petak, 31.10.2014.
DAN KADA SE SJEĆAMO NAŠIH DRAGIH
Što je tako čudno u prirodi čovjeka?Često razmišljam, kakvi smo, zapravo, kako kročimo kroz život?Naša svakodnevnica gura nas kroz vrtlog života i ne štedi nu u čemu.Sve što nas prati možemo pripisati zakonu, slučaju, volji drugih, sudbini...A u svemu tome postajemo i zločesti, zavidni, rastreseni, licemjerni.Hrlimo ka ostvarenju svih naših želja i namisli, kao da smo tu za sva vremena.Kao da je prolaznost nešto što ne pripada nama nego nekome drugome. Često , suočeni sa spoznajom o prolaznosti i smrti, po tko zan koji puta, skloni smo sebi obećati da ćemo biti bolji, iskreniji, manje usmjereni na osobna zadovoljstva. Izričemo sami sebi obećanje da više nećemo činiti ništa loše, da je , ipak, zdravlje najvažnije i tako redom.Gubitak drage osobe nas prizove pameti i prizemlji, barem na jedno vrijeme. A onda rutina života opet krene i mi smo oni isti kakvi smo i bili, sa svim manama i prednostima.U ove dane sjećanja, prebiremo misli i kao da se vraćamo trenutku kada smo žalovali, bili suočeni s novom grubom stvarnošću.
Dok pohodimo groblja i počivališta naših dragih, kao da smo bliže, osvješteniji i bliskiji. Tišina i treperenje plamičaka svijeća probude u nama dostojanstven i svečan odnos prema trenutku. Nakratko, svjetlost i treperenje , te tišina, odnesu sve ono što nas inače okružuje.
Palim svijeću...
Oznake: uz dan sjećanja
- 22:30 -
