Marketing
Povratak u djetinjstvo; Sv. Andrija - 13 godina poslije…
Dio 1.
Još tu večer, kad sam posljednji put bacio pogled prema Mljetu, u zalazak sunca, znao sam da je to – to. The end, završetak mojeg djetinjstva, dramom započeti trenuci odrastanja, napuštanje otočića, kojeg sam znao napamet… Sutra, u to jesenje ratno poslijepodne, 1992. godine, kad sam s jednom suzom u oku pratio stradavanje prekrasnog Dubrovnika, (u kojeg se nije moglo doći a da možda putem ne izgubite glavu), a drugom odlazak sa Sv. Andrije, utjehu sam našao u obećanju – vratit ću se!
I tako, nakon 13 godina izbivanja, konačno sam uspio dogovoriti svoj odlazak i boravak na lanterni od 24 sata. Još jednom htio sam vidjeti suton i zoru. Htio sam obići čitav otočić, vidjeti što se promijenilo, razgovarati sa svjetioničarom koji je sad tu. Htio sam dobiti odgovor na pitanja; Zašto me vuče da dođem ponovno i zašto ovaj otočić sanjam više od ijedne žene u mom životu? Zašto sve ljude koje poznajem ponekad nesvjesno svrstajem na jedino dobro poznato mjesto na svijetu? Da li je još uvijek ovaj otočić Raj i da li on sam bez ljudi ima dušu? Da li se što promijenilo i hoću li pronaći išta isto kao što sam i ostavio; mijenjaju li se samo ljudi ili i mjesta?
Ovako, između čempresa, čini se tako blizu, a opet je nekako daleko...
Da bi došao na lanternu, iako sam tamo odrastao i poznajem ga napamet; iako mi otac još uvijek radi kao svjetioničar, potrebno mi je bilo nazvati firmu PLOVPUT, te Plovno Područje Dubrovnik, gdje sam objasnio šefu P.P.-a gosp. Tončiju Kordiću, zašto idem tamo i što mi zapravo treba. Njegovom velikom ljubaznošču, dobio sam dopuštenje da odem, vidim, slikam i zapamtim, te pišem o Sv. Andriji.
U noći 24. srpnja 2005. godine, krenuo sam na put iz Šibenika. Pratilo me nevrijeme, a ni prognoza nije bila baš najbolja. Cijelu noć sam se vozio i nisam baš mogao spavati. Smjenjivanje kiše i oblaka čitav put su činile neizvjesnijim, a pitanje je bilo i hoću li uopće uspjeti u naumu.
Oko 8:00 u jutro, iskrcao sam se u mjestu Orašac, 10-ak km prije Dubrovnika, odakle se pruža prekrasan pogled na grad, svjetionik Grebeni, a ispred mene je bio Koločep i Lopud, a u sredini Sv. Andrija. Između čempresa mi se činio nadomak ruke, kao i svaki put kad svratim u Orašac, kod babe i dide, (roditelja moje majke, koji tu žive). Ovaj put nisam znao šta da osjećam; da li sreću ili strah – sve zavisi od toga šta će se dogodit.
Toga dana vrijeme nije baš bilo naklonjeno; valovi su na otvorenom moru bivali sve veći, avjetar je pojačavao...
Zovem svog rođaka, dr. Božu Ćurčiju, s kojim sam već prije dogovorio prijevoz čamcem do Sv. Andrije. Naime, namjeravao sam otići tamo čamcem, a vratiti se službenim brodom PLOVPUT-a, koji će dovesti zamjenu svjetioničaru. No problem je što ti nemaš tamo di zavezat čamac i ostavit ga, jer će ga more sigurno razbiti, tako da sam morao ići s nekim, tko će se nakon što me odveze, morati vratiti.
Božo poznaje Nedjeljka Zloića, svjetioničara na Sv. Andriji, pa mu je i on već jednom obećao doći tamo u posjet, tako da je ovo bila idealna prilika za to. Dogovorili smo se pokušati negdje oko 10:00, s malom Istrankom bez kabine. Krenuli smo možda koju minutu kasnije s rive, koju mještani zovu "Pod Orašcem". Već na samom početku nije bilo dobro. Jutarnju buru zamijenuo je maestral, pa je na kraju bilo svega i svačega.
Odlučili smo pokušati do vrata, između Koločepa i Lopuda, odakle je otvoreno more, pa ćemo znati tamo bolje. U međuvremenu zovem Zloića i pitam ga kakvo je stanje na Sv. Andriji. Objašnjava mi kako more polijeva rivu, a to je znak da se tamo nažalost ne može pristati…
Iako puni entuzijazma; nije bilo smisla stavljati dvije glave u torbu. Dr. Božo na kormilu provjerava da li je s pentom sve u redu...
Razočarani, ali svjesni opasnosti, koja nam prijeti od većih valova na otvorenom moru s ovom malom barkom, nismo se htjeli kockati. Nismo mogli nego se vratiti natrag i svoju sreću možda okušati sutra, no vremenska prognoza nam nije bila naklonjena… Možda je samo za nadati se da će prognostičari, kao mnogo puta ovoga ljeta, pogriješiti u svojoj procjeni…
Šta preostaje na kraju, nego samo gledati?
