GlasIstre 11.10.2016.

---

Click here: Najljepše cure sa sela Istre

---

Kada priča o tome, Vitasović hvali složno selo i ističe da ništa nije sam napravio, već je bilo i drugih aktivista. H mi Istrani na nju ponosni, a onda i vrlo osjetljivi kad se dogodi ovakvo što, kaže Bile- tić i dodaje: - Navikli smo na krivotvo- rine i manipulacije iz sfere politike i političara, svuda pa i u Istri, ali ovaj je slučaj ne- što novo.

To je meni bila muzička akademija«. Bija bin uzima za svadbe, koje su bile jako duge, otprilike jenu četvrtinu od plate, tako da četiri subotnje svadbe bi mi bila još jedna misečna plata.

GlasIstre 11.10.2016. - U ovom konkret- no, tekst je preuzela iz neka- kvog tiskanog oblika i takvog ga prepisala i sada se i sama pokušava sjetiti gdje je to pre- pisala. Dok je bio u vojsci, umrla mu je mama, a sva braća i pet sestara su se vjenčali.

Jednostavno zato što je ljevoruk i bilo mu je lakše harmoniku, prilagođenu dešnjacima, okrenuti i svirati naopačke zbog čega bi se drugi svirači iščuđavali. Ne zna nijednu notu, ni solfeggio, ništa mu to ne znači. Svejedno bi ga prijatelji zamolili da ode isprobati harmoniku koju su htjeli kupiti djeci Piše Mladen RADIĆ Snimio Dejan ŠTIFANIĆ Utorak, 4. »Malo je jena stranica u Glasu Istre, ča san ja sve prova…«, još nam s vratiju poručuje Tone Vitasović, poznat i po nadimku Livi. Posjetili smo ga u njegovoj kući, najstarijoj u Orbanićima, i razgovor vodili grijući se uz ognjište. Na stolu su bile dvije kutije pune konfetijera sa svadbi na kojima je svirao, a to nisu ni sve, jer je svirao na više od tisuću njih. Ima li nekog tko živi ili dolazi u mala istarska sela ili gradiće u Istri, a da ne zna tko je Tone Livi? Sopac, odnosno harmonikaš i roženičar, ali i političar koji se političarom ne smatra, pa ipak je svoj nadimak, osim zbog svog načina sviranja, dobio i zbog svog dosljednog političkog uvjerenja. Odakle početi priču o njemu, pitali smo se mi, ali Tone je znao — od početka, od prve usne harmonike. »Malu staru usnu harmoniku mi je tac kupija za dvi krpi slanine. Bilo nas je sedam dice, sedmero braće, više gladni nego drugo... Bila je to obitelj glazbeno nadarenih, zbog čega je Tone više puta istaknuo svoje glazbene korijene, napomenuvši da je i po mami od muzičke »race«, a pokojni tata i ujak su bili kantaduri starih istarskih kanti. Harmonika na kredit Pravu harmoniku kupila mu je teta koja je digla kredit na tri godine, ali Tone ju je isplatio već za godinu dana. »Za misec dana san već počeja sviriti po okolnim selima na seoskim plesovima, u Divšićima, Juršićima, Čabrunićima i Butkovićima«. Tu je bio zapažen pa su ga počeli zvati da svira na svadbama. Do odlaska na odsluženje vojnog roka već je svirao na nekih 30-ak svadbi i kako bi dobivao novac, tako bi vraćao kredit. Koliko mu je stalo da dobije harmoniku govori i to da je stalno plašio oca da će, ako je ne dobije, otići u Italiju. Tone Vitasović na 'Galebu' S tatom, braćom i zrmanima znao je zakantati stare istarske kante kao što su »Švikni, Marko«, »Oj, Marija lipo ime«, »Mene moja mati kune«. Harmonika je bila moderna, s njom si bio, kako bi se danas reklo, »frajer« ili »faca«, zbog čega su neki bili ljubomorni na Toneta. Osim za glazbu, imao je smisla i za glumu pa je glumio u igrokazima. Dvije godine odlazio je u Kužiniće čuvati krave što mu je bio izgovor da pozorno sluša rođaka Ivana Mišana kako tamo svira. Konačno smo došli na to zašto ga zovu Livi. Jednostavno zato jer je ljevoruk i bilo mu je lakše harmoniku, prilagođenu dešnjacima, okrenuti i svirati naopačke, zbog čega bi se iščuđavali i drugi svirači. Ne zna nijednu notu, ni solfeggio, ništa mu to ne znači. Svejedno bi ga prijatelji zamolili da ode isprobati harmoniku koju su htjeli kupiti djeci pa kada bi došao u trgovinu, čudili bi se i trgovci, mislili da ne zna što radi. U međuvremenu se pojavio još jedan »livi« glazbenik pa Tone više nije jedini. U vojsci su ga odredili za mornaricu i poslali u Lovran. »Nakon prisege su nas pitali