Život na lanterni

Najradije bi ostao i divio se; cjepidlačio o tome šta se prominilo, a šta je isto; no, nije bilo vrimena. S torbom u ruci, krenuo sam uzbrdo, za Nedjeljkom i Božom. Čovječe, ovaj puteljak i zelenilo okolo; pa uređeno je – prorijeđeno doduše, ali vrlo uredno… No, zaboravio sam koliko je zapravo dobar ovaj uspon. Imao sam 4-5 godina kad sam se znao zainatiti i sjesti nasrid skala pa ne ići dalje, ako me roditelji ne ponesu, jer sam se, jadan, umorio. No, sad, s 26, pomislio sam da se neću zapuvat do vrha, no prevario sam se. Disao sam sve brže i jedva dolazio do zraka.


Uspon po poznatim skalama


Kao da je sve posloženo na svoje misto

Ispred kuće, pričekala nas je Nedjeljkova žena, Mara, pozdravila i ponudila pićem. No nema do hladne vode, iz bunara ispod kuće, koju sam ispumpaš. Tako da sam čitavo vrijeme, pio samo tu vodu i ništa više.
Malo smo ćakulali o nekim prošlim vremenima, pa razmjenjivali iskustva.
Pitam ga kako im je samima na otoku; jer, nekad su dva svjetioničara radila, a treći je bio doma, pa kad bi ovaj došao, slijedeći bi išao kući i tako u krug.
Dobro, kaže Nedjeljko, nitko nam ne pravi probleme. Ljeti dođe Talijan, koji je iznajmio gornji kat zgrade, ali on više nije tu, nego jest. I kada dođe, tu je obično pred večer.
Pitam ga kada će on doći?
- Evo, baš sam doznao da dolazi slijedeću subotu. Trebat će malo skaline pomesti i kuću prozračiti, mada kad dođu on i žena, i sami su jako pedantni.
- A recite mi, šjor Nedjeljko, je li Talijan uređivao zelenilo na čitavom otoku?
- Talijan je doveo vrtlare iz Dubrovnika koji su otočić 7 dana uređivali, da bi dobio današnji izgled. Nakon toga mi samo održavamo urednost, ponekad se ispila ako je koja grana trula ili se s kosilicom uredi trava ili grm.
- A tko je radio puteve? Sad ih vidim po čitavom otočiću.
- Putove smo mi radili; betonirali stepenice i skupljali kamenčiće u suhozidine pokraj puta, a ostale samo učinili prohodnima.
- Pa moram priznati da je puno drugačije nego je bilo kad sam zadnji put bio ovdje. Moram priznat da je vrlo uredno! Je li to Talijan misli dugo ostat na Andriji?
- On s obitelji dođe ljeti, a iznajmio ga je na 10 godina, još 2002. i brine se o kući i otočiću kao da je njegovo vlastito. Možda, ako mu dopuste, ostane i dok je živ. A kako i ne bi kad je izabrao najlipšu lanternu.


Iako djeluje doista umjetno i ne sliči više na divljinu kao nekad...


...mora se priznati; Talijan je naložio da se u 7 dana napravi, što mnogi nisu bili u stanju desetljećima...


...i nije sad bitno da li ovo sad više sliči na kakav botanički vrt ili tek svjetionik o kojem netko jako vodi računa - činjenica je da sve skupa izgleda vrlo uredno i oku lijepo!


Pogled kroz divlje masline, za koje nisam ni znao da na Andriji postoje u tolikom broju...

U priči i ugodnom društvu, čovjek bi najradije ostao ovdje dugo, ali razuman strah od poslijepodnevnog maestrala, dovodi do odluke da se dr. Ćurčija pozdravi s nama i uputi se čamcem put Orašca. Ja sam odlučio ostati; do sutra u jutro kad je Nedjeljku smjena. Umjesto njega dolazi njegov brat Stipan s obitelji. Dan sam proveo fotografirajući, ali i istraživajući.


Južna punta otoka, di je stanište tisuća galebova i ornitološki rezervat; tamo, kao da ste na Galapagosu...

Tako sam Nedjeljka pitao što je sa starim dnevnicima i dokumentima koje su svjetioničari vodili; jesu još živi? Znam da su ponegdje i bačeni, no imao sam načuti da ih je on ovdje spasio.
- Je, kad se kuća preuređivala, ja sam sve ovo složio i odnio u šufit, evo, pogledaj, pa ako nađeš šta zanimljivo, bit će mi drago.
Ja sam bio oduševljen time i nisam tražio dugo, a pronašao sam jedan iz još davne 1922. godine, gdje se opisuju događaji i obaveze svjetioničara u to vrijeme. Znam i pisao sam već o tome kako su se ti dnevnici nepromišljeno usput uništavali; no na ovoj je lanterni, izgleda, prevladala pamet svjetioničara, za što je malo tko do sada i znao! On je najveći dio toga brižno spremio i sačuvao od uništenja, ali biti će potrebno to kvalitetnije i stručnije sačuvati, pohraniti ih u kakav arhiv, gdje se do toga lako može i doći. Baš nedavno, telefonom me nazvala gđa Silvana Tokić, direktorica PLOVPUT-a, s kojom sam odmah našao zajednički jezik i složili smo se oko nekih bitnih stvari; poraditi na očuvanju kulturno-povijesne baštine - hrvatskih svjetionika i građe, koja svjedoči o njihovoj kronologiji i omogućiti stručnjacima da konačno ostave svima dostupne dosad mistične i nedostupne podatke o tome kako se tu nekad živjelo…


