Svjetionici u noći

srijeda, 05.07.2006.

Ma jebem ti ja ovaj život!

Baš kada ti u životu postane lijepo nešto dođe, pa te sjebe. Tako i mene, eto danas. Maloprije. Iz popodnevnog sna me trgnu loše vijesti, a ja otad boga molim da još uvijek sanjam, da je sve to ružan san. Spominjao sam onog jednog člana obitelji, kojem je loše. Sada je još gore, a i svi prešutno priznaju da očekuju najgore. Ma jebem ti život! Strah me o tome razmišljati, a kamoli s nekim govoriti, ne znam mogu li to. Preslab sam, a i inače slab na patnju. A najradije bih izašao van i nasred Trga zaplakao nad ovim jadnim životom. Ali koga je briga za moje suze. Zašto plakati kad nitko to ne čuje, nitko to ne sluša i nikoga za to nije briga. Vjetar života ponekad zbilja prejako puše, bojim se, ovoga se puta jako bojim, slomit će me.
- 17:23 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.07.2006.

I još nešto...

Baš sam malo gledao uokolo i naišao na ovo pitanje:

Imamo li nekog tko nas podigne kad zaboravimo letjeti?

Ja imam, u to sam siguran, to znam. A nadam se da znaš da i TI imaš. Možda pretjerujem, ali neke stvari treba reći. Tako se ja osjećam i želim te osjećaje sada i ovdje izraziti. A plakat ću neki drugi dan, kada će me tko imati čuti. Jer dosta mi je plakanja za sebe samoga.
- 00:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 01.07.2006.

Gubim se...nalaze me

Ovih je zadnjih tjedana gotovo sve otišlo u kurac. Gotovo se cijeli svijet oko mene srušio. Prvo onih 15 (tko zna shvatit će), pa onda loših vijesti o jednom članu obitelji i još puno malih sitnica koje me posve uništavaju. Danas sam skoro puknuo, ali ono, skroz. Sam uz knjigu, tišinu i svoje misli. A onda su stigli i moji osobni demoni. Ludim! Razgovaram sam sa sobom. Svađam se sam sa sobom. Gubim razum. Kada bih bio netko i nešto bio (a nisam), rekli bi da sam skončao pomračena uma. Ali eto, "ne daj se Floki." Bio sam blizu ruba, hodao sam po njemu. Ali ima i onih koji će čak i mene povući s ruba. Hvala ti! Iako nisam još sasvim svoj, bolje sam. Ne lupam više glavom u zid i ne tresem se od muke više. Više se ne raspadam i iako mi ispadaju oči morao sam ovo napisati. Užasno se osjećam. Neki dan sam, eto, gledao jedan crtić, meni najdraži, i tamo ide jedna pjesma:

Uvijek kad ti tonu lađe
I kad osjećaš se sam.
Kad ti čitav svijet se čini
kao neki ružan san.
Tu je mjesto što te čeka,
Tvome malom srcu lijek.
Tu su svi što vrte repom, pravi bend.
Čemu sam na svijetu biti,
srodnih duša ima tu.
Svi smo ptice istog jata
I u dobru i u zlu.
Tu je glazba i veselje,
Svaka priča - happy end.
Tu zavrti i ti repom, budi FREND.


A gdje je to mjesto, možda netko ne zna. I sada mogu reći da mi je žao tih ljudi. Ja znam. To je mjesto ondje gdje su prijatelji. I drago mi je da sam ja našao jedno novo mjesto. Hvala ti puno. Pravi si frend! Onaj kome je ovo upućeno prepoznat će se, a ja sam ovo morao napisati, jednostavno sam morao.
- 23:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2006  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Ukratko, to su moje vizije, snovi, a ponekad misli. Ne treba to shvaćati ozbiljno osim u mojem svijetu, no on sigurno neće pobjeći iz moje glave. Iako...možda bi i to bilo u redu.

Linkovi

Prijateljski blogovi

Ova pjesma me podsjeća na mene nekada, kao da je za mene pisana, a tu je recitacija i interpretacija Rade Šerbedžije koju možete skinuti

  • SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA

    Kako je teško biti slab,
    kako je teško biti sam,
    i biti star, a biti mlad!

    I biti slab, i nemoćan,
    i sam bez igdje ikoga,
    i nemiran, i očajan.

    I gaziti po cestama,
    i biti gažen u blatu,
    bez sjaja zvijezde na nebu.

    Bez sjaja zvijezde udesa,
    što sijaše nad kolijevkom,
    sa dugama i varkama.

    - O Bože, Bože, sjeti se
    svih obećanja blistavih
    što si ih meni zadao.

    O Bože, Bože, sjeti se
    i ljubav, i pobjede
    i lovora, i darova.

    I znaj da Sin tvoj putuje
    dolinom svijeta turobnom
    po trnju i po kamenju,

    od nemila do nedraga,
    i noge su mu krvave,
    i srce mu je ranjeno.

    I kosti su mu umorne,
    i duša mu je žalosna
    i on je sam i napušten.

    I nema sestre ni brata,
    i nema oca ni majke,
    i nema drage ni druga.

    I nema nigdje nikoga
    do igle drača u srcu
    i plamena na rukama.

    I sam i samcat putuje
    pod zatvorenom plaveti,
    pred zamračenom pučinom,

    i komu da se potuži?
    Ta njega niko ne sluša,
    ni braća koja lutaju.

    O Bože, žeže tvoja riječ
    i tijesno joj je u grlu,
    i željna je da zavapi.

    Ta besjeda je lomača
    i dužan sam je viknuti,
    ili cu glavnjom planuti.

    Pa nek sam krijes na brdima,
    pa nek sam dah u plamenu,
    kad nisam krik sa krovova!

    O Bože, tek da dovrši
    pečalno ovo lutanje
    pod svodom koji ne čuje.

    Jer meni treba moćna rijec,
    jer meni treba odgovor,
    i ljubav, ili sveta smrt.

    Gorak je vijenac pelina,
    mračan je kalež otrova,
    ja vapim žarki ilinstak.

    Jer mi je mučno biti slab,
    jer mi je mučno biti sam-
    (kad bih mogao biti jak,

    kad bih mogao biti drag)-
    no mučno je, najmučnije
    biti vec star, a tako mlad!

    recitacija Rade Šerbedžije