svilska

Nitko ne zna (ali možda svi slute?) da umireš od želje za ljubavlju? Isto toliko koliko i od straha pred njom? Patetični mišu, koji je pročitao previše fikcije za domaćice, ne bulazni. Ti likovi nikad nisu bili stvarni. Ti si švicarski sir koji je izbušilo milijun godina ratovanja i previše izgubljenih bitaka, jedino što na tebi funkcionira su rupe, a tkivo koje od tebe čini sir kao takav tu je samo radi identifikacije. I zato, tu patetičnu želju puštaš da lebdi nad tobom u otporu, uvijek na istoj, sigurnoj razdaljini, u nekom elektromagnetskom oblaku koji je sprječava da se stušti na tebe i obuzme te. Možda još samo jedna izgubljena bitka i jedna rupa više, pa ćeš prestati imati identitet sira, i bit ćeš samo rupa.

Povremeno, jer nisi iz sebe uspio isključiti sve svoje humanoidne osobine zaželiš se tu i tamo osjetiti nešto, pa oprezno ljubav dezintegriraš na sastavne dijelove, odvajaš iz tog opasnog spoja elemente koji tako odvojeni više ne izazivaju jednaku reakciju, nego su u sigurnim i kontroliranim uvjetima potpuno stabilni i nereaktivni. Ne priznaješ čak ni njihove alotropske modifikacije. Pa ih još za svaki slučaj upakiraš u najlon vrećece i utrpaš u kištru za smrzavanje, da u zadanom trenutku točno određenu dozu koju možeš podnijeti vadiš prema potrebi, bez opasnosti da slučajno izvadiš i upotrijebiš i ono što bi bilo previše.

Tako ti se u trenucima slabosti može zadesiti da ti nedostaje nježnosti u organizmu, osjećaš to po kloparanju vlastitih golih kostiju dok hodaš i hladnoći u njima, pa izvadiš paketić i u kožu utrljavaš popodneva s djecom, zagrljaj s prijateljima, telefonski poziv. Konzumiraš, i to se razmili po tebi kao parfe od vanilije i dok gutaš znaš da ćeš ostati gladan, ali bar kratkotrajno uživaš u okusu i zavaravaš prazan želudac, da izbjegneš navalu fanazija o slanini na tanjuru. Nježnost se smije koristiti uvijek i samo s samo onima koje voliš, ali ne želiš.

Ironično i apsurdno, ali kad saniraš potrebu za nježnošću, dolaziš do trenutka da želiš. Gladniji nego ikad, vadiš drugi paketić sa sadržajem već na prvi pogled kontrastnim onom prvom, na kojem piše: samo s onima koje želiš, ali (još) ne voliš. Na tom je patentirana sigurnosna sklopka i točno propisana doza da se ne ne riskiraju nuspojave i kontrolira ovisnost. Sterilna želja i sterilno rješenje. Dok sa sebe stresaš tijelo koje te nahranilo, ne smiješ pamtiti njegovu ljepotu osim kao esteski fenomen, niti osjećaj glatke kože koji je godio prstima, vibraciju glasa, detalje... Detalje ćeš spaliti među neuronima u zaborav. Detalji prijete stvaranjem emocionalnih slika, a one nisu sterilne. Nisu čak ni stvarne, baš kao ni svojstva rupe koja gledaš kako ti prijete kad racionalno razmisliš.

Pogriješiš li s upotrebom ovog elementa bar malo, ostane li neka sinapsa (samo)zadovoljno vibrirati nakon što je želja ugašena, metastazirat će u potrebu za pripadanjem. Nju treba liječiti brzinski i ekspresno, ubaciti se u strukture onih koje ne voliš previše i ne želiš uopće. Upiši se u planinare, osnivaj stranku, uključi se u pokret otpora sa ostalom stokom, navijaj i protestiraj. Masturbiraj. Ali, uvijek s odmakom, nikad preblizu. I pripazi na gravitaciju. Objektivno, gravitacija prije udarca u tvrdo tlo izaziva adrenalin, a adrenalin tumačiš kao strast. Strast odbija kontrolu kojoj težiš svim svojim bićem.

