Pišem post, nakon dosta vremena. Iako nemam blage što pišem ni zašto. Dobro ajde znam zašto, zato jer mi je trenutno dosadno jako, i zato jer su me neki pitali kad će novi post. Pa eto ga ljudi moji, izgleda sad će.
Dakle, stvarno ne znam čemu post, pa očekujte nepovezane i bzvz švrljotine( đizs ne mogu nać drugi izraz).




*Jel imate ponekad osjećaj.. da ste nekako zatočeni u ovom svijetu. Da ne možete biti što jeste?
Da vas krivo gledaju jer niste kao oni?
E.. to.. To me živcira.
*Uđem u bus, pa me neka kuja mjeri od glave do pete, s kilom šminke, i odvratnom, neukusno odabranom, kao modernom odjećom. Pogledam ju koji-kurac-buljiš i okrene se.*
Ne da se ljudima objasnit, ne žele drukčije ljude, žele iste.
Žele kopije. Kao da smo neka vrsta, potpuno ista, isto obučena, ista osobnost. Ali kad malo bolje pogledaš, onda bi možda ovaj svijet i funkcionirao, kad bi svi isto mislili?
Ali da, vraćam se u stvarnost, tako neće nikad biti. Zašto jednostavno ne prihvatiti da smo svi drukčiji? Jel to tako teško?




*Još samo nekoliko dana do škole. Inače bi se normalno suočila s činjenicom da ćui morati opet do sljedećih prazina gledati tu mučeniču ustanovu, ali sada ide nekako teže. Ono ipak se radi o potpuno drugim ljudima. Opet nova upoznavanja, sve novo. Novi svijet. A tako sam F?%&$#" neraspoložena za to.




*I da, neću više moći moći spavati do kasno.... *angry*



*Dakle, kada bolje sagledaš situaciju, nema razloga da prestanu praznici. Ili možda ima, ali ja ih trenutno stvarno ne vidim. Još uz to, nisam se upisala u školu koju sam željela. Da, Hard si uvijek uspije zajebat život. Zašto bi sada nešto bilo drukčije???

*Hard se želi osjećati sretno. Fali joj enuzijazam koji nastane zbog malih stvari. Možda joj fali neka osoba. Dobro to je definitivno. Ali sada trenutno nije to, nego ono, Jednostavno, nešto. Hard to ne može opisati.




*Hard opet voli maštati. Hard je opet počela pisati, crtati. To ju veseli. Hard opet postaje djete. Hard je goddes of imaginary.




*Hard nema pojma zašto sada piše u trećem licu. Ali se osjeća dobro kada tako radi. =)
Oke, prestajem.






She is smiling like heaven is down on earth#3
Osjećaj padanja trajao je nekoliko trenutaka možda, iako se Dee činilo da neće prestati.
Nakratko je otvorila oči i ugledala osobu koju najviše voli. Joe ju je uznemireno gledao. Prepao se, imao je mobitel u jednoj ruci i histerično nešto tipako, a u drugoj je bila Dee-ina ruka. Nježno ju je držao, kao i inače. Naglo, Dee se sve pomutilo, i nije više mogla držati oči otvorenima.
Čula je glasove u pozadini, iako nisu bili dovoljno jasni da bi ih razumjela. Čula je Joe kako viče.
Nije se osjećala dobro. Nešto ju je držalo uznemirenom. Osjetila je nalet nekih čudnih osjećaja. Nije više osjetila sebe, osjetila se je samo iznutra. Glasovi iz vana nestali su. Drhteći, pokušavala je govoriti. Nešto u njoj je vrištalo, kao da sva tuga sada izlazi iz nje. Joe je čekao hitnu, "Dovraga, kolko im treba, i kakva ti je to država", vikao je popraćen čudnim pogledima ljudi koji su pomogli. Svi su nekamo žurili, nakratko bi pogledali u stilu šta-se-dereš-budalo i nastavili svojim putem. Nikoga nije zanimalo što se događa. Vjerovatno nisu ni moli pretpostaviti, ili jednostavno nisu ni htijeli pomoći.
Ekipa se okupila oko Dee. Svi su joj nešto govorili, iako ih pola nije bilo ni svjesno što govori. Ona se osjećala samom, potpuno. U sebi je vrištala, plakala... Znala je da je sama, znala je da nema nikoga tko će biti sada uz nju.






Najednom svi su nestali, razbježali su se. Joe je vikao za njima. " Vi ste prijatelji, di ćete sada kad ste tako dobri prijatelji" Psovao je, iako je znao da od toga nema ništa. Oni su je primili kad je bila dobro, sada kada nešto ne valja više im nije potrebna. Štoviše, mogla bi samo donjeti probleme. Vjerovatno će i policija doći, a to nije trebalo nikome od njih.
Dee, je mirno ležala, povremeno drhteći i pokušavajući nešto reći. Nije znala kako su je sada "prijatelji" ostavili. Nije znala da je samo Joe uz nju, sada kada joj je najpotrebniji. On joj je govorio nešto. "Ostani, sad će doć hitna, sve ćemo riješiti, molim te Dee.
Te riječi dopirale su do nje nekako. Nije ih osjetila kao riječi, više kao povjetarac na nekoj livadi. Neki topli povjetarac od kojeg jjoj je srce postajalo toplije i sretnije.
Joe je zgledao hitnu. "Konačno", povikao je.
"Moram te ostavit sekundu tu, drži se mala", prošaptao je.
Potrčao je preko parka koliko je brže mogao. Spotaknuo se, i nastavio dalje. Nije mogao dopustiti da Dee ode.
"Tamo", povikao je " tamo je".
Bolničari, potrčali su i odveli Dee u kola.
"Mogu li s njom do bolnice, molim vas, treba meeeee" vikao je za bolničarom.
To očito nije pomoglo, jer su kola već krenula. Razne misli motale su se tada Joe-u po glavi. Nije znao što da napravi. Sjeo je i probao odlučiti što napraviti. Prvo na što je pomislio bilo je javiti njenim roditeljima. Glas u njemu ipak, to nije htio. Umjesto toga sjeo je na bus, i krenuo prema bolnici.

Nastavit će se.
------------------------------------------------------------------------------------



Tina, gledaj ovu sliku. Prekinuli su. Vidiš gdje je cura sama, gdje je križić. E tu je moje mjesto, kad kod me trebaš, hoćeš razgovarat, plakat, smijati se. RECI Znaš da sam uvijek uz tebe. Kao i uz tebe Tea, al tebi se kokić to nie sad dogodilo. Cure, znate da vas volim.