ki ča svira pak su me poslali doma po harmoniku«, sjeća se Tone. Po povratku su nastupali za omladinu i garnizon. Bio je dobar pa su ga za nagradu poslali na brod »Galeb« koji je tada bio na remontu u pulskom Uljaniku. Uvjet je bio da ponese harmoniku. Na »Galebu« je dvije godine radio kao konobar i također se služio lijevom rukom, a van radnog vremena bi svirao za posadu, svoju ekipu. »Svaki put ki san ima lazno san taka po harmonici. Išli smo brodom u inostranstvo, na Cipar ili Alžir gdje smo nastupali uz Arsena Dedića, Zvonka Spišića, 4M. To je meni bila muzička akademija«. Tone Livi: Samo bin volija da tajkuni nisu sve pokrali »Kuhan i pečen« po svadbama Kao konobar na brodu posluživao je oficire iz njegove posade, a Tito je imao svoje konobare i kuhare. »Upozna san i Bakarića i Rankovića i svu tu elitu«, prisjeća se Tone. Dok je bio u vojsci, umrla mu je mama, a sva braća i pet sestara su se vjenčali. On i tata ostali su sami. Raja je navalila jer ljudi su se ženili. Do tada je Ive Škuflić Brico svirija u Manjadvorci za omladinu. Tada je bio u nedilje ples, šest godina u Manjadvorci, neprestano u nedilje. Direktno iz pira bin bija doša, a tada su bili dugi piri, po dva dana i jenu noć, a bilo hi je i dva dana i dvi noći. Svirija san na svadbama po Pićanštini, Labinšćini, Buzeštini... Svadbe su bile subotom i nediljom i ne bin stiga košulju ni upeglati ni uprati, kako se reče, kaže Tone. Omladina bi dolazila u Manjadvorce jer je tamo bio jako lijepi ples. »Ljudi bi dolazili z svakud, s Labinšćine, z bičikletami, z motorini. Bilo je lipih cura, bija je lipi ples, omladina manjadvorska je bila dosta dobro organizirana. Subote ujutro bi bila počela svadba, pa cili dan, cilu noć, dok se ozakone — crkva, općina, matični i tako dalje. Onda ideš z Labinšćine, z Buzeta, z kurijerami, pa bi me neko z fićon dopelja, z kojin motoron, pa i konjima su me peljali u svate samo da rivan u Manjadvorce sviriti omladini. Oni su me plaćali super i nisu me pustili ča. To je bilo kao pod neki ugovor«. Tamo mi je bilo najlipše. Oni su držali te starinske mantinjade. Tamo te nije plaća mladoženja, nego je predložija da se svire mantinjade i kad je kraj svadbe, svako pola minute pleše i donese pare, kako uno u Bosni kad se hita, donese pare i to je sve za sopca, kaže. Na što nam se nametnula asocijacija - je li to nešto kao samodoprinos? »Ali taj doprinos, ko sam svirija u Rovinju, Poreštini, Buzeštini, Pazinštini, Labinštini i Puležanštini, sve je bija dogovor. Bija bin uzima za svadbe, koje su bile jako duge, otprilike jenu četvrtinu od plate, tako da četiri subotnje svadbe bi mi bila još jedna misečna plata. Na Pićanštini san zna dobiti i po tri misečne plate«. Ako bi ljudi na Pićanštini bili zadovoljni harmonikašem, dali bi i zadnji dinar, a drugdje je to ovisilo, no napominje da se nikada nije pogađao. Kad bi završila svadba upitao bi ih jesu li zadovoljni, a uvijek su bili pa bi mu dali koliko su htjeli, ali uvijek više no što je pitao. Na puno svadbi svirao je s kumom Slavkom Celijom i pokojnim Milenkom Bulešićem. Svirao je po dva dana i noći bez prestanka, tek povremeno su mu dali da malo odspava. »Bez mikrofona, struje, a ovi mladi se bune da 'umiru' nakon tri ure. Ma daaaaj…«, čudi se Vitasović. Tko je onda njemu svirao na svadbi? »Najviše ja sam«, spremno odgovara, »uz pretelje Marija Kontošića i Karla Bladežinu«. Mladić, završija armiju, svira san non-stop, nastavlja se prisjećati. Selo je bilo bez struje, vode, telefona, društvenog doma, prodavaonice, svega. Zato mu nije preostalo nego da ode u podstanarstvo u Pulu i da pomalo svira po gostionicama i na svadbama. »Uvijek san ima svoje delo, nisan ga nikada puštija da bi se profesionalno bavija samo s harmonikon, mužikon«. Promijenio je, kaže, pet ili šest firmi. U Uljaniku je radio kao izolater četiri ili pet godina, a u Elektroistri je nakon toga radio 30 godina kao inkasator. Prva službena folklorna grupa u kojoj je svirao zvala se »Veseli Roverci«. Članovi su još bili