|
VRIJEME MONSUNA, godina prije neke nove ere
Kiša nije prestajala, danima.
U snovima su ga proganjali goli, blijedi ljudi, lijetali iznad krovova, pratili ga, ali ne doticali.
Buđenja su opet postajala mučna. Tjerajući se da gleda u svjetlost, vidio bi samo cijeđenje neartikuliranih kapi koje je sivilo izdrkavalo na ionako mutne prozore.
Kroz dan se provlačio šutke, pognute glave, s težinom u udovima. Misli ukopanih negdje ispod.
Uvečer bi legao u krevet i prije nego zaspe, u posjet bi mu stigla slika gdje si prislanja pištolj na sljepoočnicu i povlači okidač. Sasvim jasna, nimalo emocionalna. Olakšavajuća. Nametala se sama, bez namjere. Otjerao bi je tako da bi čvrsto zatvorio oči i, točno onako kako je to nekad davno vidio na televiziji, prisilio se misliti na nešto lijepo: krševite vrištine gdje raste kamilica. Svibanjske tamarise uz obalu. Nedjeljno jutro iz djetinjstva, majku kako sprema lavandu u ormare, hrpu svijetlih stvarnih i izmišljenih bljeskova, sve i bilo što samo da svlada proročansko oružje koje se ponudilo ohladiti mu glavu.
Uspjelo bi tek kad bi u tom očajničkom stroboskopu nabasao na njeno tijelo. Slamku spasa u posvemašnjem mrtvilu. Bijelo, podatno, rasprostrto pred njim. Navalio bi na njega. Žedan, gladan, tranširao ga je precizno, gnjeo, mrcvario, razvlačio, premještao dijelove, zakopao ga natrag u sjećanje pa vadio osvježeno, svaki put drugačije, s novom ulogom.
Puno noći za redom, sama protiv metka u centru za zdrav razum, bila je zavodljiva Lolita, nježna prva ljubavnica, zmijolika preljubnica nekog fiktivnog muža, pohotna udovica svijetlećih očiju, nepoznata žena s ulice, kurva, svetica, sluškinja, gospodarica. Sve što nikad nije bila. Poznavao joj je samo tijelo, bijelo, podatno i rasprostrto pred njim.
Umoran od zabadanja u nju nepostojeću i provlačenja njenih dijelova kroz mračne prolaze u mislima, donekle smiren (a možda samo izmoren), zaspao bi.
U snu su i dalje voštani ljudi vrebali s krovova. Vani, kiša je prijetila da se sve pretvori u bezlično more.
Nastat će tišina, kad potopi i krovove.
PROLJETNA BURA, iste te godine. Bar tako kaže kalendar.
Prvo su izvana jutrima počeli prodirati glasovi djece.
Bilo je to čudno, njegova kuća je odvojena od ostalih, i siguran je da u blizini nikakve djece nije bilo.
A onda, prvi sunčani dan došao je jednog običnog četvrtka, sasvim bezveze i neočekivano, kao nagovještaj svježeg kruha kad prolaziš pokraj pekare. Vlastite molekule, do tada razbacane u magli, počele su se skupljati natrag na hrpu. Za početak je prodisao, trebalo je istjerati memlu iz kostiju, još naučiti i hodati. Sam, bez vjetra i jedara, bez držanja ili saplitanja o mreže.
Treba naučiti hodati sam. I to treba sličiti na hodanje.
U neki petak tog istog mjeseca, prilično nalik onom spomenutom četvrtku, otključao je vrata stana (previše mu je počeo nalikovati na klaustofobičnu kabinu podmornice) i uključio telefon.
Postkatastrofična euforija, - stigao je pomisliti stotinku sekunde prije nego je tek uključeni telefon zazvonio. I ponesen istim tim stanjem, ne razmišljajući, javio se.
I mogao se zakunuti, da je imao namjeru i da je imao kome, da je s druge strane začuo more. Pravo, živo more kako udara u obalu, i jak vjetar u krošnjama onih tamarisa, i lepet jedara usidrenih brodova, kako bune se i ljute što stoje, privezani, dok je vrijeme divlje i poziva i vuče van, što dalje iz sigurnosti, na otvoreno, pod vjetar i vodenu prašinu, među valove, u sve i u ništa. I tek krajičkom mozga, u histeričnom prijevodu traga neke sinapse pod zaleđenom slušalicom, šuštanje njene ljetne haljinice, blesavo i romantično neprilagođene vihoru.
I onda tišina prekinutog poziva.
Zatoplit će uskoro, čini se. Inače ne bi nazvala. Otkad je mrtva, zove samo kad vrijeme kreće na bolje.
JUŽINA, nalik na novu eru, ali nije provjereno
Nije u redu ženi napipati grudi samo zato što se slučajno usred gužve na ulici zaletjela u vas.
Gledala je u izloge. Vječni saputnici koji se promatraju, žene i izlozi, ko ljudi i psi. Žene prate izloge i nose grudi k'o vrećice. I grudi slijeću slučajnim prolaznicima u ruke, kad se brane od sudaranja s njima.
I onda iznad grudi prolaznici ugledaju oči, krupne, smeđe, tople, ka mendule. Kao njezine.
I ti isti prolaznici otkrivaju latentnu ljubav kako im se penje uz kralježnicu i izbija na uši, i vode sudarenu ženu koja prati izloge na piće. I ljubav u trenu prestaje biti latentna, i stvara vino od kiselih krastavaca u sendvičima pljesnjivog bifea gdje se upoznaju, i kruh od riječi koje izgovara (i još zvuče kao isprika), a u očima joj cvjetaju bademi, i grudi, slobodne od ruku mame na rukovanje, napinju vršna jedra njene haljine, i ljubav se sidri u tijelu i klizi pretvorena u masni, sočni skorup niz tijelo tog prolaznika, a tijelo bridi i bubri i upija, vlagu i sol, uljuljano u oku oluje, pred virom, dok čeka da telefon zvoni i zove na opet i još i ispočetka, napokon, ponovo.
Skoro je siguran kako obadvije zajedno ožive u njezinim očima, onaj trenutak prije smješka.
TRAMONTANA, koja vraća vrijeme na početak
Bolje da zatvori prozore. Makar, hladnoća probija i kroz zidove.
Telefon ne radi već danima. Nije ni važno, mjesecima nitko ne zove. Uskoro će kiše, kroz dan se provlači šutke, noću sanja voštane ljude.
Stvari se ponavljaju u koncentričnim krugovima, čini mu se. Tek tu i tamo, ponekad, nešto ga na trenutak izbaci iz orbite. Baš kao kad zavrtiš bubanj revolvera, ruski je rulet da će ti se nešto novo sasuti u glavu.
I nema čežnje za novim, ali ipak se slika hladnog željeza prislonjenog uz sljepoočnicu nameće sama.
Zatvarao je prozore, kad su mu prve kapi zaslinile lice.
Možda ovaj put zakiši cijelo more.
(*zapis se sam zapisao. onaj koji ga je trebao zapisati, ionako je bio mrtav prije nego je brod uopće potonuo)
|
