav slučajni bedem koji su podigla djeca mlađa od nas poslužio kao zaklon da se na brzinu poljubimo slanim usnama; ti su nam nepotpuni dodiri toliko nadraživali zdrava i neiskusna tijela da nas nije mogla smiriti ni prohladna modra voda, u kojoj smo i dalje težili za svojim ciljem. Medu blagom koje sam pogubio na svojim kasnijim skitnjama, bila je i mala fotografija koju je snimila moja tetka, a na kojoj je bila skupina ljudi što sjede za stolićem u kavani na pločniku: Annabel, njeni roditelji i veoma dostojanstveni doktor Cooper, hrom starac koji se tog ljeta udvarao mojoj tetki Sybili. Annabel nije bogzna kako ispala, jer se baš bila sagnula nad svoj cbocolatglace4, i mogla se poznati samo po mršavim golim ramenima i po razdjeljku kose koliko se sjećam tog snimka sred mrlje od sunca u kojoj se polako i nepovratno izgubila njena ljepota; ja sam pak sjedio sa strane, podalje od ostalih, i ispao nekako dramatski reljefno — mrzovoljan dječak gustih obrva, u tamnoj sportskoj košulji i bijelim, lijepo skrojenim hlačicama, koji gleda u stranu prebacivši nogu preko noge. Ta je fotografija snimljena posljednjeg dana našeg kobnog ljeta, svega nekoliko minuta prije našeg drugog i posljednjeg pokušaja da nadmudrimo sudbinu. Pod nekim posve prozirnim izgovorom pred nama nije više bilo druge prilike, a ionako nije više ništa bilo važno otišli smo iz kavane na plažu, gdje smo napokon našli jedno pusto mjesto i tu smo se u ljubičastoj sjeni ružičastih stijena, koje su tvorile nešto nalik na pećinu, uskoro počeli požudno milovati, a jedini su nam svjedok bile nečije zaboravljene tamne naočale. Ja sam klečao i samo što nisam obljubio svoju draganu kad najednom iziđoše iz vode dva bradata kupača — morski djed i njegov brat — i uzeše nas nepristojno bodriti, a nakon četiri mjeseca ona je umrla od tifusa na otoku Krfu. Ili je možda moja žarka žudnja za tim djetetom bila tek prvi znak urođene izopačenosti? Kad pokušavam raščlaniti svoje negdašnje želje, namjere i postupke, prepuštam se nekom nakna¬dnom maštanju koje hrani analitičku sposobnost neograničenim mogućnostima, tako da se svaka staza koja mi izlazi pred oči grana bez kraja i konca u perspektivi sjećanja što me izluđuje svojom složenošću. Ipak sam uvjeren da je na neki čudesni i kobni način Lolita počela od Annabele. Isto tako znam da je Annabelina smrt učvrstila frustriranost toga stravičnog ljeta i postala zapreka svakoj drugoj ljubavi u toku hladnih godina moje mladosti. U našoj ljubavi bijahu duhovno i tjelesno stopljeni tako savršeno da to ne bi mogli ni pojmiti današnji priprosti, sirovi šiparci svojim uniformiranim mozgovima. Još dugo nakon njene smrti osjećao sam kako njene misli teku s mojima. Mnogo prije nego što smo se upoznali, sanjali smo iste snove. Uspo¬redili smo svoje bilješke. Pronašli smo crte čudne srodnosti. U lipnju iste godine 1919. O, Lolito, da si me bar ti tako voljela! Ostavio sam za kraj kazivanja o Annabeli opis našeg prvog neuspjelog sastanka. Jednom kasno navečer ona je uspjela izigrati opaku budnost svojih roditelja. Smjestili smo se u guštiku nervoznih mimoza tankih listova iza vile, na ostacima niska kamena zida. U mraku, kroz nježne stabljike, nazirale su se arabeske osvijetljenih prozora vile, koje bih danas, ovlaš retuširane raznobojnim tuševima čuvstvenog sjećanja, usporedio s igraćim kartama djelomice i zato što je neprijatelj ondje igrao bridž. Ona je podrhtavala i trzala se dok sam je ljubio u kut poluotvorenih usana i u vrelo uho. Roj blijedih zvijezda sjao je iznad nas kroz obrise dugih listova — taj treperavi bezdan činio se isto toliko gol koliko i ona pod svojom tankom haljinicom. Njeno se lice neobično jasno razabiralo na pozadini 16 neba, baš kao da je samo zračilo nekakvo slabašno svjetlo. Njene noge, njene divne živahne noge nisu bile odviše stisnute, a kad sam napipao ono što sam tražio, na njenu se djetinjem licu pojavio nekakav zanesen i vilinski izraz, napola od boli, napola od užitka. Sjedila je malo više mene i, u svom usamljenom zanosu, pružala mi usne sagibajući glavu dremovnim, tromim pokretom, a golim koljenima mi hvatala, stezala šaku i ponovo je otpuštala. Uzdrhtala usta krivila su joj se od gorčine nekog tajanstvenog napitka i primicala se mom licu predišući ovlaš. Nastojala je ublažiti ljubavne muke tarući grubo svoje suhe usne o moje, pa bi se najednom odmaknula zabacujući naglo kosu, a onda bi se opet privila uza me i dala mi da se napajam na njenim otvorenim ustima, dok sam joj ja, velikodušno spreman da joj podarim sve — svoje srce, grlo, utrobu — davao da drži u svojoj nespretnoj šaci žezlo moje strasti. Sjećam se mirisa nekakva pudera — koji je ona, čini mi se, krala sobarici svoje majke, nekoj Španjolki — slatkast, jeftin, mošusni mi¬ris, koji se stapao s njenim osobnim biskvitnim mirisom, i odjednom se čaša mojih osjećaja napunila do vrha, ali ju je nenadan sušanj ispod obližnjeg grma spriječio da se prelije. Sledila nam se krv u žilama dok smo osluškivali taj šum koji je zacijelo proizvela mačka što se naokolo šunjala. U isti je mah, jao, od kuće dopro glas gospode Leigh koja je zvala kćerku sve bjesomučnijim tonom, a doktor Cooper je teško došepesao s verande u vrt. Ali onaj cestar mimoza, zvjezdana maglica, drhtavica, vatra, medljika i moja muka ostadoše sa mnom, a djevojčica s preplanulim nogama i plamenim jezikom neprestano me od tada progonila — dok se nisam napokon, nakon dvadeset i četiri godine, oslobodio njenih čari uskrsnuvši je u drugoj. Čini mi se da dani moje mladosti, kad se osvrnem na njih, lete od mene u kovitlacu blijedih podjednakih papirića nalik na jutarnju mećavu od upotrijebljenih komadića papira, koje putnik američkog ekspresa može vidjeti kroz stražnji prozor posljednjeg vagona za kojim se viju. U svojim higijenskim odnosima sa ženama bio sam praktičan, podrugljiv i brz. Dok sam studirao u Londonu i Parizu, zadovoljavao sam se plaćenim damama. Bio sam marljiv i uporan student, iako ne osobito plodan. U početku sam kanio biti psihijatar, kao i mnogi zlosretnici; ali sam ja bio poseban zlosretnik; obuzeo me bio nekakav čudnovat zamor trebam poći liječniku — tako sam nekako potišten , pa sam uzeo proučavati englesku književnost kojoj se utječu mnogi propali pjesnici pretvarajući se u profesore s lulom u zubima i u kaputu od tvida. Pariz tridesetih godina bio mi je po volji. Raspravljao sam s američkim književnicima o sovjetskim filmovima. Sjedio sam s uranistima u kavani Deux Magots. Objavljivao sam zamršene eseje u opskurnim časopisima. Pisao sam parodije — na Eliota, na primjer: Možda će se Fraulein von Kulp Okrenuti, s rukom na vratima... Al Neću poći za njom ni za Freskom. Prihvatio sam se da pišem Kratki pregled engleske poezije za nekog poznatog nakladnika, a zatim sam počeo sastavljati onaj priručnik francuske književnosti s usporednim primjerima iz engleske književnosti za američke i britanske čitaoce, koji će me zaokupljati tijekom četrdesetih godina, a kojega je posljednji svezak bio takoreći pripremljen za tisak kad su me uhitili. Našao sam namještenje — predavao sam engleski jezik skupini odraslih Parižana iz Šesnaestog okruga. Zatim sam dvije zime bio profesor na muškoj gimnaziji. Ponekad sam se koristio poznanstvima medu psihijatrima i socijalnim radnicima da s njima obilazim različne ustanove, kao na primjer sirotišta i škole za malodobne prijestupnice, gdje sam mogao promatrati blijede djevojčice slijepljenih trepavica potpuno nekažnjeno, kao u snovima. Čitalac je zacijelo zapazio da zamjenjujem vremenske oznake prostornim. Štoviše, htio bih da čitalac vidi te granice, devet i četrnaest, kao vidljive obrise — ljeskave žalove i ružičaste hridi — začaranog otoka koji nastavaju te moje nimfice i koji je okružen širokim zamagljenim morem. Jesu li sve djevojčice u tom uzrastu nimfice? Inače bismo mi, posvećeni, mi, usamljeni moreplovci, mi, nimfolepti, odavno šenuli pameću. Ali ni ljepota nije kriterij, a ni vulgarnost ili bar ono što se smatra vulgarnošću u ovoj ili onoj okolini ne isključuje sasvim one tajanstvene značajke — onu čudesnu ljupkost, onu neulovljivu, promjenljivu, potresnu,varljivu draž—kojima se nimficarazlikuje odsvojih vršnjakinja, koje kudikamo više zavise od prostornog svijeta istodobnih pojava nego od onog neopipljivog otoka ukletog vremena na kojemu se Lolita igra sa sebi sličnima. Zamolite li nekog normalnog čovjeka da vam pokaže najzgodniju učenicu ili skautkinju na nekoj skupnoj fotografiji, on neće uvijek izabrati nimficu. Treba biti umjetnik i luđak, igračka beskrajnih jada, s mjehurom vrela otrova u preponama i s prebludnim plamenom što vječito gori u osjetljivoj hrptenjači o, kako se katkad moramo skrivati i čuvati! Nadalje, budući da je vrijeme u tom nečistom poslu najvažnije, znanstvenik mora uzeti u obzir da je prijeko potrebna razlika od nekoliko godina ja bih rekao najmanje deset, ali obično trideset-četrdeset, pa i do devedeset, u nekim rijetkim poznatim slučajevima između djevojčice i muškarca da bi muškarac podlegao nimfičinim čarima. Tu je riječ o prilagođivanju očne leće, o stanovitoj udaljenosti koju duhovno oko svladava osjećajući ugodno uzbuđenje, i o stanovitoj suprotnosti koju razum poima grčeći se od poročne slasti. Mi smo se voljeli preuranjenom ljubavlju koja se odlikuje pomamom što veoma često upropaštava živote odraslih ljudi. Ja sam bio snažan dječak i preživio sam; ali je u rani ostao otrov, i eto, već sam pomalo sazrijevao u krilu naše civilizacije koja dopušta muškarcu da se udvara šesnaestogodišnjoj djevojci, ali ne i dvanaestogodišnjoj djevojčici. I zato nije nikakvo čudo što sam u Evropi, kad sam odrastao, vodio čudovišan dvostruk život. Održavao sam takozvane normalne odnose sa zemaljskim ženama kojima su dojke nalik na bundeve ili kruške, a u sebi sam sagorijevao u paklenskoj peći određene pohote što ju je u meni budila svaka nimfica koja bi prošla pored mene, a kojoj se ja, kao kukavica koja poštuje zakone, nisam usudio pristupiti. Glomazne ljudske ženke koje sam smio milovati služile su mi samo kao palijativ. Sklon sam vjerovati da su