pokojni Milan Orlić Bižulin, tada najpopularniji pjevač u Istri, zatim još jedan Milan Orlić, pjevač, pa pjevač Mario Butković Korut, Pere Orlić na roženicama, Miho Orlić, koji je pjevao i svirao, i Mario Sandrić. Sandrić i Miho Orlić bili su inicijatori ove grupe koja je nastupala na međunarodnim smotrama folklora u Zagrebu. Poslije su osnovali folklorno društvo »Mate Balota« iz Pule u kojem su im se pridružili drugi svirači i kantaduri i cure koje su plesale. Tone je tu plesao, pjevao i svirao, a 12 godina bio je i član folklornog društva Balun zajedno s Perom Vrtačićem, nastupali su za turiste. Surađivao je s folklornim društvom Barban, nije bio njihov član, ali je nastupao s njima kada je bilo potrebno. Sudjelovao je na svakoj smotri folklora i na nju bi obavezno vodio nekoga iz Orbanići. Nisan jugonostalgičar Bili smo nestrpljivi da dođemo na politiku. Odmah je htio da nešto bude jasno: »Nijednu kunu od politike nisan dobija«. Sjeća se da ovaj kraj i selo nisu imali ništa pa su svi podmetnuli leđa. Toneta su izabrali za tajnika Mjesne zajednice i tu je ostao osam ili devet godina dok nisu uveli profesionalca. Bio je angažiran i u tadašnjoj samoupravnoj interesnoj zajednici za ceste u Puli kao i u onoj za društvene domove, itd. Na prvim višestranačkim izborima 1990. Orbanići su kasnije potpali pod općinu Marčana pa je Livi postao opozicijski vijećnik u novoj općini. U Orbanićima je vodio inicijativne odbore koji su organizirali radne akcije, krčili makiju i pripremali teren, a sve da bi do sela doveli vodu, cestu, sagradili prodavaonicu i društveni dom. Dom je naposljetku sagrađen prvi, uz proširenje ceste. Osnovao je i boćarski klub, s četiri staze i tribinama, ali od boćanja je danas odustao. Kada priča o tome, Vitasović hvali složno selo i ističe da ništa nije sam napravio, već je bilo i drugih aktivista. Tone Vitasović Livi objavio je CD i kazetu 'Tone Vitasović i pretelji' na kojoj je svirao s rodbinom, prijateljima i kumovima Ostao je vjeran jednoj i jedinoj stranci zbog koje je također dobio svoj širom poznati nadimak, a i dan-danas u džepu mu je iskrzana članska knjižica Saveza komunista koju nam je bez skanjivanja pokazao. »Za mene ovi današnji političari svi čuvaju stolicu za svoju guzicu, su se obrnuli radi sebe, a ne radi naroda«, smatra Tone. Računa san da ćemo lipo živiti u novoj državi, bez davanja za nerazvijene, ali došli su tajkuni i sve pokrali. Oni su Hrvatsku ubili. Više vridi Titova noga u 88. Narod i država se moraju poštivati. Samo bin volija da tajkuni nisu sve pokrali, s mješavinom tuge i ogorčenja konstatira Tone dok pali cigaretu. Kaže, ne skrivajući gorčinu, da mu godišnja mirovina iznosi koliko jedna saborska plaća. Spašava ga to što ima šest prasaca, a godišnje proizvede četiri tone pomidora i tonu kogumari. Najljepše mu je među svojim prascima, u vrtu i u podrumu. Svira na općinskim i županijskim smotrama, na susretima harmonikaša i roženičara i, ako ga pozovu, nastupa na televiziji. Objavio je CD i kazetu »Tone Vitasović i pretelji« na kojoj je svirao s rodbinom, prijateljima i kumovima. Van Istre je svugdje bio dobro primljen, nigdje njegovo pjevanje na istarski i sviranje istarskih instrumenata nisu doživjeli kao provokaciju, nikada nije bilo problema. Bilo je još događaja u Vitasovićevom životu koje nismo stigli spomenuti, poput onog da je 24 dana proveo po klubovima u Americi gdje je svirao ili, kako nam je u jednom trenutku razgovora rekao, »Meni ne treba tuđega perja, iman ja svojega«. Cijenim Josipu Lisac, Olivera, Tamaru Obrovac… Nešto se ipak promijenilo u Vitasovićevom životu. Istarska kanta je gotova, još ja i moj brat znamo zakantati te izvorne kante. To ne moru mladi, oni znaju »Zora rudi« i takove, ali to ni to, misli on. Kaže da cijeni pjevače kao što su Josipa Lisac, Tamara Obrovac, Oliver Dragojević ili Mišo Kovač jer to su stvari koje nitko drugi ne može otpjevati. »Ono ča ja ne morem zakantati, to više štiman nego uno ča moren skinuti«, priznaje Tone Livi.

