Svjetionici u noći

nedjelja, 02.07.2006.

I još nešto...

Baš sam malo gledao uokolo i naišao na ovo pitanje:

Imamo li nekog tko nas podigne kad zaboravimo letjeti?

Ja imam, u to sam siguran, to znam. A nadam se da znaš da i TI imaš. Možda pretjerujem, ali neke stvari treba reći. Tako se ja osjećam i želim te osjećaje sada i ovdje izraziti. A plakat ću neki drugi dan, kada će me tko imati čuti. Jer dosta mi je plakanja za sebe samoga.

- 00:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2006  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Ukratko, to su moje vizije, snovi, a ponekad misli. Ne treba to shvaćati ozbiljno osim u mojem svijetu, no on sigurno neće pobjeći iz moje glave. Iako...možda bi i to bilo u redu.

Linkovi

Prijateljski blogovi

Ova pjesma me podsjeća na mene nekada, kao da je za mene pisana, a tu je recitacija i interpretacija Rade Šerbedžije koju možete skinuti

  • SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA

    Kako je teško biti slab,
    kako je teško biti sam,
    i biti star, a biti mlad!

    I biti slab, i nemoćan,
    i sam bez igdje ikoga,
    i nemiran, i očajan.

    I gaziti po cestama,
    i biti gažen u blatu,
    bez sjaja zvijezde na nebu.

    Bez sjaja zvijezde udesa,
    što sijaše nad kolijevkom,
    sa dugama i varkama.

    - O Bože, Bože, sjeti se
    svih obećanja blistavih
    što si ih meni zadao.

    O Bože, Bože, sjeti se
    i ljubav, i pobjede
    i lovora, i darova.

    I znaj da Sin tvoj putuje
    dolinom svijeta turobnom
    po trnju i po kamenju,

    od nemila do nedraga,
    i noge su mu krvave,
    i srce mu je ranjeno.

    I kosti su mu umorne,
    i duša mu je žalosna
    i on je sam i napušten.

    I nema sestre ni brata,
    i nema oca ni majke,
    i nema drage ni druga.

    I nema nigdje nikoga
    do igle drača u srcu
    i plamena na rukama.

    I sam i samcat putuje
    pod zatvorenom plaveti,
    pred zamračenom pučinom,

    i komu da se potuži?
    Ta njega niko ne sluša,
    ni braća koja lutaju.

    O Bože, žeže tvoja riječ
    i tijesno joj je u grlu,
    i željna je da zavapi.

    Ta besjeda je lomača
    i dužan sam je viknuti,
    ili cu glavnjom planuti.

    Pa nek sam krijes na brdima,
    pa nek sam dah u plamenu,
    kad nisam krik sa krovova!

    O Bože, tek da dovrši
    pečalno ovo lutanje
    pod svodom koji ne čuje.

    Jer meni treba moćna rijec,
    jer meni treba odgovor,
    i ljubav, ili sveta smrt.

    Gorak je vijenac pelina,
    mračan je kalež otrova,
    ja vapim žarki ilinstak.

    Jer mi je mučno biti slab,
    jer mi je mučno biti sam-
    (kad bih mogao biti jak,

    kad bih mogao biti drag)-
    no mučno je, najmučnije
    biti vec star, a tako mlad!

    recitacija Rade Šerbedžije