osjećaji koje sam crpao iz prirodnog bludničenja bili manje-više isti kao osjećaji koji obuzimaju normalne velike muškarce kad opće s normalnim velikim ženama u onom uobičajenom ritmu od kojeg se potresa svijet; ali je nevolja u tome što se toj gospodi nije dogodilo, kao što se dogodilo meni, da okuse neusporedivo veće blaženstvo. I 20 najmutniji od mojih snova koji su izazvali poluciju bio je tisuću puta življi od preljuba koji bi mogao zamisliti najmuževniji genijalni pisac ili najdarovitiji impotentan čovjek. Moj je svijet bio podvojen. Sve ovo ja sad tumačim razumom, ali kad mi je bilo dvadeset ili dvadeset i pet godina, nisam ovako dobro shvaćao svoje muke. Tijelo je dobro znalo za čim žudi, ali je razum odbijao svaku njegovu molbu. Cas su me obuzimali strah i stid, a čas nerazuman optimizam. Sputavale su me društvene zabrane. Psihoanalitičari su me mamili pseudooslobodenjem od pseudolibida. To što su mi jedini predmeti ljubavne ustreptalosti bile Annabeline sestre, njene družbenice i pratilje, činilo mi se predznakom ludila. Katkad sam govorio sam sebi da sve ovisi o tome kako čovjek na to gleda, i da u biti nema nikakva zla u tome što me prekomjerno uzbuđuju malodobne djevojčice. Napominjem čitaocu da se u Engleskoj, otkako je godine 1933. Hugh Broughton, polemičar iz doba Jamesa I. Sve je to neobično zanimljivo, i rekao bih da vi već vidite kako mi pjena izbija na usta — ali ne, ne izbija, naprosto ubacujem šarene pločice sretnih misli u određenu šalicu na stolu. Evo vam još nekoliko slika! Eto vam dviju od još nedozrelih kćeri kralja Amenhotepa i kraljice Nefretete, koji su imali šest takvih nilskih, obrijanih glava, golih bez ičega na sebi osim silnih perla , mekih smeđih trbuščići kao u štenadi, duguljastih ebanovih očiju, mirno ispruženih na jastucima i posve čitavih nakon tri tisuće godina. Eto vam desetogodišnjih nevjesta koje su silili da sjednu na fascinij, muški ud od bjelokosti u hramovima našeg klasičnog obrazovanja. Brak i suložništvo s djecom nije ni dandanas rijetkost u nekim krajevima Indije. Tako se osamdesetogodišnji Lepčanci pare s osmogodišnjim djevojčicama, pa nikom ništa. I, najposlije, Dante se ludo zaljubio u svoju Beatrice kad je njoj bilo svega devet godina, kad je bila vedra, naličena, ljupka djevojčica, u grimiznoj haljinici, posutoj dragim kamenjem, i to se dogodilo 1274. A kad se Petrarca ludo zaljubio u svoju Lauru, ona je bila dvanaestogodišnja plavokosa nimfica koja je trčala po vjetru, po prašini i peluđu, i sama cvijet što leti, sred divne ravnice koja se vidi s brda u Vaucluseu. Ali, hajde da budemo fini i kulturni! Humbert Humbert se svojski trudio da bude dobar. Bio je neobično obziran prema običnoj djeci, prema njihovoj čednosti i osjedjivosti, i ni za što na svijetu ne bi dirnuo u nevinost djeteta kad bi postojala i najmanja mogućnost sablazni. Tako je tekao život. Humbert je bio potpuno sposoban da ima snošaj s Evom, ali je čeznuo za Lilit. A idući znak koji poznajemo jest pojava prvih pigmentiranih dlačica u dobi od 11,2 godine. Moja je šalica do vrha puna pločica. Ostao sam sam s prozeblom kćerkicom putnika koji se utopio. Pa, dušice, mi se samo igramo! Kakve li sam prekrasne zgode izmišljao sjedeći na tvrdoj klupi u gradskom perivoju i hineći da sam zadubljen u knjigu koja mi je drhtala u ruci! Oko mirnog erudita slobodno su se igrale nimfice, kao da je on kakav poznati kip u perivoju ili dio hladovine prošarane suncem pod starim drvetom. Jednom je jedna savršena mala ljepotica u škotskoj suknjici stavila uz tresak svoju teško opremljenu nogu na klupu pored mene, da zarije u mene svoje gole ruke i pritegne remen na koturaljci — a ja sam se rastopio na suncu, s knjigom umjesto smokvina lista, dok su joj smeđi uvojci padali niz izgrebeno koljeno, a hladovina koju sam dijelio s njom damarala i topila se na listu njene noge koji je blistao tik do mog kameleonskog obraza. Drugi put se neka ridokosa učenica bila nadnijela nad mene u metrou, a narančasta malja pod njenim pazuhom bijaše otkriće koje mi je ostalo još mnogo tjedana u krvi. Mogao bih vam ispričati više takvih jednostranih minijaturnih romana. Neki su od njih bili bogato začinjeni paklenskim okusom. Događalo se, na primjer, da opazim s balkona noću, kroz osvijedjen prozor preko puta, nimficu kako se svlači pred uslužnim zrcalom. Taje slika, tako izdvojena, tako udaljena, poprimala takav neodoljiv čar da sam brže-bolje posezao za svojom jedinom utjehom. Ali bi se vraški nenadano nježni nagi lik, kojem sam već bio prinio žrtvu, pretvorio u odvratni goli lakat muškarca u donjem rublju, koji je čitao novine kraj otvorenog prozora u vrućoj, vlažnoj i beznadnoj ljetnoj noći. Ona nezaboravna baba u cr¬nini koja je sjedila pored mene na klupi, na mojoj klupi za mučenje i radovanje nimfica je poda mnom tražila svoju staklenku i koja me je upitala—bezobrazna vještica —boli li me trbuh. Ah, ostavite me u mom procvjetalom perivoju, u mom vrtu obraslom mahovinom! Neka se one vječno igraju oko mene, neka nikad ne odrastu! Uzgred budi rečeno, često sam se pitao što je bilo poslije s njima, s tim nimficama. Nije li možda u ovom našem gvozdenom svijetu isprepletenih uzroka i posljedica grč koji su mi one bile izmamile utjecao na njihovu budućnost? Bila je, eto, moja a da nikad to neće ni znati. Ali, neće li se to poslije odraziti na njoj, nisam li ja na neki način djelovao na njenu daljnju sudbinu time što sam uvukao njen lik u svoj potajni blud? Ah, to je bilo i bit će predmet velikih i užasnih sumnji! Ipak sam vidio u što se pretvaraju kad odrastu, te čarobne nimfice što izluđuju čovjeka. Sjećam se kako sam jednom predvečer, u proljeće, šetao jednom prometnom ulicom u središtu Pariza. Glava joj je jedva dopirala do dlaka na mojim prsima; lice joj bijaše okruglo, s jamicama, kao u mnogih mladih Francuskinja. Svidjele su mi se njene duge trepavice i biserastosivi tailleur6 koji joj je obavijao mladenačko tijelo, što je još bilo sačuvalo a to je baš bio nimfičin odjek, žmarak naslade, poskok u preponama nešto djetinje, izmiješano s profesionalnim fretillemenf njene male okretne stražnjice. Pitao sam je za cijenu, a ona mi je odmah odgovorila muzikalnim, srebrnim i odmjerenim glasom ptica—prava ptica! Pomislih da sam je možda prije svega tri godine vidio kako se vraća iz škole! Ta je slika odnijela prevagu. Odvela me je uz obične strme stepenice i, kao i obično, pozvonila da očisti put gospodinu koji zacijelo ne želi sresti nekog drugog gospodina — sumorni put do kukavne sobe u kojoj nema ničega drugog doli postelje i bidea. Kao i obično, najprije je zatražila svoj petit cadeau10, a ja sam je, kao i obično, zapitao kako se zove Monique i koliko joj je godina osamnaest. Dobro sam poznavao banalne navike prostitutki — od svih ćeš njih čuti to dvchuit11 — jasan cvrkut s primjesom čeznutljive obmane, koji proizvode, jadnice, i po deset puta na dan. Ali je u ovoj prilici bilo jasno da je Monique prije dodala nego oduzela sebi godinu-dvije. To sam zaključio iz mnogih pojedinosti njena jedrog, kao isklesanog i neobično nerazvijenog tijela. Pošto se strašno brzo svukla, stajala je časak kraj prozora, napola zaodjevena potamnjelim muselinskim zastorom, i slušala dječji radosno što bi u knjizi bilo neoprostivo vergl koji je svirao u dvorištu što bijaše već preplavljeno sumrakom. Kad sam joj pregledao ruke i upozorio je na prljave nokte, prostodušno se namrštiia i kazala: — Oui, ce n'estpas bien12 — i pošla do umivaonika, ali sam joj rekao da to nije važno, ni najmanje važno. Bila je upravo čarobna sa svojom kratkom tamnom kosom, svijedosivim očima i blijedom puti. Nije bila šira u kukovima od kakva dječaka kad čuči. Štoviše, mogu mirne duše ustvrditi i baš se zato ovako zahvalno zadržavam s malom Monique u muselinski sivoj komorici sjećanja da mi je od onih osamdesetdevedeset drolja s kojima sam imao posla, ona jedina pružila pravi bolni užitak. Zamolio sam je za još jedan, dulji sastanak te iste večeri, i obećala mi je da će me čekati u kavani na uglu, i nadodala da za cijelog svog kratkog života nije nikad nikoga prevarila. Vratili smo se u tu istu sobu. Nisam se mogao suzdržati da joj ne kažem kako je zgodna, na što je ona skromno odgovorila: —Tu es bien gentil de dire ca14—a onda, kad je opazila ono što sam i sam opazio u zrcalu u kojem se ogledao naš tijesni eden, to jest užasnu grimasu nježnosti od koje su mi se iskrivila usta, brižljiva Monique ona je nesumnjivo u svoje vrijeme bila nimfica upita me ne bi li obrisala, avantqu'on se couche 5, sloj crvenila s usana ako je želim poljubiti. Dakako da sam želio. S njom sam dao sebi više maha nego s bilo kojom drugom mladom heterom, i posljednji dojam koji je Monique sa svojim dugim trepavicama ostavila te večeri na mene obojen je nečim veselim, čega uopće nema u drugim uspomenama iz mog gorkog, kukavnog i sumornog spolnog života. Bila je neobično zadovoljna kad sam joj dao pedeset franaka više nego što smo se bili dogovorili. Tada je izišla sitnim koracima na noćnu travanjsku kišicu, a Humbert Humbert se teško gegao za njenim uskim leđima. Ponovo smo se sastali sutradan, u dva sata i četvrt, u mom stanu, ali ovaj put nije bilo tako lijepo. Kao da je preko noći bila porasla, prešla u viši razred, a uz to je još bila strašno prehlađena. Pošto sam od nje dobio hunjavicu, odgodio sam četvrti sastanak — a nisam imao ništa protiv ni da prekinem rast osjećaja koji su prijetili da me opterete tlapnjama što razdiru dušu, i da se izduše u tupom razočaranju. Neka radije ostane ona glatka vitka Monique, kakva je bila u one dvije-tri minute kad je kroz poduzetnu mladu prostitutku prosijavala razuzdana nimfica! Moje kratkotrajno poznanstvo s njom navelo me je na misli koje zacijelo neće iznenaditi čitaoca koji se razumije u te stvari. A kad sam odgurnuo album i nekako nespretno, na jedvite jade, iskazao svoju zločinačku želju, ona me pogledala kao da će me otjerati. Sutradan me neka astmatična, strašno namazana i brbljava žena, koja je zaudarala po češnjaku i zanosila na provansalsku gotovo kao u kakvoj farsi, s crnim brčićima