jing-jang
Suprotnosti su sve ono sto cini ovaj svijet tako zabavnim i nekako, pa usudim se rec i privlacnim....suprotnosti su ubiti sve ono sto se vrti oko nas i nije istina da je sve onako kako bi trebalo biti...onako kako mi zelimo vec je sve onako...suprotno...suprotno neobicno, zavodljiva...neodoljivo...i ponekad pozelim da okrenem sve i i osjecam se dovoljno snazno da uskladim sve a onda shvatim da ja zelim napraviti upravo nesto suprotno da bi bilo drugacije....i tako sudeci i razbijajuci glavu zakljucak je samo jedan potrebno je ....prijeko potrebno da se prilagodimo jedni drugima i ne mijenjamo nista...naravno ne mijenjamo u velikim mjerama...jer opasnosti su velike..toliko velike da nas mogu kostati cak i zivota....jer upravo ono sta je suprotno je toliko nevjerovatno da se bojimo povjerovati da je to upravo tako...i vjerujemo mi to ali si ne zelimo priznati....i osjecamo nemir i gorimo iz nutra ali bojimo se nase suprotne, neocekivane reakcije tako da osjecaje radije zadrzavamo u sebi dok se nasi dragi prijatelji pitaju sto li se to cudno dogadja sa nama.... we are in love...eto sto se dogadja sa nama...a ipak suprotno je u toj mjeri da stvara savrsenstvo...i suprotnosti i osjecaji nam teku skladno i organizirano kao zvuci klavira...
Nije to nista cudno....samo smo jako skloni mijenjanju stvari pocevsi tako od naseg razmisljanja preko raspolozenja sve do provedenih sati dnevno u svojoj masti....i osjecamo kako u nekim trenucima treperi cijelo nase tijelo i nebo se zamracuje... magla ulazi u nas dan..a kad tamo nakon tuznog budjenja i bez tracke nade ucinimo nesto suprotno sto nas gura dalje....ustanemo se iz kreveta samo zato jer znamo da je tamo netko tko nas ceka sa osmjehom koji cuva samo za nas.... i pogledamo li bolje vidimo da je taj osmjeh koji nas ispunjava kada sve podje po zlu ....i koliko nas tuzne probudili...toliko je ta zora postala zlatna...primjetivsi znacenje tog osmjeha opet smo postigli nesto suprotno....osmjeh je suprotan u tolikoj kolicini onoga sto zelimo..jer primjecujuci taj osmjeh..nemozemo se ne zapitati ..kakav je nas osmjeh koji saljemo za uzvrat....i ne zeleci nista krivo uciniti....opet se suprostavljamo sami sebi jer...osmijeh koji mi saljemo je osmijeh koji se cuva samo za posebne situacije....a te su situacije ..situacije u kojima se mozemo smijati ali na taj poseban se nacin mozemo se nasmijati jedino ako onome kme saljemo osmijeh volimo vise od sebe samih...
I znamo da se putem osmjeha nasa dusa napila sa tog izvora..i tako postala zeljna dodira.....zeljna tihe utjehe...jer u nasim venama sada tece taj otrov ljubavi...i doza je prejaka ...i tada smo skloni svemu samo da ne poludimo....da zaboravimo...i dok sve mirise na njega..i dan..i jutro sto ce doci....i sada pitamo necujno svih gdje je ta utjeha...i tako sa osmjehom na licu cekamo da netko dodje po nas.... i zelimo u noci njeznoj i laganoj zaustaviti sat.... samo da ceznja nestane... jer zaustavlja nam dah ali mu to ne zelimo reci jer vec zna..i kada bimogli poletjteli bi bez krila jer tao blizu je sreca... ali vremena je sve manje...
Dok je nad morem mjesec mlad... srce nam salje dobru vijest.... jer samo jedan poljubac bi bio najbolja stvar dok jos jedna laz bi bila najgora..i dok se misli nikad ne odmaraju...to nije sto zasluzujem... ali kad u mojoj je glavi samo on..i sve se okrenulo protiv mene....i dok govori da me voli ja samo znam da me ne poznaje i ne razumije mjesto na kojem stojim... i zeljela bi da me pusti da padnem sa te litice... ali opet cinim suprotno.... opet sanjam o onome sto zelim...i ne okrecem ledja i jos ga volim...kako to moze biti dobra stvar kada znam kroz sto prolazim... i bez obzira koliko se ja trudila nemogu pobjeci saznanjima iznutra i sve dok se potpuno ne raspadnem on ce znati.... da me voli ali ne poznaje.... jer ja nemam sram...ali ne zelim pruzat laznu nadu... jer dobro znam da iako ga volim nisam ga zasluzila...i da ga moje ruke grle nije mi sudjeno...i zeljela bi da me zaboravi i trazi u nekoj drugoj jer ja nisam ta...oko mene je samo prevara i ne zelim mu ukrasti srce...jer uz mene srece nema... samo grijeh i bol... i najbolje bi bilo da ja odem i njezno zalupim vrata nakon sto zbogom kazem...ali suprotnost se pojavljuje.....jer od kako sam ga upoznala nisam vise ista...i to vec svatko zna ..a i sama sebe pitam sto to samnom bi..kakvom me je carolijom zacarao....i dok je u meni nemir srce kaze da je ipak on taj pravi za mene...i taok dok u njegovoj blizini osjecam toplu hladnocu i gubim kontrolu i postajem slijepa.....a moje mu srce govori da se probudi jer je on taj kojeg zelim i trebam....i to uistinu...i dok osjecam infekciju..on je pre sjajan da bi to primjetio i krenuo mojim smijerom.... opet sve osjecaje zadrzavam u sebi...i tako opet cinim nesto suprotno od onoga sto bi trebala....jer neznam sto ocekuje od mene...
|