Dokumenti, koje vrijedi sačuvati od propadanja

Iako sam pročitao i dokumentirao par spisa, nažalost sada nisam imao vremena za istraživanje, već sam otišao u kulu da vidim ono zbog čega sam ovaj put ostao noćiti – zalazak sunca…


Ispred kuće se pruža jedan drugačiji pogled na Dubrovnik, od onog na koji je većina ljudi u svijetu već navikla; ovo je pogled s mora; ovo je pogled sa Sv. Andrije...

Taj dan, kao i cilo ovo lito, bio je prepun meteoroloških prevrata; izmjenila su se barem tri vjetra i kiša sa suncem. Na večer se nekako razbistrilo, ali je za sutra najavljivalo kišu – to mi se nije ni najmanje sviđalo. Otišli smo kod Bože, u Mokošicu i tu sam proveo noć, a s prozora sam vidio veličanstven koji prizor; Most "Dubrovnik", kraj njega golemi cruiser, veličine otoka, a u pozadini Sv. Andrija… Izgledalo je pred večer sve smireno i baš kao da se tad treba uputiti dalje, no čekali smo jutro…


Pogled iz Mokošice; pitanje je, hoću li napokon uspjeti u naumu...

Nisam baš mogao dugo spavati; mislio sam samo na to hoće li sve u jutro biti u redu. Negdje oko 6:00 se budim i kroz prozor vidim kišu i jak vjetar; mislim u sebi – gotovo je… Odoh spavat, pa šta bude. Probudio sam se oko 8:30 i gle čuda – Sunce, totalno vedro nebo, a vitra, ma ni malo! Marendali smo, no nekako smo se požurivali jer litnji maestral počinje već iza 11, 12 sati. Oko 10:30 već smo bili Pod Orašcem i sa čamcem smo lagano krenuli prema naprijed. Samo nam je bilo bitno što će biti iza Koločepskih vrata. Činilo se – bonaca! Odavno nisam ovuda prolazio; a Sv. Andrija je bio sve bliži. Zovem svjetioničara, Nediljka Zloića i pitam ga kakva je situacija; odgovara mi da je super, da možemo.


Ovako to izgleda kad je mirno more, a vedro nebo; na otvorenom smo moru i sve se čini u najboljem redu...

Yes! Pomislio sam, sve je ok, no stao nam motor… Nasrid mora! Srećom, bilo je do svjećice i goriva, pa smo brzo zamjenuli rezervar i krenuli dalje, no imali smo i vesla za svaki slučaj…


S desne strane imamo pogled na prekrasnu uvalu Šunj, na otoku Lopudu...


Još malo Lopuda i u daljini Mljet...

Napokon, koju stotinu metara od lanterne, počeo sam fotografirati svaki detalj, onako s mora – s lijeva na desno, dio po dio. Ispred rive, u malom čamcu od 3 metra; istom onom, u kojem sam ja s ćaćom digod išao na ribe, sada Nediljko, sa svojim 16-godišnjim sinom, Ivanom vadi mreže.
- Dobar dan, šjor Nediljko! Ima li šta?
- Pa konačno više da se i vidimo! A slabo, ali bit će nešto već za obid!


Nediljko i sin Ivan

Dok su oni tako vadili mriže, ja i dr. Božo Ćurčija, smo nastojali privezat i usidrit brod, pošto je to vrlo važno, na rivi, koja je izložena otvorenom moru. Na vrh dizalice stoji galeb; kao izvidnica, promatra ko to dolazi.


Geleb na vrhu dizalice

Gledam nabrzinu je li se šta promijenilo. Teško je to ocijenit; evo, vidim, stavili su skaline za izlazit iz mora; kontam kako to nisu stavili dok smo mi bili tamo, ali za gospodu iz Italije sav komfor – neka… Dizalica neuredna – nije odavno piturana; crna boja se miša s temeljnom crvenom, ima dosta grafita, na kojima je Nediljko ostavljao svoje inicijale, no sve ostalo, čini se skoro pa isto – možda malo drugačije, no isto!

Dizalica na rivi

Predao sam im stvari, a ja sam ostao u čamcu zategnut konop na sidru. Nisan se htio na klasičan iskrcat, već iz mora. Ubacio sam se u biserno čisto more i otplivao tih par metara do rive, di sam se iskrcao konačno – nakon 13 godina! Ovaj trenutak se jednostavno riječima ne može opisati; možda kao kad vidite nekog dragog, koga niste vidjeli toliko dugo…


Kristalno čisto more i riva; da li se što promijenilo?

Dio 1.