iznad ljubičaste usne, odvela u, očito, vlastito prebivalište i tu, cmoknuvši skupljene vrškove svojih debelih prstiju da bi me upozorila na kvalitetu svoje djevičanske i dragocjene robe, teatralno odgrnula zastor i otkrila dio prostorije koji je, po svemu sudeći, služio kao spavaonica velikoj i neizbirljivoj obitelji; ali na sceni nije bilo nikoga osim jedne čudovišno ugojene, crnomanjaste, odbojne i ružne djevojke, kojoj je bilo najmanje petnaest godina, s crvenim vrpcama u teškim crnim pletenicama, koja je sjedila na stolici i tobože se igrala ćelavom lutkom. Otvoriše se vrata u dnu sobe i dva muškarca dođoše iz kuhinje, gdje su večerali, i umiješaše se u našu raspru. Bili su nekako čudno razvijeni, golih vratova i tamnoputi; jedan je od njih nosio tamne naočale. Negdje za njima skrivahu se neki dječak i zamazan, krivonog mališan. Nekom drskom logikom kao u košmaru, razjarena svodilja pokazala je na čovjeka s naočalama i kazala daje on prije služio u policiji — pa će, tobože, biti bolje da razdriješim kesu. Pristupio sam Mariji to joj je bilo umjetničko ime , koja je dođe bila sasvim mirno prebacila svoje teške butine sa stolice u spavaonici na stolicu bez naslona za kuhinjskim stolom i tu nastavila kusati juhu, a mališan je digao s poda svoju lutku. Obuzet sažaljenjem koje je pridalo mojoj idiotskoj gesti nekakvu dramatičnost, tutnuo sam pare u njenu ravnodušnu ruku. Ona je predala moj dar bivšem policajcu i tada sam tek smio otići. Ne znam je li svodiljin album bio nova karika u vjenčiću od tra¬tinčica, ali, bilo kako mu drago, uskoro nakon toga naumio sam se oženiti. Mislio sam da bi mi sređen život, domaća kuhinja, svi uvjeti bračnog života, profilaktična jednoličnost djelatnosti u postelji i, tko zna, budući procvat nekih moralnih vrijednosti, nekih duho¬vnih nadomjestaka, mogli pomoći, ako ne da se oslobodim grešnih i opasnih želja, a ono bar da nekako mirno izlazim s njima na kraj. Pošto sam dobro pogledao oko sebe, odabrao sam kćerku jednog poljskog liječnika. Taj me je dobričina liječio od ubrzanog lupanja srca i napadaja nesvjestice. Ponekad sam igrao s njim šah; njegova me kćerka gledala iza slikarskog stalka i umetala moje oči i zglobove u kubističku besmislicu kakve su naobražene gospođice tada slikale umjesto jorgovana i ovčica. Dopustit ću sebi da ponovim mirno ali odlučno: ja sam bio i još sam, uza sve svoje nevolje, izuzetno lijep muškarac, suzdržljivih kretnji, meke tamne kose i pomalo mrzovoljna, ali zato još privlačnijeg držanja krupna tijela. Crte takvih muževnih ljudi često odražavaju nešto zlovoljno i uspaljeno što se odnosi na ono što moraju skrivati. Tako je bilo i sa mnom. Ja sam, jao, dobro znao da trebam samo pucnuti prstima pa da mi dođe u postelju svaka odrasla žena koju zaželim; čak sam se navikao da ne iskazujem ženama mnogo pažnje, baš zato što sam se bojao da mi ne bi koja od njih pala u hladno krilo kao prezreo plod. Ali su mene u tom izboru vodili razlozi koji su se u biti svodili — što sam kasno pojmio — na bijedan kompromis. A sve to samo pokazuje kako je Humbert bio dozlaboga glup u ljubavnim poslovima. Premda sam govorio sam sebi da meni treba samo oplemenjeni pot-au-feu19 i žive korice, ono što me je privlačilo kod Valerije bilo je njeno oponašanje djevojčice. Ona nije izigravala curicu zato što je možda prokljuvila moju tajnu, nego zato što je to naprosto bio njen stil — a ja sam zagrizao. Zapravo je toj djevojčici bilo bezmalo tride¬set godina nikad nisam mogao točno ustanoviti koliko je stara, jer joj je čak i putovnica lagala i ona se već odavno bila rastala sa svojim djevičanstvom, u prilikama koje su se mijenjale prema raspoloženju njena sjećanja. Ja sam pak bio naivan kao što može biti naivan samo nastran čovjek. Ona je bila nekako maljava i nestašna, oblačila se a lagamine10, rado je pokazivala svoje glatke noge, umjela je istaknuti bjelinu nožnog svoda papučom od crnog baršuna, i pućila je usne, i pokazivala jamice u obrazima, i vrtjela se u tirolskoj suknjici, i zaba¬civala kratku plavu kosu najbanalnije što je mogla. Nakon kratke ceremonije u vijećnici odveo sam je u svoj novi stan i malko iznenadio time što sam je, prije nego što sam je i taknuo, natjerao da obuče običnu dječju spavaćicu koju sam bio drpio iz jednog ormara u sirotištu. Prva bračna noć bila je prilično zabavna i, zahvaljujući mojim nastojanjima, moju je ludu pred jutro obuzela histerija. Ali je uskoro stvarnost pokazala svoje pravo lice. Marfinjka, sjedeći u granama jalove jabuke, mahala je maramicom, a u susjednom vrtu, sred suncokreta i sljeza, mahalo je rukavom strašilo u probušenom cilindru. Zid kuće, osobito ondje gdje je nekad poigravala sjena lišća, čudno se oljuštio, a dio krova... Sad su se vozili bulevarom. Uzbuđenje u gradu neprestano je raslo. Raznobojne fasade ku249 ća, njišući se i pucketajući, brzo su se ukrašavale pozdravnim plakatima. Jedna kućica bila je posebno ukrašena: ondje se vrata brzo ot-voriše, izađe mladić, cijela ga je obitelj ispraćala — on je sad upravo došao u doba kad može prisustvovati, majka se smijala kroz suze, baka mu je gurala zamotak u torbu, mlađi brat mu je dodavao štap. Na starinskim kamenim mosti-cima iznad ulica nekad toliko spasonosnim za pješake, a sad upotrebijavanim tek od besposličara i nadstojnika ulica već su se gurali fotografi. M-sje Pjer je podizao šešir. Gizdelini na blještavim »satićima« prestizali su kočiju i zagledali u nju. Iz kavane je istrčao netko u crvenim šalvarama s vedricom bombona, ali, promašivši, zasuo je mećavom boja mladića koji je pojurio s onog pločnika s hljebom i solju na tanjuru. Od statue kapetana Sonnoga ostadoše samo noge do bedara okružene ružama — očevidno i nju je zahvatilo nevrijeme. Negdje naprijed duhački orkestar raspaljivao je marš »Golupčić«. Preko cijelog neba kretali su se i sudarali bijeli oblaci, po mome, oni se ponavljaju, po mome, ima ih samo tri tipa, po mome, sve je to mrežasto sa sumnjivim prazele-nilom... No, no, molim vas, bez gluposti — reče m-sje Pjer. To nije dostojno muškarca. Publike još nije bilo baš mnogo, ali neprekidno se dužio njen priljev. U centru Kvadratnog trga — ne u samom centru, upravo je to i bilo odvratno — uzdizao se grimizni podij stratišta, podalje su skromno stajala stara državna mrtvačka kola s električnim motorom. Izmiješani odred telegrafista i vatrogasaca održavao je red. Duhački orkestar kao da je svirao iz sve snage, strašno se razmahivao jednonogi invalid dirigent, ali sad se nije čuo ni jedan jedini zvuk. Podigavši debelo ramence, m-sje Pjer graciozno izađe iz kočije i istog časa se okrenu želeći da pomogne Cincinnatu, ali Cincinnat je izašao s druge strane. U gomili su zapsikali — psst! Rodrig i Roman skočiše s kočijaškog sjedišta; sva trojica opkoliše Cincinnata. Do stratišta je bilo dvadesetak koraka i, da ga nitko ne bi dotakao, Cincinnat je morao potrčati. U gomili je zalajalo pseto. Stigavši do jarkocrvenih stepenica, Cincinnat se zaustavi. M-sje Pjer ga uhvati ispod lakta. Popeo se na podij gdje je upravo i bilo strati-šte, to jest kosa, glatka hrastova klada, takvih razmjera da se na nju lijepo moglo leći raširenih ruku. M-sje Pjer se također pope. Dok su trčkarali s vedrima i nasipali pilje-vinu, Cincinnat, ne znajući što da radi, prislonio se uz drvenu ogradu, ali, osjetivši da ograda neprestano pomalo podrhtava i da mu ne kakvi ljudi odozdo pipaju radoznalo gležnjeve, on se odmakne i, ubrzano dišući, oblizujući se, nekako nespretno prekrstivši ruke na prsima, kao da ih je tako stavljao prvi put, poče gledati na sve strane. Nešto se dogodilo s osvjetljenjem, sa suncem nije bilo baš sve u redu i dio neba se tresao. Trg je bio opsađen jablanima, ne gipkim, klimavim — i jedan se od njih vrlo polako... Ali opet je gomilu zažagorila — Rodrig i Roman, spotičući se, gurajući jedan drugog, piŠte-ći i stenjući, nespretno su uznijeli uz stepenice i bacili na daske tešku futrolu. M-sje Pjer skinuo je kratki kaput i ostao u majici bez rukava. Iza ovih prvih redova uslijedili su redovi lošiji u smislu jasnoće očiju i usta, a iza njih su bili slojevi vrlo nejasnih i u svojoj nejasnoći jednolikih lica, a ondje — oni još udaljeniji već su bili sasvim loše naslikani na zadnjem fonu trga. Eto, sad se još srušio jablan! Odjednom orkestar umuknu — ili, točnije, sad kad je umuknuo, odjednom se osjetilo da je sve do sada cijelo vrijeme svirao. Jedan od glazbenika, debeo, miran, rasklopivši svoj instrument, istresao je iz njegovih blještavih zglavaka slinu. Iza orkestra zelenjela se uvela ale-gorična daljina: galerija sa stupovima, stijene, sapunasta kaskada. Na podij je, spretno i energično tako da je Cincinnat nehotično ustuknuo , skočio zamjenik gradonačelnika i, nemarno stavivši jednu visoko podignutu nogu na stratište bio je on majstor neusiljenog krasnoslovlja , glasno je objavio: — Građani! U posljednje vrijeme na našim ulicama primjećuje se težnja nekih lica mladoga pokoljenja da koračaju toliko brzo da se mi starci moramo uklanjati i padati u lokve. Još hoću da kažem da se prekosutra na uglu Prvog bulevara i Brigadirske ulice otvara izložba pokućstva, pa se nadam da ću vas ondje vidjeti. Napominjem također da se večeras daje s velikim uspjehom aktualna opera-farsa: »Skrati se, Sokratiću«. Još me mole da vam saopćim da je u Kiferov magazin stigao veliki izbor damskih pojasova, i da ih poslije više možda neće biti. Sad ustupam mjesto drugim vršiocima i nadam se, gra253 dani, da ste u dobru zdravlju i da ni u čemu ne oskudijevate. Isto onako hitro kliznuvši između poprečnih greda ograde, skoči s podija uz odobravanje svjetine. ObukavŠi već svoju bijelu pregaču ispod koje su čudno virile sare čizama , m-sje Pjer je pažljivo brisao ruke ručnikom, spokojno i dobrohotno gledajući na sve strane. Tek što je zamjenik gradonačelnika završio, on baci ručnik pomoćnicima i zakoraknu prema Cin-cinnatu. Zaljuljale su se i zamrle crne kvadratne njuške fotografa. Sad ću vam pokazati gdje treba da legnete. M-sje Pjer je pao na stratište. Kroz publiku prođe žamor. Svjetlo je malo jako... Sad te molim da legneš. I