Marketing
Hrvatski tjednik - Lijepe djevojke
tjednik telegram
Click here: Hrvatski tjednik
ISTRA - SP u Rusiji ogolilo istarske autonomaše 3. Blaženko Strižić: Sjećanje na Hrvoja Ćustića 2. Dunja Gotovina i mali Ante - slika iz Hrvatskog lista Neka me izbace iz stranke, ali ne mogu vise sutjeti: SANADER UNISTAVA HDZ!
Vid Hinković: SINARKIZAM — Ekonomski plaćeni ubojice 13 I NTERVJUI 1. Izgledaju kao originalno pakiranje, a ne zaštitni spremnici. Artur Bagdasarov: Pet godina od objave Institutova pravopisa 3. Druga faza i zabrana S 13.
HRVATSKI WEB IMENIK • POPIS PORTALA I OSTALIH WEB STRANICA - Ipak, sačuvana je jedan list toga broja s tekstom Čuvanje nade te Izjavom Izvršnog odbora Matice hrvatske.
Branka Šeparović: Četiri korodirane bačve s 400 kg uranija ostatak su Ranković-Supekova suludoga plana o stvaranju nuklearne bombe za JNA Naslov je točan — jeziva je to i zastrašujuća stvarnost! No sve je bilo uzalud. Mizerni fijasko truleži nesposobnih jugokomunističkih nacionalista. Nije li ista prijetnja bila s jugoslavenskom narodnom armijom kada se sa strahom i trepetom govorilo o trećoj vojnoj sili u Europi, o učinkovitosti, uvježbanosti te snazi oružja. A izgubili su rat od nenaoružanoga i borbama nesklonoga naroda. Generali u jagmi za privilegijama. Oružje u jednome garnizonu, evidencije u drugome, upute u trećemu, raspored u četvrtomu, rezervni dijelovi u petomu… tko će to sve da poveže, a ustaše navalile. S vremenom je jasno da se iluzije raspadaju, ali su opasne u fazama pretpostavljene snage. Zato priče o različitim oblicima perverzija i grjehova zločinačkoga Titova režima treba ispričati, zapamtiti i arhivirati. Dakle: lijepa li je, divna, čarobna, zanosna domovina Hrvatska. Raskošni koloplet različitosti… Poluotok Pelješac sidrištem se drži uz naše kopno, čempresima i zvonicima dodiruje oblake i ptice pa zajedno lete našim nebom, a pramcem se predaje našemu moru. Rese ga svi atributi Mediterana, rajskoga vrta planeta, kolijevke ljudske civilizacije. Iz plodne crljenice s okusom soli raste blago. Masline, loza, smokve, agrumi, rogač. Voće i povrće — mirisno, ukusno, zdravo. A predjeli koje je osvojio kamen cvjetaju Medovićevim vrjesovima, ljekovitim biljem, planikom, borovima i — smrčom na čijem crnom čvoru cvrči Nazorov cvrčak. A ljudi — dostojni rodnoga kraja — ukrasili su prirodu u skladnim oblicima arhitekture… Renesansni intelektualci i umjetnici… Veliki moreplovci i zemljoposjednici… Ribari, težaci, zanatlije virtuozi u svome zanimanju… Duga i slavna je povijest Pelješčana. Dočekali su, pretrpjeli i preživjeli sve okupacije, i posljednju jugoslavensku. Zato što je narod neiskorjenjiv. Njegovo je postajanje davno osmišljeno i zapisano na drugome mjestu. A isto tako, u svim naopakim i zato neodrživim eksperimentima porobljavanja, zatiranja, ograničavanja, kažnjavanja temeljnih nacionalnih osjećaja, našlo se ipak pukotina kroz koje je dolazio svježi zrak i događale se neke dobre stvari. Tako je jedna sasvim izuzetna i hvalevrijedna inicijativa, prije više od trideset godina dovela stručnjake UN-a za mora i priobalja — na Jadran. Svrha je bila da prouče i predlože razvoj i gospodarenje, uz čuvanje okoliša. Rezultat je bio izvrstan: tri plana — Sjeverni, Srednji i Južni Jadran samo usput, već tada su svjetski eksperti izračunali da je 22 marine maksimum koji naš dio Jadrana može podnijeti bez posljedica. Između svega ostaloga, označena su područja posebne zaštite prirode, gdje se ne smije ništa mijenjati, niti graditi! U jednoj takvoj zelenoj oazi na poluotoku Pelješcu odjednom je nikla velika kuća i do nje probijen put. Mještani su se čudili, zgražali, gunđali, a vlasnici te zemlje odlučili su potražiti pravdu: odgovor i objašnjenje ako oni