Još tu večer, kad sam posljednji put bacio pogled prema Mljetu, u zalazak sunca, znao sam da je to – to. The end, završetak mojeg djetinjstva, dramom započeti trenuci odrastanja, napuštanje otočića, kojeg sam znao napamet… Sutra, u to jesenje ratno poslijepodne, 1992. godine, kad sam s jednom suzom u oku pratio stradavanje prekrasnog Dubrovnika, (u kojeg se nije moglo doći a da možda putem ne izgubite glavu), a drugom odlazak sa Sv. Andrije, utjehu sam našao u obećanju – vratit ću se!
I tako, nakon 13 godina izbivanja, konačno sam uspio dogovoriti svoj odlazak i boravak na lanterni od 24 sata. Još jednom htio sam vidjeti suton i zoru. Htio sam obići čitav otočić, vidjeti što se promijenilo, razgovarati sa svjetioničarom koji je sad tu. Htio sam dobiti odgovor na pitanja; Zašto me vuče da dođem ponovno i zašto ovaj otočić sanjam više od ijedne žene u mom životu? Zašto sve ljude koje poznajem ponekad nesvjesno svrstajem na jedino dobro poznato mjesto na svijetu? Da li je još uvijek ovaj otočić Raj i da li on sam bez ljudi ima dušu? Da li se što promijenilo i hoću li pronaći išta isto kao što sam i ostavio; mijenjaju li se samo ljudi ili i mjesta?


Ovako, između čempresa, čini se tako blizu, a opet je nekako daleko...

Da bi došao na lanternu, iako sam tamo odrastao i poznajem ga napamet; iako mi otac još uvijek radi kao svjetioničar, potrebno mi je bilo nazvati firmu PLOVPUT, te Plovno Područje Dubrovnik, gdje sam objasnio šefu P.P.-a gosp. Tončiju Kordiću, zašto idem tamo i što mi zapravo treba. Njegovom velikom ljubaznošču, dobio sam dopuštenje da odem, vidim, slikam i zapamtim, te pišem o Sv. Andriji.
U noći 24. srpnja 2005. godine, krenuo sam na put iz Šibenika. Pratilo me nevrijeme, a ni prognoza nije bila baš najbolja. Cijelu noć sam se vozio i nisam baš mogao spavati. Smjenjivanje kiše i oblaka čitav put su činile neizvjesnijim, a pitanje je bilo i hoću li uopće uspjeti u naumu.
Oko 8:00 u jutro, iskrcao sam se u mjestu Orašac, 10-ak km prije Dubrovnika, odakle se pruža prekrasan pogled na grad, svjetionik Grebeni, a ispred mene je bio Koločep i Lopud, a u sredini Sv. Andrija. Između čempresa mi se činio nadomak ruke, kao i svaki put kad svratim u Orašac, kod babe i dide, (roditelja moje majke, koji tu žive). Ovaj put nisam znao šta da osjećam; da li sreću ili strah – sve zavisi od toga šta će se dogodit.


Toga dana vrijeme nije baš bilo naklonjeno; valovi su na otvorenom moru bivali sve veći, avjetar je pojačavao...

Zovem svog rođaka, dr. Božu Ćurčiju, s kojim sam već prije dogovorio prijevoz čamcem do Sv. Andrije. Naime, namjeravao sam otići tamo čamcem, a vratiti se službenim brodom PLOVPUT-a, koji će dovesti zamjenu svjetioničaru. No problem je što ti nemaš tamo di zavezat čamac i ostavit ga, jer će ga more sigurno razbiti, tako da sam morao ići s nekim, tko će se nakon što me odveze, morati vratiti.
Božo poznaje Nedjeljka Zloića, svjetioničara na Sv. Andriji, pa mu je i on već jednom obećao doći tamo u posjet, tako da je ovo bila idealna prilika za to. Dogovorili smo se pokušati negdje oko 10:00, s malom Istrankom bez kabine. Krenuli smo možda koju minutu kasnije s rive, koju mještani zovu "Pod Orašcem". Već na samom početku nije bilo dobro. Jutarnju buru zamijenuo je maestral, pa je na kraju bilo svega i svačega.
Odlučili smo pokušati do vrata, između Koločepa i Lopuda, odakle je otvoreno more, pa ćemo znati tamo bolje. U međuvremenu zovem Zloića i pitam ga kakvo je stanje na Sv. Andriji. Objašnjava mi kako more polijeva rivu, a to je znak da se tamo nažalost ne može pristati…


Iako puni entuzijazma; nije bilo smisla stavljati dvije glave u torbu. Dr. Božo na kormilu provjerava da li je s pentom sve u redu...

Razočarani, ali svjesni opasnosti, koja nam prijeti od većih valova na otvorenom moru s ovom malom barkom, nismo se htjeli kockati. Nismo mogli nego se vratiti natrag i svoju sreću možda okušati sutra, no vremenska prognoza nam nije bila naklonjena… Možda je samo za nadati se da će prognostičari, kao mnogo puta ovoga ljeta, pogriješiti u svojoj procjeni…


Šta preostaje na kraju, nego samo gledati?