uopće, čemu takvo stiskanje mišića, ne treba tu nikakva naprezanja. Sasvim slobodno broji na glas. I jasno kao nikad, isprva čak abnormalno jasno od iznenadnosti naleta, ali zatim ispunivši veseljem cijelo njegovo biće, on pomisli: Zašto sam ja tu? Postavivši sebi ovo pitanje, jednostavno pitanje, odgovorio je tako da je ustao i ogledao se. Naokolo je bila strašna zbrka. Kroz križa krvnika koji se još okretao svjetlucala je ograda. Zguren na stepenici, bljuvao je blijedi bibliotekar. Gledaoci su bili sasvim, sasvim prozirni, i više nisu bili ni za šta, i svi su se pomicali nekud, ustuknuli užasnuto — i samo su posljednji narisani redovi ostali na mjestu. Cincinnat se polako spustio s podija i pošao 255 po uskolebanom smeću. Dostigao ga je za nekoliko puta smanjeni Roman, iliti Rodrig: — Šta to radite! To je nepošteno prema njemu, prema svima... Cincinnat ga je odgurnuo, i on, tužno krik-nuvši, otrča misleći već samo na vlastiti spas. Malo što je ostalo od trga. Podij se već odavno srušio u oblaku crvenkaste prašine. Posljednja je projurila žena s crnim šalom, noseći na rukama maloga krvnika kao ličinku. Srušeno drveće ležalo je pljoštimice, bez ikakva reljefa, a ono koje je još stajalo, također plosnato, s bočnom sjenom na deblu radi iluzije okruglo-sti, jedva se držalo granama za potrgane mreže neba. Spiralni vihor hvatao je i vitlao prašinu, krpe, obojene trijeske, male komade pozlaćenog gipsa, kartonske opeke, plakate, letjela je suha magla; i Cincinnat je pošao posred prašine i palih stvari, i drhtavih platna, odlazeći na onu stranu gdje su, sudeći po glasovima, bila bića slična njemu. Vodeći emigrantski časopis Sovremennye zapiski, koji je u Parizu vodila skupina bivših članova Socijalno-revolucionarne stranke, objavio je roman u nastavcima 63. Uzbudljivo je zamisliti režim pod kojim bi se Dar mogao čitati u Rusiji. Živio sam u Berlinu od 192. Nisam, niti sam ikad bio, Fjodor Godunov- Čerdincev; moj otac nije istraživač središnje Azije, kojim ću ja možda postati jednog dana; nikada se nisam udvarao Zini Merc i nikada se nisam zabrinjavao pjesnikom Kon-čejevom ili bilo kojim drugim piscem. Zapravo, prije u Končejevu, kao i u drugom slučajnom liku, romanopiscu Vladimirovu, raza-znajem neke svoje karakteristike iz razdoblja oko 1925. Tijekom rada na ovoj knjizi nisam nastojao prikazati Berlinui njegovu koloniju prognanika radikalno i nemilosrdno kao što sam to činio glede stanovitih sredina u svojoj kasnijoj, engleskoj prozi. Tu i tamo povijest se pokazuje kroz umjetnost. Na mojega je mladića povrh toga utjecao uspon odvratne diktature koja pripada razdoblju kad je roman nastajao a ne onom koje roman nepotpuno odražava. Strahoviti odljev intelektualaca koji je činio tako upadljiv dio cjelokupnog egzodusa iz sovjetske Rusije prvih godina nakon boljševičke revolucije danas se čini kao lutanje nekog mitskog plemena čije hijeroglife sad pronalazim u pustinjskoj prašini. Ostali smo nepoznati američkim intelektualcima koji su nas, začarani komunističkom propagandom, gledali tek kao podle generale, naftne magnate i ispijene dame s lornjonima. Tog svijeta više nema. Nema ni Bunjina, Aldanova, Remizova. Nema Vladislava Hodaseviča, najvećeg ruskog pjesnika koje je dvadeseto stoljeće dosad dalo. Stari intelektualci sad izumiru i nisu našli nasljednike među takozvanim izmještenim osobama posljednja dva desetljeća, koje su u inozemstvo donijele provincijalizam i uskogrudnost svoje sovjetske domovine. Budući da j e svij et Dara tlapnj a kao i većina mojih drugih svj e -tova, mogu govoriti o ovoj knjizi s određenim stupnjem suzdržanosti. To je posljednji roman koji sam napisao, ili koji ću ikada napisati, na ruskom jeziku. Njegova junakinja nije Zina nego ruska književnost. Radnja prvoga poglavlja vrti se oko Fjodorovih pjesama. Drugo je poglavlje nagnuće prema Puškinu u Fjodorovu književnom razvoju i sadrži njegov pokušaj da opiše zoološka istraživanja svog oca. Treće poglavlje skreće prema Gogolju, ali pravo mu je žarište ljubavna pjesma posvećena Zini. Fjodorova knjiga o Černiševskom, spirala unutar soneta, brine se za četvrto poglavlje. Posljednje poglavlje spaja sve prethodne teme i nagovještava knjigu o kojoj Fjodor sanja da će je jednoga dana napisati: Dar. Pitam se kako daleko će čitateljeva mašta slijediti mlade ljubavnike nakon što ih otpustimo. Sudjelovanje tolikih ruskih muza u orkestraciji romana čini njegovo prevođenje iznimno teškim. Moj sin Dmitrij Nabokov završio je prvo poglavlje na engleskom, ali bio je spriječen nastaviti zbog potreba svoje karijere. Ostala četiri poglavlja preveo je Michael Scammell. Ja sam odgovoran za verzije raznih pjesama i dijelova pjesama raštrkanih po knjizi. Pjesma u epilogu oponaša Onjeginovu stancu. Vladimir Nabokov MONTREUX, 28. Rusija je naša domovina. Smirnovski Udžbenik ruske gramatike Glava prva Oblačnog ali svijetlog dana, malo prije četiri sata, prvoga travnja 192.... Na čelu furgona vidjela se zvijezda ventilatora, a cijelom bočnom stranom pružao se naziv tvrtke velikim modrim slovima od kojih je svako uključujući i četvrtastu točku slijeva bilo osjenčano crnom bojom: površan pokušaj prodora u sljedeću dimenziju. Pred kućom u kojoj ću i ja živjeti , očito izašavši u susret svom namještaju a u mom kovčegu ima više koncepata nego rublja , stajale su dvije osobe. Muškarac odjeven u zeleno-smeđi pusteni kaput, pomalo živahan na vjetru, bio je visoki starac gustih obrva sa sjedinama u bradi i brkovima koje su postajale riđe oko usta u kojima je držao hladni, napola osuti opušak cigare. Zdepasta žena u godinama, krivih nogu i prilično lijepa lica nalik na kinesko, bila je odjevena u kratki kaput od astrahana; vjetar koji ju je prestigao mirisao je na solidan ali pomalo ustajao parfem. Oboje su nepomično i pomno, s takvom pozornošću kao da su ih kanili prevariti, promatrali kako se tri momka crvenih vratova s modrim pregačama nose s njihovim pokućstvom. I sam se tek preselivši, sad je po prvi puta, još nenaviknut na status ovdašnjeg stanovnika, izjurio lagano odjeven kako bi nešto kupio. Ulicu je poznavao kao što je poznavao cijelu okolinu: pansion iz kojega se iselio bio je nedaleko; no, dosad se ta ulica vrtjela i izmicala, nikako nije bila povezana s njim, a danas se najednom zaustavila, već se zamrz-nuvši kao projekcija njegova novog stana. Okružena zasadima lipa srednje visine s kapima kiše raspoređenim na njihovim zbijenim granama na mjestu budućeg lišća sutra će u svakoj kapi biti zelena zjenica , opremljena smolastom glatkom površinom i šarenim, ručno izrađenim nogama ugodnim pločnicima, pružala se uz jedva primjetan nagib, započinjući poštom i završavajući se crkvom, poput epistolarnog romana. Vičnim je okom tražio na njoj ono što bi prijetilo postati mjestom za koje bi mu svakodnevno zapeo pogled, svakodnevno iskušenje za osjećaje, no čini se da se ništa takvo nije naziralo, a difuzno svjetlo proljetnoga sivog dana ne samo da je bilo izvan sumnje, već je i obećavalo da će ublažiti druge trice koje se za vedra vremena ne bi propustile pokazati; sve je moglo biti takvom tricom: boja kuće, primjerice, koja bi odmah u ustima izazvala neugodan okus zobi, pa čak i halve; arhitektonska pojedinost koja je svaki put napadno padala u oči; razdražljiva prijetvornost karijatide, gotovanke, a ne potpornja, koju bi i manji teret odmah pretvorio u prah žbuke; ili na stablu, ispod zahrđalog čavlića, komad rukom pisanog oglasa o bijegu modrikastoga psa, koji se uzaludno i zauvijek zadržao, ne poderavši se do kraja; ili predmet na prozoru, ili miris koji je u posljednji čas odbio prenijeti sjećanje o kojemu je, činilo se, bio spreman zavrištati, ali je ipak ostao na uglu - poput tajne koja je samu sebe zaskočila. Ne, ničeg takvog nije bilo još nije bilo , ali bilo bi dobro, pomislio je, jednom u dokolici proučiti način na koji su poredane tri-četiri vrste trgovina i provjeriti ispravnost slutnje da u tom načinu postoji svojevrsni kompozicijski zakon, tako da se pronašavši najčešću kombinaciju može izvesti prosječni ritam za ulice spomenutog grada - recimo: kiosk, ljekarna, voćarnica. U Ulici Tannenberg te su tri trgovine bile razdvojene, nalazile su se na raznim uglovima, ali možda rojenje ritma tu još nije započelo, pa će se u budućnosti, pokoravajući se kontrapunktu, postupno uslijed bankrota ili selidbe vlasnika početi približavati; voćarnica će oprezno prijeći ulicu kako bi stala sedam pa možda i tri broja od ljekarne - kao kad u reklamnom filmu svoja mjesta nalaze izmiješana slova - pri čemu se jedna od njih još nekako okreće, žurno stavši na noge komični lik, neizbježni vojnik Jaška u stroju novaka ; tako će i one čekati dok se ne oslobodi susjedno mjesto, a zatim će obje namignuti laosku - hajde ovamo, kao da mu kažu; i već su svi stali u niz, stvarajući tipični redak. Bože moj, kako mrzim sve to, trgovine, stvari iza stalda, bezizražajno lice robe i osobito ceremoniju pogodbe, razmjenu sladunjavih komplimenata, prije i poslije! A one spuštene trepavice umjerene cijene... Vrstu trgovine u koju je ušao dovoljno je određivalo to što je u kutu stajao stol s telefonom, telefonskim imenikom, sunovratima u vazi i velikom pepeljarom. One cigarete s ruskim nastavkom koje je najradije pušio tu nisu držali, i otišao bi bez ičega da prodavač nije imao točkasti prsluk sa sedefnom dugmadi i ćelu nijanse tikve. Da, cijeli ću život u naturi nadopunjavati skrivenu naknadu trajno preplaćajući robu koja mi se nameće. I iznutra, takođe, udvajao sam Sebe, svoju lampu, jabuku na tanjiru: Otkrivajući noć, dopuštah tamnom staklu Da sav nameštaj iznad trave izdigne, A kako je divno bilo kad bi sneg Pokrio moj pogled na travnjak i toliko napadao, Da se stolica i krevet tačno nađu Na tom snegu, u toj kristalnoj zemlji! Dođi da te obožavam, dođi da te milujem, Moja tamna Vaneso, s krmeznim prugama, blagoslovena, Moj leptiru Admirable! Objasni Kako si mogla, u sumraku Ulice jorgovana, Da dopustiš prostom, histeričnom Džonu Šejdu Da ti slini na lice, u uho, na lopaticu? Manje skroba, više voća! Možda nije lepotica, ali je zgodna.



