petak, 31.10.2014.
DAN KADA SE SJEĆAMO NAŠIH DRAGIH
Što je tako čudno u prirodi čovjeka?Često razmišljam, kakvi smo, zapravo, kako kročimo kroz život?Naša svakodnevnica gura nas kroz vrtlog života i ne štedi nu u čemu.Sve što nas prati možemo pripisati zakonu, slučaju, volji drugih, sudbini...A u svemu tome postajemo i zločesti, zavidni, rastreseni, licemjerni.Hrlimo ka ostvarenju svih naših želja i namisli, kao da smo tu za sva vremena.Kao da je prolaznost nešto što ne pripada nama nego nekome drugome. Često , suočeni sa spoznajom o prolaznosti i smrti, po tko zan koji puta, skloni smo sebi obećati da ćemo biti bolji, iskreniji, manje usmjereni na osobna zadovoljstva. Izričemo sami sebi obećanje da više nećemo činiti ništa loše, da je , ipak, zdravlje najvažnije i tako redom.Gubitak drage osobe nas prizove pameti i prizemlji, barem na jedno vrijeme. A onda rutina života opet krene i mi smo oni isti kakvi smo i bili, sa svim manama i prednostima.U ove dane sjećanja, prebiremo misli i kao da se vraćamo trenutku kada smo žalovali, bili suočeni s novom grubom stvarnošću.
Dok pohodimo groblja i počivališta naših dragih, kao da smo bliže, osvješteniji i bliskiji. Tišina i treperenje plamičaka svijeća probude u nama dostojanstven i svečan odnos prema trenutku. Nakratko, svjetlost i treperenje , te tišina, odnesu sve ono što nas inače okružuje.
Palim svijeću...
Oznake: uz dan sjećanja
- 22:30 -
Reda mora biti
Prije nekoliko dana načuh u jednoj od informativnih emisija da će u Pravilniku o pedagoškim mjerama/Zakonu o odgoju i obrazovanju nastupiti promjene. Starije kolegice kažu da to nije ništa novo. Zakoni su nam kao kronično oboljeli, stanje im ovisi o vremenu, raspoloženju vladajućih, kretanju oblaka, podzemnih voda i koječemu drugome. Prijedlog je, koliko sam čula, da kazna (ljepše zvuči- pedagoška mjera) koja se može izreći učeniku, više neće biti izbrisiva nego će slijediti učenika tijekom školovanja. Možda je sve otišlo u krivom smjeru. Nekoga trajno obilježiti, kao da je udaren pečat koji se ne može izbrisati. No, s druge strane, pedagoške mjere su, onako kako ih se sada izriče, izgubile svoju odgojnu ulogu. I sama sam učiteljica i mogu primijetiti da uzmičemo pred stvarnošću i sve češće ustuknemo pred činjenicom da je nekome od učenika potrebno izreći kaznu-pedagošku mjeru. Izgubila se nekakva profesionalna autonomija u procjeni, sve je pod lupom, kao da se izriče nešto što će biti kočnica u daljnjem životu.
Skloni smo mnoge standarde (pa i onaj koji se odnosi na školstvo-odgoj i obrazovanje) staviti u usporedbu s našima, a posebice kada je riječ o nordijskim ( u svemirskim razmjerima daleko od Hrvatske po svemu) zemljama.Tamo je sve pitanje svijesti i odnosa prema mjerilima i vrijednostima, a kod nas tu istu svijest jedino je moguće korigirati kada te netko lupi po džepu ili ponosu.
Je li pedagoški opravdano prenositi kaznu iz razreda u razred, bez mogućnosti da učenika prepoznamo kao nekoga tko je u mogućnosti popraviti se?Kako time odrediti učanika kao "trajno nepopravljivoga"? Kazna postaje učenikov suputnik,njegova prošlost postaje dio sadašnjosti. No, kako god bilo i svidjelo se to kome ili ne- reda mora biti!
Oznake: odgoj i obrazovanje
- 22:02 -
utorak, 28.10.2014.
Dobri ljudi u zlim vremenima
Nikad nije bilo da nekako nije bilo. (Zvuči li poznato?) Još od studentskih dana, čitajući literaturu za ispit iz hrvatske književnosti vodi me ova misao. Ništa ne može u njoj dokinuti svevremensko značenje.
