_m

.
12.9.
dani se osmjehuju Suncem
dok stijenj ne utrne
i dalje osmjehivat će se
a ne ćeš znati
razlog osmijehu većim od vremena
i kad kažeš
nisam sam
već usamljenu prazninu
u vremenu ostavljaš
a ne znaš
hoće li iz sjemena tih dviju riječi
niknuti pogled do osmijeha
ne znaš
zašto već sada
primisao konca dohvaćaš žalom
i svakom danu kad ustaješ
već suton mu docrtavaš
uzimajući stope puta
i s njima veći krug
svojim krugom osvajaš
.
.

Oznake: rujan