kao vlasnici ne mogu graditi na svojoj djedovini, jer je to zaštićena zona, tko može? Tko ju je sagradio? Tko je omogućio ekocid? I dobili su odgovor: kuću je izgradio Ivan Supek, a zabranu da se o tome čačka poslao je iz Beograda glasom i potpisom Aleksandar Ranković. Obitelj dokumente, jasno, čuva. Kakva je veza između ta dva čovjeka, osim što su živjeli u isto vrijeme i obojica bili tvrdi ekstremni ljevičari, doduše potpuno različitoga ponašanja i izričaja? Ravnatelji IRB-a morali su čuvati tajnu Kao što kosti hrvatskih mučenika izranjaju iz hudih jama, a njihovi ih ubojice ne mogu više zataškati, tako su četiri stare korodirane bačve, pronađene slučajno ovoga ljeta, otkrile tajnu vezu između najmoćnije osobe jugoslavenskoga represivnog aparata kojega su se svi bojali i uglednoga utjecajnog intelektualca mnogih titula i izreka — kojega su mnogi poštovali. Jednome je to bio politički, a drugome znanstveni san, a zapravo se radi o nakazama i izrodima ljudske vrste. Uranij Vijest objavljena 4. Istina je upravo obrnuta. Istina je upravo obrnuta. Sigurnosne i stručne službe znaju druga je stvar što ne reagiraju , a šokirana može biti samo javnost. I zbog radioaktivnosti i zbog neobaviještenosti. On je sigurno evidentiran, ali očito ne na mjestu gdje bi to bilo logično i normalno. Ali odakle zaključak, odnosno sugestija da je odnekud dovezen. Laboratorij u kojemu je proizveden samo je nekoliko metara udaljen od mjesta gdje su nađene bačve. Sve je to dio tajnoga, nepristupačnog djela Ruđerova instituta za fiziku, koji je bio izvan sustava financiranja i kontrole cijeloga Instituta Ruđer Bošković. Ekipu okupljenu oko projekta jugoslavenske nuklearne bombe vodio je Ivan Supek. I pravio se lud i svi su se oko njega pravili ludima. Zašto ne bi znali? Upravo suprotno, samo su oni znali, a čuvanje tajne bio je uvjet njihova zaposlenja i ostanka. Kao što onda proizvedena radijacija i danas zrači okolo, tako i danas nevidljiva ruka skreće pažnju sa strahotne činjenice da se usred Zagreba i diljem Jugoslavije pokušavalo proizvesti nuklearnu bombu. U prostoru staroga skladišta izgrađenoga uz laboratorije 1967. Izgledaju kao originalno pakiranje, a ne zaštitni spremnici. Dakle oni nisu odnekud dovezeni nego su negdje namijenjeni. Sadržaj je otkrio uran u dvjema fazama: sirovini i prerađenoj sirovini. U dvjema je bačvama tamnosivi zrnasti materijal — prirodni uran, rudača s malim količinama radioaktivnosti, ali je definitivno bio tehnički obrađen, nešto su s njim radili jer je promijenjeni oblik, obične sirove rudače. Početak plana jugoslavenske nuklearne bombe bilo je stvaranje, odnosno osiguravanje vlastite sirovine. Postojao je pogon za tzv. Plomin na ugljen, a ugljen u Australiji: samo izgovor za uvoz urana Veliki napredak u stvaranju vlastite sirovine bilo je otkriće da se u Raškim ugljenokopima krije rudača s velikom koncentracijom prirodnoga urana. Termocentrala Plomin, u kojoj se taj ugljen spaljivao, imala je zato posebnu važnost. Kroz dimnjak su izlazili nezanimljivi plinovi, u pogonima se iz energije ugljena proizvodila struja, ali nuklearci su čekali šljaku — tone i tone, gomile, brda crne šljake pune radioaktivnosti. Godinama se prevozila bez opomene i bez zaštite u otvorenim kamionima duž obale do Splita i iskrcavala na golemome prostoru uz more koji je pripadao tvornici Jugoplastika. Na otvorenome, kao da se radi o kompostu za oplemenjivanju zemlje, ta šljaka desetljećima zrači uokolo. Raškoga je ugljena nestalo, ali nevidljiva ruka koja ili zna ili misli da plan jugoslavenske nuklearne bombe nije odbačen, pruža otpor najlogičnijemu i najučinkovitijemu energetskom i financijskomu rješenju za termocentralu Plomin II. Međutim, netko gura i gura ugljen. U