Jesu li ovo zla vremena ili zli ljudi? Ništa novo. Takvih vremena i takvih ljudi uvijek ima. Ali, oni su samo dio cjeline.
Stigoh u ono životno doba kada se od svake razumne osobe očekuje da prati vijesti ili emisije koje se bave ozbiljnom tematikom. Želeći valjda čuti nešto novo i dobro, pratim sve informativne emisije, sjednice sabora, "Otvoreno", "Labirint"...
I tako, pred mojim očima teku emisije svih TV kuća, a ja u nadi očekujem dobre vijesti, zbog sebe i zbog mojih ukućana, zbog dobrih ljudi, zbog onih koje znam i nepoznatih. (Sjećam se kako sam se čudila kada bi moj tata pažljivo pratio informativne emisije i tražio mir u kući!)
Tražim poveznice slušajući crne vijesti.Nema odmaka. Samo je riječ o izboru riječi, sinonimima koji pokrivaju značenja.Jednu te istu temu "ispiru" baš svi. Valjda je riječ o originalnosti: kako nešto reći na sto načina.Bitno je samo iz kojega kuta vidimo stvari i koliko smo oštroumni vidjeti stvari onakvima kakve jesu.
Dan za danom. Isto za istim.Vrijeme neumoljivo baca ljude na vjetrometinu bez poštede za život.Ruše se mostovi, ljudi i snovi. Je li utjeha biti u lijepoj stvarnosti i razmišljati o snovima ili snivati da snovi postanu stvarnost? Velik je broj dobrih ljudi (preko tristo tisuća) koji su imali snove, a sada imaju samo gorku stvarnost.
Oznake: svakodnevno
- 19:33 -
Pas je čovjekov najbolji prijatelj - i više od toga
Gledam svoga psića. Pokorno leži pokraj mojih nogu.Gledamo se šutke.On prekida "šutnju" mahanjem repića.Upire pogled prema meni.Pokušavam misliti njegovom glavom. (Sreća što nije ljudsko biće!) Zavidim mu u zadnje vrijeme. Čini mi se da su mu vremena naklonjenija nego meni.Prostor u kojemu boravi ugodan je, ljudi koji ga okružuju (troje njegovih sustanara) neizmjerno ga vole. Svako malo pod nos mu je gurnuta poslastica (jer nije bitno je li učinio nešto dobro pa je to nagrada).On radi stvari koje želi, a ja sve ono što moram.Katkada poželim biti na njegovom mjestu.
Sve češće se ukućani sjete da imaju njega i sve se vri oko njega: naši planovi za odlaske i izlaske, izbor ljetovanja (ili ostajanja kod kuće), posjeti prijateljima (nikada ne želimo ostati predugo), čak i dolasci gostiju koji su alergični na pse (njima ne idemo u posjet, jer tko ne voli našega malenoga psića, ne voli niti nas).
Psić počinje veselo mahati repićem, samo je dovoljno izustiti neku riječ. Najbolje razumije riječ "idemo". Mojim ukućanima smetam jer ja uvijek nešto brbljam, moram komentirati vijesti, političke emisije, filmove. On samo tiho i zadovoljno leži uz nekoga od nas i nijemo traži svoja prava. Njegovo vrijeme je i moje vrijeme. uvijek tvrdim da ga najviše volim. Kada je stigao u naš dom, kao da sam počela proživljavati nešto što se odavna dogodilo - kao da je u naš život ušetalo djetešce koje treba usvojiti brojne vještine i navike. Na djelu je pravi odgoj, treba biti pristojan i znati se ponašati. Popustljivija sam prema njemu nego li sam to bila prema mojem sinu.
I tako, moj psić i ja dijelimo zajedničko vrijeme. Tu se odlično razumijemo. Na četiri nožice u naš dom je ušetala crnodlaka hrpica i unijela radost, razbibrigu i neobičnu emocionalnu povezanost.On ne zna koliko mi je godina, što je moje zanimanje, jesam li uspješna. Prepoznaje tugu, moje neraspoloženje,a zauzvrat traži samo malo nježnosti. Povjerenje bez granica...
- 19:07 -