Milica Pavlovic & Alen Islamovic - Jos se branim cutanjem - (Official Video 2016)
Macak nanišani u hrbat zvjerke, zatvoru, oci i povuce za obarac. Spiralni vihor hvatao je i vitlao prašinu, krpe, obojene trijeske, male komade pozlaćenog gipsa, kartonske opeke, plakate, letjela je suha magla; i Cincinnat je pošao posred prašine i palih stvari, i drhtavih platna, odlazeći na onu stranu gdje su, sudeći po glasovima, bila bića slična njemu. Ne ponavljaju i što je u jugoslavenskoj historiografiji pisano o toj avarsko-slavenskoj seobi, zadržat emo se samo na onom dijelu Grafenauerove rasprave58 koji se bavi doseljenjem Slavena u Bosnu. Hrabar je jer se ne boji Tvrtka, a ipak ga nije mogao pokoriti. Prvo, neka se pažnja zadrži na osećaju koji imate dok telo stoji uspravno, a ruke su prirodno opuštene i prekrštene napred ili pozadi. Kako biste imali pravo na osmijeh, mora vam se zaista sviđati osoba o kojoj se radi ili biti u jako dobrom raspoloženju. Ali Redžo nije tako osjećao. Bela je poslužio Manojlu kao dobar izgovor pri osvajanju Balkana. Al Neću poći za njom ni za Freskom. Drugi se Francuz, štoviše, ra­zilazi u mišljenju s prvim, i uvjerenje daje glas pripadao Talija­nu, ali budući da mu taj jezik nije poznat, uvjerila ga je, jednako kao Španjolca, intonacija. Nabokovljev kosmopolitizam, međutim, bio je kosmpolitizam sasvim posebne vrste: ne onaj u kome se čovek svuda oseća kao kod kuće, već onaj u kome se čitav svet, znani i neznani, doživljava kao tuđina.