Hrvatskoj i okolnim zemljama nema ga, ali lobi ga nalazi u Australiji. Potrošeni su milijuni na studije kako stalnim nizom brodova ugljen dovoziti s druge strane zemaljske kugle, pretovarivati ga u Lukovu Šugarju pod Velebitom, u manje brodove pogodne za luku Plominske centrale. Nema računice koliko bi stajao kilovat sat takve električne energije, čemu treba dodati i velike kazne Europske unije za svoje članice koje bi rabile ugljen. Kako je Australija daleko najveći svjetski proizvođač i izvoznik urana, tko zna što naši nestašni, zaigrani dečki misle zapravo prevoziti tim brodovima. Na žalost, sve rečeno nije jedini primjer kako u Hrvatskoj još traje Jugoslavija. Tako Hrvatsku nacionalnu radio-televizijsku kuću vodi prvi jugoslavenski omladinac, Titov mezimac Goran Radman koji se silno nadimao od ponosa dok je stajao uz Vođu na svečanoj tribini u Beogradu i smjerno gledao hoće li zadnji trkač Titove štafete dostojno stići do cilja i maršalu čestitati rođendan. Ova je pojedinost važna iz dvaju razloga. Prvi je štafeta, drugi Radman. Rankovićev pakleni plan U sadašnjoj užarenoj fazi oko Arbitraže sa Slovencima oko granice, zgodno se podsjetiti kako im je sve uzalud. Hrvatska je priznata u avnojevskim granicama, a one su prema Sloveniji na polovici korita rijeke Dragonje i ravno po moru. Arhive naših TV i novinskih kuća pune su snimaka kako na polovici mosta rijeke Dragonje Slovenci predaju svoju štafetu hrvatskoj ekipi. Da sada ne nabrajamo sve postaje veseloga i predanoga trčanja tamo daleko — do Radmana. No njega je slava donijela na prvi mandat direktora Hrvatske radio televizije. Negdje u to vrijeme Ranković i njegova nuklearna ekipa dobro napreduju. To je pročišćeni koncentrat uranijeve rude koji sadrži uranijev oksid, a to znači prvi korak, početna faza procesa tzv. To se događa u specijalnim postrojenjima visoke tehnologije nuklearnih elektrana. Odluka da Jugoslavija kreće u svoju prvu nuklearnu elektranu logičan je slijed napredovanja prema bombi. Sagrađena je u Krškome. Postavljena je najbliže Hrvatskoj i Zagrebu, zračne udaljenosti oko 15 km. Ali na lokaciji uz Savu koja je na teritoriju Slovenije, bez nizvodnih naselja. To Deželi donosi velike godišnje prihode, koji su uobičajeni za rizične objekte. Činilo se da se isplatilo osnovati, financirati i nadzirati tri instituta koji su radili za Ranković pakleni plan. Šaputalo se, oprezno i zabrinuto kako vlakovi često prevoze teret koji je bio Bomba Odluka da Jugoslavija kreće u svoju prvu nuklearnu elektranu logičan je slijed napredovanja prema bombi. Sagrađena je u Krškome. Postavljena je najbliže Hrvatskoj i Zagrebu, zračne udaljenosti oko 15 km. Ali na lokaciji uz Savu koja je na teritoriju Slovenije, bez nizvodnih naselja. To Deželi donosi velike godišnje prihode, koji su uobičajeni za rizične objekte. Mediji o tome nisu smjeli pisnuti, a radmani su čuvali stražu. Onda se dogodio slučajni, banalni ekološki incident. Vozač koji je iz jedne zagrebačke bolnice vozio bačve s bolničkim otpadnim radioaktivnim materijalom od pregleda i terapija umjesto na određeno mjesto bacao ih je u rupe napuštenoga rudnika pokraj svoga sela, u blizini Gline. Bačve je netko pronašao, izbila je uzbuna potrebna i opravdana , ali na sreću dozimetri su izmjerili da nema radioaktivnosti u okolici, a smirivanju strasti trebala je pomoći činjenica da je vozač bio Srbin. U mome prilogu za TV Dnevnik iznijela sam dvije činjenice. Prva, da je nedopustivo bacati bilo kakav, a posebno radioaktivni otpad uokolo, da ljudi imaju pravo na zabrinutost i prosvjed i da je sreća što su dozimetri pokazali da nema opasnosti. Drugo, rekla sam da to što poručuju iz Knina nije fer jer pogreška jednoga vozača Srbina ili ne , ne može