Marketing
Povratak u djetinjstvo; Sv. Andrija - 13 godina poslije…
Dio 3.
Najradije bi ostao i divio se; cjepidlačio o tome šta se prominilo, a šta je isto; no, nije bilo vrimena. S torbom u ruci, krenuo sam uzbrdo, za Nedjeljkom i Božom. Čovječe, ovaj puteljak i zelenilo okolo; pa uređeno je – prorijeđeno doduše, ali vrlo uredno… No, zaboravio sam koliko je zapravo dobar ovaj uspon. Imao sam 4-5 godina kad sam se znao zainatiti i sjesti nasrid skala pa ne ići dalje, ako me roditelji ne ponesu, jer sam se, jadan, umorio. No, sad, s 26, pomislio sam da se neću zapuvat do vrha, no prevario sam se. Disao sam sve brže i jedva dolazio do zraka.
Uspon po poznatim skalama
Kao da je sve posloženo na svoje misto
Ispred kuće, pričekala nas je Nedjeljkova žena, Mara, pozdravila i ponudila pićem. No nema do hladne vode, iz bunara ispod kuće, koju sam ispumpaš. Tako da sam čitavo vrijeme, pio samo tu vodu i ništa više.
Malo smo ćakulali o nekim prošlim vremenima, pa razmjenjivali iskustva.
Pitam ga kako im je samima na otoku; jer, nekad su dva svjetioničara radila, a treći je bio doma, pa kad bi ovaj došao, slijedeći bi išao kući i tako u krug.
Dobro, kaže Nedjeljko, nitko nam ne pravi probleme. Ljeti dođe Talijan, koji je iznajmio gornji kat zgrade, ali on više nije tu, nego jest. I kada dođe, tu je obično pred večer.
Pitam ga kada će on doći?
- Evo, baš sam doznao da dolazi slijedeću subotu. Trebat će malo skaline pomesti i kuću prozračiti, mada kad dođu on i žena, i sami su jako pedantni.
- A recite mi, šjor Nedjeljko, je li Talijan uređivao zelenilo na čitavom otoku?
- Talijan je doveo vrtlare iz Dubrovnika koji su otočić 7 dana uređivali, da bi dobio današnji izgled. Nakon toga mi samo održavamo urednost, ponekad se ispila ako je koja grana trula ili se s kosilicom uredi trava ili grm.
- A tko je radio puteve? Sad ih vidim po čitavom otočiću.
- Putove smo mi radili; betonirali stepenice i skupljali kamenčiće u suhozidine pokraj puta, a ostale samo učinili prohodnima.
- Pa moram priznati da je puno drugačije nego je bilo kad sam zadnji put bio ovdje. Moram priznat da je vrlo uredno! Je li to Talijan misli dugo ostat na Andriji?
- On s obitelji dođe ljeti, a iznajmio ga je na 10 godina, još 2002. i brine se o kući i otočiću kao da je njegovo vlastito. Možda, ako mu dopuste, ostane i dok je živ. A kako i ne bi kad je izabrao najlipšu lanternu.
Iako djeluje doista umjetno i ne sliči više na divljinu kao nekad...
...mora se priznati; Talijan je naložio da se u 7 dana napravi, što mnogi nisu bili u stanju desetljećima...
...i nije sad bitno da li ovo sad više sliči na kakav botanički vrt ili tek svjetionik o kojem netko jako vodi računa - činjenica je da sve skupa izgleda vrlo uredno i oku lijepo!
Pogled kroz divlje masline, za koje nisam ni znao da na Andriji postoje u tolikom broju...
U priči i ugodnom društvu, čovjek bi najradije ostao ovdje dugo, ali razuman strah od poslijepodnevnog maestrala, dovodi do odluke da se dr. Ćurčija pozdravi s nama i uputi se čamcem put Orašca. Ja sam odlučio ostati; do sutra u jutro kad je Nedjeljku smjena. Umjesto njega dolazi njegov brat Stipan s obitelji. Dan sam proveo fotografirajući, ali i istraživajući.
Južna punta otoka, di je stanište tisuća galebova i ornitološki rezervat; tamo, kao da ste na Galapagosu...
Tako sam Nedjeljka pitao što je sa starim dnevnicima i dokumentima koje su svjetioničari vodili; jesu još živi? Znam da su ponegdje i bačeni, no imao sam načuti da ih je on ovdje spasio.
- Je, kad se kuća preuređivala, ja sam sve ovo složio i odnio u šufit, evo, pogledaj, pa ako nađeš šta zanimljivo, bit će mi drago.
Ja sam bio oduševljen time i nisam tražio dugo, a pronašao sam jedan iz još davne 1922. godine, gdje se opisuju događaji i obaveze svjetioničara u to vrijeme. Znam i pisao sam već o tome kako su se ti dnevnici nepromišljeno usput uništavali; no na ovoj je lanterni, izgleda, prevladala pamet svjetioničara, za što je malo tko do sada i znao! On je najveći dio toga brižno spremio i sačuvao od uništenja, ali biti će potrebno to kvalitetnije i stručnije sačuvati, pohraniti ih u kakav arhiv, gdje se do toga lako može i doći. Baš nedavno, telefonom me nazvala gđa Silvana Tokić, direktorica PLOVPUT-a, s kojom sam odmah našao zajednički jezik i složili smo se oko nekih bitnih stvari; poraditi na očuvanju kulturno-povijesne baštine - hrvatskih svjetionika i građe, koja svjedoči o njihovoj kronologiji i omogućiti stručnjacima da konačno ostave svima dostupne dosad mistične i nedostupne podatke o tome kako se tu nekad živjelo…
Dokumenti, koje vrijedi sačuvati od propadanja
Iako sam pročitao i dokumentirao par spisa, nažalost sada nisam imao vremena za istraživanje, već sam otišao u kulu da vidim ono zbog čega sam ovaj put ostao noćiti – zalazak sunca…
Ispred kuće se pruža jedan drugačiji pogled na Dubrovnik, od onog na koji je većina ljudi u svijetu već navikla; ovo je pogled s mora; ovo je pogled sa Sv. Andrije...