Još tu večer, kad sam posljednji put bacio pogled prema Mljetu, u zalazak sunca, znao sam da je to – to. The end, završetak mojeg djetinjstva, dramom započeti trenuci odrastanja, napuštanje otočića, kojeg sam znao napamet… Sutra, u to jesenje ratno poslijepodne, 1992. godine, kad sam s jednom suzom u oku pratio stradavanje prekrasnog Dubrovnika, (u kojeg se nije moglo doći a da možda putem ne izgubite glavu), a drugom odlazak sa Sv. Andrije, utjehu sam našao u obećanju – vratit ću se!
I tako, nakon 13 godina izbivanja, konačno sam uspio dogovoriti svoj odlazak i boravak na lanterni od 24 sata. Još jednom htio sam vidjeti suton i zoru. Htio sam obići čitav otočić, vidjeti što se promijenilo, razgovarati sa svjetioničarom koji je sad tu. Htio sam dobiti odgovor na pitanja; Zašto me vuče da dođem ponovno i zašto ovaj otočić sanjam više od ijedne žene u mom životu? Zašto sve ljude koje poznajem ponekad nesvjesno svrstajem na jedino dobro poznato mjesto na svijetu? Da li je još uvijek ovaj otočić Raj i da li on sam bez ljudi ima dušu? Da li se što promijenilo i hoću li pronaći išta isto kao što sam i ostavio; mijenjaju li se samo ljudi ili i mjesta?
Ovako, između čempresa, čini se tako blizu, a opet je nekako daleko...
Da bi došao na lanternu, iako sam tamo odrastao i poznajem ga napamet; iako mi otac još uvijek radi kao svjetioničar, potrebno mi je bilo nazvati firmu PLOVPUT, te Plovno Područje Dubrovnik, gdje sam objasnio šefu P.P.-a gosp. Tončiju Kordiću, zašto idem tamo i što mi zapravo treba. Njegovom velikom ljubaznošču, dobio sam dopuštenje da odem, vidim, slikam i zapamtim, te pišem o Sv. Andriji.
U noći 24. srpnja 2005. godine, krenuo sam na put iz Šibenika. Pratilo me nevrijeme, a ni prognoza nije bila baš najbolja. Cijelu noć sam se vozio i nisam baš mogao spavati. Smjenjivanje kiše i oblaka čitav put su činile neizvjesnijim, a pitanje je bilo i hoću li uopće uspjeti u naumu.
Oko 8:00 u jutro, iskrcao sam se u mjestu Orašac, 10-ak km prije Dubrovnika, odakle se pruža prekrasan pogled na grad, svjetionik Grebeni, a ispred mene je bio Koločep i Lopud, a u sredini Sv. Andrija. Između čempresa mi se činio nadomak ruke, kao i svaki put kad svratim u Orašac, kod babe i dide, (roditelja moje majke, koji tu žive). Ovaj put nisam znao šta da osjećam; da li sreću ili strah – sve zavisi od toga šta će se dogodit.
Toga dana vrijeme nije baš bilo naklonjeno; valovi su na otvorenom moru bivali sve veći, avjetar je pojačavao...
Zovem svog rođaka, dr. Božu Ćurčiju, s kojim sam već prije dogovorio prijevoz čamcem do Sv. Andrije. Naime, namjeravao sam otići tamo čamcem, a vratiti se službenim brodom PLOVPUT-a, koji će dovesti zamjenu svjetioničaru. No problem je što ti nemaš tamo di zavezat čamac i ostavit ga, jer će ga more sigurno razbiti, tako da sam morao ići s nekim, tko će se nakon što me odveze, morati vratiti.
Božo poznaje Nedjeljka Zloića, svjetioničara na Sv. Andriji, pa mu je i on već jednom obećao doći tamo u posjet, tako da je ovo bila idealna prilika za to. Dogovorili smo se pokušati negdje oko 10:00, s malom Istrankom bez kabine. Krenuli smo možda koju minutu kasnije s rive, koju mještani zovu "Pod Orašcem". Već na samom početku nije bilo dobro. Jutarnju buru zamijenuo je maestral, pa je na kraju bilo svega i svačega.
Odlučili smo pokušati do vrata, između Koločepa i Lopuda, odakle je otvoreno more, pa ćemo znati tamo bolje. U međuvremenu zovem Zloića i pitam ga kakvo je stanje na Sv. Andriji. Objašnjava mi kako more polijeva rivu, a to je znak da se tamo nažalost ne može pristati…
Iako puni entuzijazma; nije bilo smisla stavljati dvije glave u torbu. Dr. Božo na kormilu provjerava da li je s pentom sve u redu...
Razočarani, ali svjesni opasnosti, koja nam prijeti od većih valova na otvorenom moru s ovom malom barkom, nismo se htjeli kockati. Nismo mogli nego se vratiti natrag i svoju sreću možda okušati sutra, no vremenska prognoza nam nije bila naklonjena… Možda je samo za nadati se da će prognostičari, kao mnogo puta ovoga ljeta, pogriješiti u svojoj procjeni…
Šta preostaje na kraju, nego samo gledati?
Post je objavljen 17.08.2005. u 17:07 sati.