Bio jednom jedan dječak, vrlo loše naravi. Otac mu je dao vrećicu punu čavala i rekao da, svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom, zakuca jedan čavao u ogradu.
Prvoga dana dječak je zakucao 37 čavala na ogradu. U slijedećih nekoliko mjeseci naučio je kontrolirati svoj bijes i broj ukucanih čavala se smanjivao. Otkrio je kako mu je lakše kontrolirati svoju narav, nego zakucavati čavle u ogradu.
I dođe dan da uopće nije bjesnio! Pohvali se ocu, a on mu reče da svakoga dana kada uspije kontrolirati svoje ponašanje, iz ograde iščupa jedan čavao. Dani su prolazili, i jednog dana, dječak je mogao reći ocu kako je počupao sve čavle.
Otac uzme sina za ruku i odvede ga do ograde;
"Dobro si to učinio, sine. Ali pogledaj sve te rupe u ogradi! Ograda više nikad neće biti ista. Kada u bijesu izrekneš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, poput rupa u ovoj ogradi! No, čovjek nije ograda. Ako ga ubodeš nožem i nakon toga mu stotinu puta kažeš kako ti je žao, rane ostaju!"
("Pričaj mi priču")
Tko zna zašto te čavle najlakše zabijamo u one koji su nam najbliži, i navodno, najdraži? Koliko je lako nekome oprostiti? Koliko se samo puta nađemo u situaciji da nekoga povrijedimo, ne razmišljajući o posljedicama. Priča se završava kada mu se na kraju ispričamo i sve ostaje po starom. Koliko puta sam znala čuti ma daj nisam to mislio, ma daj nije tako kako se čini, oprosti pogriješio sam, bilo da se radi o ljubavnim, prijateljskim ili obiteljskim odnosima. Da li "pamtite" loše stvari i koliko lako ste spremni oprostiti?