[Besplatni prnici|Internet oglasi kosovo|Xxx sex srbija]






Oznake: &, Forumi, Tvorca, grada

Chat bosnia - Pronađite djevojku

Bosnia Dating










Click here: Chat bosnia






After you select the button, you are ready to select the country now. Započnite dan laganim i opuštenim druženjem. Ova usluga ne zahtijeva neku aplikaciju ni posebni softver klijent niti za nju mora postojati posebni internetski protokol osim Internetske veze.



chat bosnia

Bosnia Dating is serious about finding you true love, romance, dates, friendships and meaningful relationships. Ako bude tako, ne očajavajte. Whether interested in singles from Bosnia, UK, USA, Asia, Europe, Australia, Africa or Canada, they are on this site waiting for you. There are no restrictions with what you can do on our site.



chat bosnia

Bosnia Dating - Actually I am Northern Irish.



chat bosnia

Welcome to our Free Bosnia and Herzegovina Chat Room by weirdtown. Adobe Flash Player is required to use our Bosnia and Herzegovina Chat Room. However, we detected that you are using a mobile device without Adobe Flash Player support or a device that could not display our chat room elegantly. We recommend you use our new service m. The new service is very similar to the old Free Bosnia and Herzegovina Chat Room but it offers better interfaces for mobile devices. You can actually chat with anyone from around the world without any plug-ins on m. It doesn't matter if you are straight, gay, or bi. Everyone is welcome to chat. It is also totally free just like our other services. On top of that, someone is always online for you to chat with. Have fun chatting on your mobile device! If you reallt want to use our Flash Bosnia and Herzegovina Chat Room, please.