CURE SA SELA
»Ali taj doprinos, ko sam svirija u Rovinju, Poreštini, Buzeštini, Pazinštini, Labinštini i Puležanštini, sve je bija dogovor. Bila je to obitelj glazbeno nadarenih, zbog čega je Tone više puta istaknuo svoje glazbene korijene, napomenuvši da je i po mami od muzičke »race«, a pokojni tata i ujak su bili kantaduri starih istarskih kanti. Članovi su još bili pokojni Milan Orlić Bižulin, tada najpopularniji pjevač u Istri, zatim još jedan Milan Orlić, pjevač, pa pjevač Mario Butković Korut, Pere Orlić na roženicama, Miho Orlić, koji je pjevao i svirao, i Mario Sandrić. Šteta je već učinjena, treba je poku- šati učiniti što manjom, oš- tro je reagirao Biletić. Stranka je kampanju financirala uglavnom vlastitim sredstvima, od donatora je dobila 59. Sandrić i Miho Orlić bili su inicijatori ove grupe koja je nastupala na međunarodnim smotrama folklora u Zagrebu. Svira na općinskim i županijskim smotrama, na susretima harmonikaša i roženičara i, ako ga pozovu, nastupa na televiziji. Grešku treba odmah ispra- viti, dakako, što prije povući udžbenik i tiskati nov. Svadbe su bile subotom i nediljom i ne bin stiga košulju ni upeglati ni uprati, kako se reče, kaže Tone. Bija bin uzima za svadbe, koje su bile jako duge, otprilike jenu četvrtinu od plate, tako da četiri subotnje svadbe bi mi bila još jedna misečna plata. U međuvremenu se pojavio još jedan »livi« glazbenik pa Tone više nije jedini.

[Kurve zadar|Sex sa psom priče|Udaja zenidba za papire]

Oznake: net.hr