služiti za optuživanje cijeloga naroda. Posebno sam naglasila kako u Hrvatskoj nikomu ne pada na pamet za stalni ilegalni prijevoz radioaktivnih materijala između Beograda i Ljubljane, optužiti srpski ili slovenski narod da žele ozračiti Hrvate. To je odjeknulo i zbog podatka i zbog novinarske hrabrosti. Ali jasno je pojačalo pažnju prema mome tekstu sljedećega dana. Supek uprljao Ruđera Ekipa koja je pogledala prilog bila je oduševljena, ali Goran Radman zabranio ga je! Bilo je to vrijeme kada je Supek bio često sniman. Citiran u velikim količinama. Glavna faca na prosvjedu za stojedinicu. Kamera nije propuštala snimiti popis nobelovaca koji su na Supekov poziv potpisali Apel za mir i koji se kočoperio u svojoj radnoj sobi. Dobro mu je išlo: fakultet, Rektorat, Akademija, a iza svega stoji moć Aleksandra Rankovića. Supek je, poput Smoje u drugome žanru, ostavio iza sebe mnoge klonove i žilave prijetvorne ljude, koji su do perverzije razvili svoju dvoličnost. Međutim, rijetko je naći čovjeka koji je znanstvenu, političku, javnu karijeru stvarao zahvaljujući suradnji u projektu atomske bombe, a koji je u svakoj prilici isticao kako je on mirotvorac, ali najprije antinuklearac. I tako prolazi vrijeme. Stasala je nova generacija. Čini se da opasnosti koje obavijaju njihov svijet uopće ne razumije i zato na njih ne reagiraju. Ne brine ih što su vojna skladišta svijeta prepuna atomskih bombi od kojih je svaka razorne snage da bi bila dovoljna sama po sebi dokazati što može. Svijetom su rasute stotine i stotine nuklearnih elektrana u kojima se struja proizvodi usput, a radioaktivno gorivo glavni je cilj , ali koje su same zbog koncentracije nerazgradive radioaktivnosti zapravo atomske bombe! Indikativno je da je isti broj Večernjaka, koji je na naslovnici objavio otkriće utajenoga radioaktivnog materijala — atomskoj bombi posvetio i posljednju stranicu. Moglo se očekivati da se, primjerice, postavi i pitanje kamo iz NE Krško odlazi visokoradioaktivni uranij, u šipkama koje se prije transporta odlažu u bazenima s teškom vodom. Koja je oznaka tvornice i ime zemlje kojoj pomažemo našom polovicom NE Krško proizvoditi atomske bombe. Tko kaže da su tehnološki napredak i samouništenje suprotstavljene koncepcije i zašto bi dokaz toga suprotstavljanja bio uradak koji ih spaja u jedinstvenu temu? Mladi je umjetnik sasvim sigurno izabrao atomsku bombu, kao nešto što automatski izaziva pažnju zato što je snažan simbol zla, a to onda u današnje vrijeme samo po sebi postaje suvremenost i trendy. Ne zadiremo u umjetničku slobodu, ali razmišljamo kako je možda mogao, skupljajući nekoliko godina stare tipkovnice, napraviti od njih mozaik ljudskoga oka, morskoga vala ili možda lik, odnosno portret čovjeka po kojemu se kojemu Institut nosi njegovo ime. Ruđer Bošković je, kažu oni koji se bave pravim temama, hodaju sunčanom stranom ulice i traže simbole dobroga, svojom filozofijom prirode dosegao najveći i najsveobuhvatniji domet u znanosti čovječanstva. Kakva ironija i kakav bezobrazluk da Ruđerov Institut uprlja jedan ekshibicionist i mentalni zločinac poput Ivana Supeka. Branka Šeparović Hrvatski tjednik.
TV kalendar 16.04.2016. ('Hladni rat', ''Hrvatski tjednik'', Peter Ustinov, Bitka kod Cullodena)
Đuro Hranić: Izjava Komisije Iustitia et pax HBK 3. Edo Zenzerović: Plenkovićeva Vlada nije ukinula 'udbaški dodatak' 2. Nives Matijević: Jasne doktrinarne smjernice 2. Ali odakle zaključak, odnosno sugestija da je odnekud dovezen. Blaženko Strižić: Sjećanje na Hrvoja Ćustića 2. Marino Medak: Sramotan potez splitskog Hajduka 4. Zlatko Pinter: Marijanski zavjet za Domovinu 5.
[Napaljene cure za skype|Zasto sex boli|Oglasi udaja hrvatska]
Post je objavljen 19.12.2018. u 09:36 sati.