Bilo je to neko bolje vrime za svjetioničare… možda ga je tribalo zamrznit i ostavit tako, jer svjetionici su ionako bili izolirani od događaja s kopna; jedini dokaz da svjetionik nekome pripada, bila je zastava na jarbolu, koju su svjetioničari morali svako jutro izvjesiti, nekako kao i u vojsci. Ma i bilo je kao i u vojsci, samo dosta ležernije…
Vojnici imaju dežurstva i obavezu budnosti - imaju i svjetioničari; vojnici imaju oružje - imali su i svjetioničari; vojnici imaju uniforme – imali su i svjetioničari… Da, od svega toga, danas su ostala samo dežurstva, no i ona su polovična, jer je većina svjetionika automatizirana, pa nema svugdje potrebe za obaveznim noćnim dežurstvima, kao nekad… Zašto su imali puške? Svjetioničarima se nekad pridavalo puno više važnosti, i više ih se poštovalo, negoli je to slučaj danas. Sjećam se da sam jednom gledao očevo redovito čišćenje pušaka; u ormaru su imali 3 službene poluautomatske puške (tzv. papovke), koje su su bile "just in case" ako se nešto dogodi (a tada je bila na snazi ona da "neprijatelj nikad ne spava"). No na stranu pretjeran oprez, nikada niste znali, ni danas ne znate tko može banuti na vrata lanterne u mrkloj noći, kad vas nitko ne može braniti ako ne znate to sami. I za to su se pobrinuli austrijski projektanti, kada su gradili lanterne; ulazna vrata svjetionika su bila iza 5-6 cm debelih drvenih vrata i zaključana iznutra velikim metalnim krakunima. Tako da smo se osjećali prilično sigurno unutra.
No, ono što je mene impresioniralo kao dijete je bila besprijekorna uniforma, koju je otac oblačio u svečanim trenucima, kada bi službene vojne ili civilne delegacije posjećivale svjetionik. Kao kakav mornarički časnik, tako je izgledao otac, samo uniforma je bila sive, a ne bijele, mornaričke boje. Imao sam i ja neku sličnu sivu košulju i oblačio sam je samo da budem što sličniji ocu, jer nisam mogao čekati trenutak da i ja odrastem, pa da budem kao on; svjetioničar, ili možda kapetan na vojnom brodu…
Da, prema svjetioničarima se odnosilo s poštovanjem nekad. Još od vremena njihove izgradnje, sve do 90-tih godina prošlog stoljeća, svjetioničari su imali časne uniforme, koje bi predstavljale sve ono što bi njihov posao predstavljao za državu u kojoj su ti svjetionici bili. Lanterne su mijenjale države kroz njihovo postojanje, ali njihova važnost se nije mijenjala; kroz minula vremena ostala je uvijek ista,, samo su novi ljudi dolazili – sve ostalo je bilo skoro isto… No došle su nesretne devedesete, a svjetionike nisu, kao u prošlim ratovima uništavali neprijatelji; dapače. Ostali su ono što i trebaju biti – oaze mira, ma zapravo i nisu svi baš doslovno, ali o tome u jednoj drugoj priči. Direktor firme se promijenio, a nove uniforme nisu stizale… Novoj Hrvatskoj svjetioničari više nisu bili važni kao nekad, poštovanje prema njima je opadalo. Prije su svake godine stizale ljetne i zimske cipele, košulje, hlače i sl., sada su dobivali samo ono što im "uistinu treba"; radne cipele, rukavice, kombinezon, eventualno kakva kapa šilterica i tome sl. U to novo vrijeme, kao da je postalo pravilo da se svjetioničari nemaju šta folirati sa sjajnim uniformama. A s plaćama, koje su pale na najniže grane još od vremena austro-ugarske, pokušali su im oduzeti i ono malo dostojanstva što su imali…
Danas na svjetionike dolazi bogata elita i plaćaju prava mala bogatstva za boravak tamo, a svjetioničari, u modrom kombinezonu na tregere i šiltericom, na kojoj piše "PLOVPUT", umjesto da ih ponosito dočekuju, ulickani kao časnici na prekooceanskim ili možda vojnim brodovima, oni umrljanih ruku i dalje rade svoj posao, negdje po strani, "da ne ometaju gosta u guštima za koje je platio"…
Nadam se da ste shvatili, da su uniforme u ovoj priči, koliko i trenutno stanje stvari, toliko i metafora…
Stvarno su bila druga vrimena... mama, ja i otac, pored istog onog zidića od prije...
|
