Baš kada ti u životu postane lijepo nešto dođe, pa te sjebe. Tako i mene, eto danas. Maloprije. Iz popodnevnog sna me trgnu loše vijesti, a ja otad boga molim da još uvijek sanjam, da je sve to ružan san. Spominjao sam onog jednog člana obitelji, kojem je loše. Sada je još gore, a i svi prešutno priznaju da očekuju najgore. Ma jebem ti život! Strah me o tome razmišljati, a kamoli s nekim govoriti, ne znam mogu li to. Preslab sam, a i inače slab na patnju. A najradije bih izašao van i nasred Trga zaplakao nad ovim jadnim životom. Ali koga je briga za moje suze. Zašto plakati kad nitko to ne čuje, nitko to ne sluša i nikoga za to nije briga. Vjetar života ponekad zbilja prejako puše, bojim se, ovoga se puta jako bojim, slomit će me.
Post je objavljen 05.07.2006. u 17:23 sati.