Uspon po poznatim skalama
Kao da je sve posloženo na svoje misto
Ispred kuće, pričekala nas je Nedjeljkova žena, Mara, pozdravila i ponudila pićem. No nema do hladne vode, iz bunara ispod kuće, koju sam ispumpaš. Tako da sam čitavo vrijeme, pio samo tu vodu i ništa više.
Malo smo ćakulali o nekim prošlim vremenima, pa razmjenjivali iskustva.
Pitam ga kako im je samima na otoku; jer, nekad su dva svjetioničara radila, a treći je bio doma, pa kad bi ovaj došao, slijedeći bi išao kući i tako u krug.
Dobro, kaže Nedjeljko, nitko nam ne pravi probleme. Ljeti dođe Talijan, koji je iznajmio gornji kat zgrade, ali on više nije tu, nego jest. I kada dođe, tu je obično pred večer.
Pitam ga kada će on doći?
- Evo, baš sam doznao da dolazi slijedeću subotu. Trebat će malo skaline pomesti i kuću prozračiti, mada kad dođu on i žena, i sami su jako pedantni.
- A recite mi, šjor Nedjeljko, je li Talijan uređivao zelenilo na čitavom otoku?
- Talijan je doveo vrtlare iz Dubrovnika koji su otočić 7 dana uređivali, da bi dobio današnji izgled. Nakon toga mi samo održavamo urednost, ponekad se ispila ako je koja grana trula ili se s kosilicom uredi trava ili grm.
- A tko je radio puteve? Sad ih vidim po čitavom otočiću.
- Putove smo mi radili; betonirali stepenice i skupljali kamenčiće u suhozidine pokraj puta, a ostale samo učinili prohodnima.
- Pa moram priznati da je puno drugačije nego je bilo kad sam zadnji put bio ovdje. Moram priznat da je vrlo uredno! Je li to Talijan misli dugo ostat na Andriji?
- On s obitelji dođe ljeti, a iznajmio ga je na 10 godina, još 2002. i brine se o kući i otočiću kao da je njegovo vlastito. Možda, ako mu dopuste, ostane i dok je živ. A kako i ne bi kad je izabrao najlipšu lanternu.
Iako djeluje doista umjetno i ne sliči više na divljinu kao nekad...
...mora se priznati; Talijan je naložio da se u 7 dana napravi, što mnogi nisu bili u stanju desetljećima...
...i nije sad bitno da li ovo sad više sliči na kakav botanički vrt ili tek svjetionik o kojem netko jako vodi računa - činjenica je da sve skupa izgleda vrlo uredno i oku lijepo!
Pogled kroz divlje masline, za koje nisam ni znao da na Andriji postoje u tolikom broju...
U priči i ugodnom društvu, čovjek bi najradije ostao ovdje dugo, ali razuman strah od poslijepodnevnog maestrala, dovodi do odluke da se dr. Ćurčija pozdravi s nama i uputi se čamcem put Orašca. Ja sam odlučio ostati; do sutra u jutro kad je Nedjeljku smjena. Umjesto njega dolazi njegov brat Stipan s obitelji. Dan sam proveo fotografirajući, ali i istraživajući.
Južna punta otoka, di je stanište tisuća galebova i ornitološki rezervat; tamo, kao da ste na Galapagosu...
Tako sam Nedjeljka pitao što je sa starim dnevnicima i dokumentima koje su svjetioničari vodili; jesu još živi? Znam da su ponegdje i bačeni, no imao sam načuti da ih je on ovdje spasio.
- Je, kad se kuća preuređivala, ja sam sve ovo složio i odnio u šufit, evo, pogledaj, pa ako nađeš šta zanimljivo, bit će mi drago.
Ja sam bio oduševljen time i nisam tražio dugo, a pronašao sam jedan iz još davne 1922. godine, gdje se opisuju događaji i obaveze svjetioničara u to vrijeme. Znam i pisao sam već o tome kako su se ti dnevnici nepromišljeno usput uništavali; no na ovoj je lanterni, izgleda, prevladala pamet svjetioničara, za što je malo tko do sada i znao! On je najveći dio toga brižno spremio i sačuvao od uništenja, ali biti će potrebno to kvalitetnije i stručnije sačuvati, pohraniti ih u kakav arhiv, gdje se do toga lako može i doći. Baš nedavno, telefonom me nazvala gđa Silvana Tokić, direktorica PLOVPUT-a, s kojom sam odmah našao zajednički jezik i složili smo se oko nekih bitnih stvari; poraditi na očuvanju kulturno-povijesne baštine - hrvatskih svjetionika i građe, koja svjedoči o njihovoj kronologiji i omogućiti stručnjacima da konačno ostave svima dostupne dosad mistične i nedostupne podatke o tome kako se tu nekad živjelo…
Dokumenti, koje vrijedi sačuvati od propadanja
Iako sam pročitao i dokumentirao par spisa, nažalost sada nisam imao vremena za istraživanje, već sam otišao u kulu da vidim ono zbog čega sam ovaj put ostao noćiti – zalazak sunca…
Ispred kuće se pruža jedan drugačiji pogled na Dubrovnik, od onog na koji je većina ljudi u svijetu već navikla; ovo je pogled s mora; ovo je pogled sa Sv. Andrije...
Post je objavljen 29.08.2005. u 12:53 sati.