Training Ground Chat // Women's A in Bosnia
They will help you to meet people from Bosnia. I believe I will love to share my experiences with you too. Badoo is the fun way to meet people in Bosnia and Herzegovina for chat, flirting, maybe even dating. I know Swedish, English and Italian languages. Ukoliko Vam ovo zvuči primamljivo, već ste na pola puta ka novim poznanstvima i interesantnim druženjima. Welcome to our Free Bosnian Chat Room Room by weirdtown. Pridobiće Vas svojim šarmom i duhovitom prirodom, te ćete poželjeti svakodnevno ćaskanje i druženje s njima. The pictures will be in , you can translate it to any language you want from the top sidebar of the website. Pošteni i jednostavni ljudi, koji ne traže mnogo od života, ponudiće Vam svoju prijateljsku ruku iskreno, od srca.

[Posao svajcarska ponuda -- Mali Oglasi # Goglasi.com|Upoznavanje sa pcelom|Picke slike]






Oznake: chat, bosna

Najljepše cure sa sela Istre - Lijepe djevojke

GlasIstre 11.10.2016.










Click here: Najljepše cure sa sela Istre






Kada priča o tome, Vitasović hvali složno selo i ističe da ništa nije sam napravio, već je bilo i drugih aktivista. H mi Istrani na nju ponosni, a onda i vrlo osjetljivi kad se dogodi ovakvo što, kaže Bile- tić i dodaje: - Navikli smo na krivotvo- rine i manipulacije iz sfere politike i političara, svuda pa i u Istri, ali ovaj je slučaj ne- što novo.



Najljepše cure sa sela Istre

To je meni bila muzička akademija«. Bija bin uzima za svadbe, koje su bile jako duge, otprilike jenu četvrtinu od plate, tako da četiri subotnje svadbe bi mi bila još jedna misečna plata.



Najljepše cure sa sela Istre

GlasIstre 11.10.2016. - U ovom konkret- no, tekst je preuzela iz neka- kvog tiskanog oblika i takvog ga prepisala i sada se i sama pokušava sjetiti gdje je to pre- pisala. Dok je bio u vojsci, umrla mu je mama, a sva braća i pet sestara su se vjenčali.



Najljepše cure sa sela Istre

Jednostavno zato što je ljevoruk i bilo mu je lakše harmoniku, prilagođenu dešnjacima, okrenuti i svirati naopačke zbog čega bi se drugi svirači iščuđavali. Ne zna nijednu notu, ni solfeggio, ništa mu to ne znači. Svejedno bi ga prijatelji zamolili da ode isprobati harmoniku koju su htjeli kupiti djeci Piše Mladen RADIĆ Snimio Dejan ŠTIFANIĆ Utorak, 4. »Malo je jena stranica u Glasu Istre, ča san ja sve prova…«, još nam s vratiju poručuje Tone Vitasović, poznat i po nadimku Livi. Posjetili smo ga u njegovoj kući, najstarijoj u Orbanićima, i razgovor vodili grijući se uz ognjište. Na stolu su bile dvije kutije pune konfetijera sa svadbi na kojima je svirao, a to nisu ni sve, jer je svirao na više od tisuću njih. Ima li nekog tko živi ili dolazi u mala istarska sela ili gradiće u Istri, a da ne zna tko je Tone Livi? Sopac, odnosno harmonikaš i roženičar, ali i političar koji se političarom ne smatra, pa ipak je svoj nadimak, osim zbog svog načina sviranja, dobio i zbog svog dosljednog političkog uvjerenja. Odakle početi priču o njemu, pitali smo se mi, ali Tone je znao — od početka, od prve usne harmonike. »Malu staru usnu harmoniku mi je tac kupija za dvi krpi slanine. Bilo nas je sedam dice, sedmero braće, više gladni nego drugo... Bila je to obitelj glazbeno nadarenih, zbog čega je Tone više puta istaknuo svoje glazbene korijene, napomenuvši da je i po mami od muzičke »race«, a pokojni tata i ujak su bili kantaduri starih istarskih kanti. Harmonika na kredit Pravu harmoniku kupila mu je teta koja je digla kredit na tri godine, ali Tone ju je isplatio već za godinu dana. »Za misec dana san već počeja sviriti po okolnim selima na seoskim plesovima, u Divšićima, Juršićima, Čabrunićima i Butkovićima«. Tu je bio zapažen pa su ga počeli zvati da svira na svadbama. Do odlaska na odsluženje vojnog roka već je svirao na nekih 30-ak svadbi i kako bi dobivao novac, tako bi vraćao kredit. Koliko mu je stalo da dobije harmoniku govori i to da je stalno plašio oca da će, ako je ne dobije, otići u Italiju. Tone Vitasović na 'Galebu' S tatom, braćom i zrmanima znao je zakantati stare istarske kante kao što su »Švikni, Marko«, »Oj, Marija lipo ime«, »Mene moja mati kune«. Harmonika je bila moderna, s njom si bio, kako bi se danas reklo, »frajer« ili »faca«, zbog čega su neki bili ljubomorni na Toneta. Osim za glazbu, imao je smisla i za glumu pa je glumio u igrokazima. Dvije godine odlazio je u Kužiniće čuvati krave što mu je bio izgovor da pozorno sluša rođaka Ivana Mišana kako tamo svira. Konačno smo došli na to zašto ga zovu Livi. Jednostavno zato jer je ljevoruk i bilo mu je lakše harmoniku, prilagođenu dešnjacima, okrenuti i svirati naopačke, zbog čega bi se iščuđavali i drugi svirači. Ne zna nijednu notu, ni solfeggio, ništa mu to ne znači. Svejedno bi ga prijatelji zamolili da ode isprobati harmoniku koju su htjeli kupiti djeci pa kada bi došao u trgovinu, čudili bi se i trgovci, mislili da ne zna što radi. U međuvremenu se pojavio još jedan »livi« glazbenik pa Tone više nije jedini. U vojsci su ga odredili za mornaricu i poslali u Lovran. »Nakon prisege su nas pitali ki ča svira pak su me poslali doma po harmoniku«, sjeća se Tone. Po povratku su nastupali za omladinu i garnizon. Bio je dobar pa su ga za nagradu poslali na brod »Galeb« koji je tada bio na remontu u pulskom Uljaniku. Uvjet je bio da ponese harmoniku. Na »Galebu« je dvije godine radio kao konobar i također se služio lijevom rukom, a van radnog vremena bi svirao za posadu, svoju ekipu. »Svaki put ki san ima lazno san taka po harmonici. Išli smo brodom u inostranstvo, na Cipar ili Alžir gdje smo nastupali uz Arsena Dedića, Zvonka Spišića, 4M. To je meni bila muzička akademija«. Tone Livi: Samo bin volija da tajkuni nisu sve pokrali »Kuhan i pečen« po svadbama Kao konobar na brodu posluživao je oficire iz njegove posade, a Tito je imao svoje konobare i kuhare. »Upozna san i Bakarića i Rankovića i svu tu elitu«, prisjeća se Tone. Dok je bio u vojsci, umrla mu je mama, a sva braća i pet sestara su se vjenčali. On i tata ostali su sami. Raja je navalila jer ljudi su se ženili. Do tada je Ive Škuflić Brico svirija u Manjadvorci za omladinu. Tada je bio u nedilje ples, šest godina u Manjadvorci, neprestano u nedilje. Direktno iz pira bin bija doša, a tada su bili dugi piri, po dva dana i jenu noć, a bilo hi je i dva dana i dvi noći. Svirija san na svadbama po Pićanštini, Labinšćini, Buzeštini... Svadbe su bile subotom i nediljom i ne bin stiga košulju ni upeglati ni uprati, kako se reče, kaže Tone. Omladina bi dolazila u Manjadvorce jer je tamo bio jako lijepi ples. »Ljudi bi dolazili z svakud, s Labinšćine, z bičikletami, z motorini. Bilo je lipih cura, bija je lipi ples, omladina manjadvorska je bila dosta dobro organizirana. Subote ujutro bi bila počela svadba, pa cili dan, cilu noć, dok se ozakone — crkva, općina, matični i tako dalje. Onda ideš z Labinšćine, z Buzeta, z kurijerami, pa bi me neko z fićon dopelja, z kojin motoron, pa i konjima su me peljali u svate samo da rivan u Manjadvorce sviriti omladini. Oni su me plaćali super i nisu me pustili ča. To je bilo kao pod neki ugovor«. Tamo mi je bilo najlipše. Oni su držali te starinske mantinjade. Tamo te nije plaća mladoženja, nego je predložija da se svire mantinjade i kad je kraj svadbe, svako pola minute pleše i donese pare, kako uno u Bosni kad se hita, donese pare i to je sve za sopca, kaže. Na što nam se nametnula asocijacija - je li to nešto kao samodoprinos? »Ali taj doprinos, ko sam svirija u Rovinju, Poreštini, Buzeštini, Pazinštini, Labinštini i Puležanštini, sve je bija dogovor. Bija bin uzima za svadbe, koje su bile jako duge, otprilike jenu četvrtinu od plate, tako da četiri subotnje svadbe bi mi bila još jedna misečna plata. Na Pićanštini san zna dobiti i po tri misečne plate«. Ako bi ljudi na Pićanštini bili zadovoljni harmonikašem, dali bi i zadnji dinar, a drugdje je to ovisilo, no napominje da se nikada nije pogađao. Kad bi završila svadba upitao bi ih jesu li zadovoljni, a uvijek su bili pa bi mu dali koliko su htjeli, ali uvijek više no što je pitao. Na puno svadbi svirao je s kumom Slavkom Celijom i pokojnim Milenkom Bulešićem. Svirao je po dva dana i noći bez prestanka, tek povremeno su mu dali da malo odspava. »Bez mikrofona, struje, a ovi mladi se bune da 'umiru' nakon tri ure. Ma daaaaj…«, čudi se Vitasović. Tko je onda njemu svirao na svadbi? »Najviše ja sam«, spremno odgovara, »uz pretelje Marija Kontošića i Karla Bladežinu«. Mladić, završija armiju, svira san non-stop, nastavlja se prisjećati. Selo je bilo bez struje, vode, telefona, društvenog doma, prodavaonice, svega. Zato mu nije preostalo nego da ode u podstanarstvo u Pulu i da pomalo svira po gostionicama i na svadbama. »Uvijek san ima svoje delo, nisan ga nikada puštija da bi se profesionalno bavija samo s harmonikon, mužikon«. Promijenio je, kaže, pet ili šest firmi. U Uljaniku je radio kao izolater četiri ili pet godina, a u Elektroistri je nakon toga radio 30 godina kao inkasator. Prva službena folklorna grupa u kojoj je svirao zvala se »Veseli Roverci«. Članovi su još bili pokojni Milan Orlić Bižulin, tada najpopularniji pjevač u Istri, zatim još jedan Milan Orlić, pjevač, pa pjevač Mario Butković Korut, Pere Orlić na roženicama, Miho Orlić, koji je pjevao i svirao, i Mario Sandrić. Sandrić i Miho Orlić bili su inicijatori ove grupe koja je nastupala na međunarodnim smotrama folklora u Zagrebu. Poslije su osnovali folklorno društvo »Mate Balota« iz Pule u kojem su im se pridružili drugi svirači i kantaduri i cure koje su plesale. Tone je tu plesao, pjevao i svirao, a 12 godina bio je i član folklornog društva Balun zajedno s Perom Vrtačićem, nastupali su za turiste. Surađivao je s folklornim društvom Barban, nije bio njihov član, ali je nastupao s njima kada je bilo potrebno. Sudjelovao je na svakoj smotri folklora i na nju bi obavezno vodio nekoga iz Orbanići. Nisan jugonostalgičar Bili smo nestrpljivi da dođemo na politiku. Odmah je htio da nešto bude jasno: »Nijednu kunu od politike nisan dobija«. Sjeća se da ovaj kraj i selo nisu imali ništa pa su svi podmetnuli leđa. Toneta su izabrali za tajnika Mjesne zajednice i tu je ostao osam ili devet godina dok nisu uveli profesionalca. Bio je angažiran i u tadašnjoj samoupravnoj interesnoj zajednici za ceste u Puli kao i u onoj za društvene domove, itd. Na prvim višestranačkim izborima 1990. Orbanići su kasnije potpali pod općinu Marčana pa je Livi postao opozicijski vijećnik u novoj općini. U Orbanićima je vodio inicijativne odbore koji su organizirali radne akcije, krčili makiju i pripremali teren, a sve da bi do sela doveli vodu, cestu, sagradili prodavaonicu i društveni dom. Dom je naposljetku sagrađen prvi, uz proširenje ceste. Osnovao je i boćarski klub, s četiri staze i tribinama, ali od boćanja je danas odustao. Kada priča o tome, Vitasović hvali složno selo i ističe da ništa nije sam napravio, već je bilo i drugih aktivista. Tone Vitasović Livi objavio je CD i kazetu 'Tone Vitasović i pretelji' na kojoj je svirao s rodbinom, prijateljima i kumovima Ostao je vjeran jednoj i jedinoj stranci zbog koje je također dobio svoj širom poznati nadimak, a i dan-danas u džepu mu je iskrzana članska knjižica Saveza komunista koju nam je bez skanjivanja pokazao. »Za mene ovi današnji političari svi čuvaju stolicu za svoju guzicu, su se obrnuli radi sebe, a ne radi naroda«, smatra Tone. Računa san da ćemo lipo živiti u novoj državi, bez davanja za nerazvijene, ali došli su tajkuni i sve pokrali. Oni su Hrvatsku ubili. Više vridi Titova noga u 88. Narod i država se moraju poštivati. Samo bin volija da tajkuni nisu sve pokrali, s mješavinom tuge i ogorčenja konstatira Tone dok pali cigaretu. Kaže, ne skrivajući gorčinu, da mu godišnja mirovina iznosi koliko jedna saborska plaća. Spašava ga to što ima šest prasaca, a godišnje proizvede četiri tone pomidora i tonu kogumari. Najljepše mu je među svojim prascima, u vrtu i u podrumu. Svira na općinskim i županijskim smotrama, na susretima harmonikaša i roženičara i, ako ga pozovu, nastupa na televiziji. Objavio je CD i kazetu »Tone Vitasović i pretelji« na kojoj je svirao s rodbinom, prijateljima i kumovima. Van Istre je svugdje bio dobro primljen, nigdje njegovo pjevanje na istarski i sviranje istarskih instrumenata nisu doživjeli kao provokaciju, nikada nije bilo problema. Bilo je još događaja u Vitasovićevom životu koje nismo stigli spomenuti, poput onog da je 24 dana proveo po klubovima u Americi gdje je svirao ili, kako nam je u jednom trenutku razgovora rekao, »Meni ne treba tuđega perja, iman ja svojega«. Cijenim Josipu Lisac, Olivera, Tamaru Obrovac… Nešto se ipak promijenilo u Vitasovićevom životu. Istarska kanta je gotova, još ja i moj brat znamo zakantati te izvorne kante. To ne moru mladi, oni znaju »Zora rudi« i takove, ali to ni to, misli on. Kaže da cijeni pjevače kao što su Josipa Lisac, Tamara Obrovac, Oliver Dragojević ili Mišo Kovač jer to su stvari koje nitko drugi ne može otpjevati. »Ono ča ja ne morem zakantati, to više štiman nego uno ča moren skinuti«, priznaje Tone Livi.



CURE SA SELA
»Ali taj doprinos, ko sam svirija u Rovinju, Poreštini, Buzeštini, Pazinštini, Labinštini i Puležanštini, sve je bija dogovor. Bila je to obitelj glazbeno nadarenih, zbog čega je Tone više puta istaknuo svoje glazbene korijene, napomenuvši da je i po mami od muzičke »race«, a pokojni tata i ujak su bili kantaduri starih istarskih kanti. Članovi su još bili pokojni Milan Orlić Bižulin, tada najpopularniji pjevač u Istri, zatim još jedan Milan Orlić, pjevač, pa pjevač Mario Butković Korut, Pere Orlić na roženicama, Miho Orlić, koji je pjevao i svirao, i Mario Sandrić. Šteta je već učinjena, treba je poku- šati učiniti što manjom, oš- tro je reagirao Biletić. Stranka je kampanju financirala uglavnom vlastitim sredstvima, od donatora je dobila 59. Sandrić i Miho Orlić bili su inicijatori ove grupe koja je nastupala na međunarodnim smotrama folklora u Zagrebu. Svira na općinskim i županijskim smotrama, na susretima harmonikaša i roženičara i, ako ga pozovu, nastupa na televiziji. Grešku treba odmah ispra- viti, dakako, što prije povući udžbenik i tiskati nov. Svadbe su bile subotom i nediljom i ne bin stiga košulju ni upeglati ni uprati, kako se reče, kaže Tone. Bija bin uzima za svadbe, koje su bile jako duge, otprilike jenu četvrtinu od plate, tako da četiri subotnje svadbe bi mi bila još jedna misečna plata. U međuvremenu se pojavio još jedan »livi« glazbenik pa Tone više nije jedini.

[Kurve zadar|Sex sa psom priče|Udaja zenidba za papire]






Oznake: net.hr

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.