Upadneš li u tu zamku, izvadi paketić na kom piše: ne s ljudima, samo s pojavama. Ne zavaravaj se tupom čežnjom u trbuhu koju osjećaš povremeno, to su samo naleti slabosti. Sjeti se kud vodi to nagrizanje. Otrijezni se i skupljaj marke i salvete. Ako to ne pomogne i ne umrtviš se, uplati životno osiguranje i dopunsko zdravstveno i skači padobranom, ako baš moraš. Bangee. Efekt je isti, samo su veće šanse za preživljavanje. Svi smo mi Clint Eastwood.

Iako, moguće je da ćeš se upitati ponekad, je li i Clint bio doista sretan? Bi li, u idealnim uvjetima, u slučaju ljubavi za koju smatraš da ti je potrebna da bi otpjevao svoj Sunny side of the street, bio sretan? Sretniji? (Najsretniji?:D)

Zadnji paketić koncentriranog elementa iz tvoje kištre za smrzavanje kaže: serotonin, „hormon sreće”, utječe na naše raspoloženje, pospješuje osjećaj zadovoljstva, stvara polet i energiju , čini nas sretnijima.. Ovaj prirodni stimulans nije potrebno nabavljati ilegalno jer se u organizam unosi jednostavno - hranom.

Mišu, odmotaj paketić i pojedi čokoladu.

POBUNA

Marija i ja idemo na koncert.
Marija i ja, pankerice stare.
Evo je, dolazi. Sva u crnom, skakuće dok hoda. Izgleda kao mutant između preminule nevjeste i kauboja. Tako je izgledala i sa sedamnaest. Samo, više nemamo sedamnaest, imamo dvostruko više, i stvari su samo izdaleka i naizgled kao prije.
Je li itko ikad vidio rol šunku u crnom?
„Jebotepas, izgledaš ko cajka.“ smijem se.
„Dobre sise, a?“ pokazuje na četiri brdašca bijelog mesa u crnoj futroli koja kipe iz premalog grudnjaka, pa popravlja nekakve blještave tajice koje su joj se usjekle u špek ostao nakon zadnjeg poroda i boli je kurac. Štajaznam, možda je sve u stavu.
Marte nam gaze cestu dok skakućem zajedno s njom. Opasne smo. Jest da sam ja sad plava i na đubretarki imam tragove dječjih bljuvotina, a ona dvaput tjedno ide na jogu jer misli da se od tog mršavi.
Uh, kako smo opasne.
Na ulazu u klub srećemo Janka. Janko ima milijun godina i nimalo se ne mijenja. Kad smo bile klinke, Janko je bio naš idol. Tada su mu još te kožne hlače bile nove, imao je frizuru ko Morrison i znao je čak i pričati. Mislim da ga je Marija povalila, ali ona je imala teoriju da se o tom samo šuti i slaže recke. On se tog vjerojatno ionako nije sjećao. Svejedno, dugo vremena smo je zvali Kokoš. Zbog Janka, jer Janko je tada radio na peradarskoj farmi van grada. Na elektrici, palio i gasio svjetlo kokošima. Zato je i govorio da je Bog za kokoši, a nama je bilo dovoljno da je Bog.
Janko nas ne prepoznaje, s nekim klincima dijeli posljednju nespaljenu moždanu vijugu i nešto što izgleda ko ogroman joint. Zdroksan je do daske, a i oćelavio je po sredini, pa se nekako nismo htjele uklapati.
„Ajmo nešt pit.“ povučem Mare u sivomaslinastu masu mladih anarhista (a neki bi nam djeca mogli bit). Mi smo valjda jedine osobe ovdje koje primaju plaću i tog nas je sram.
„Čekaj, imam ja! Votka, prava ruska!“ ceri se i vadi pljosku iz džepa.
Jebotešejn, kako ja tu ženu volim.

NOW I WANNA SNIFF SOME GLUE

Krasna atmosfera za izgubiti se u njoj. Klinci oko nas pogaju, mi se tek zagrijavamo. U vražju mater, di su oni bili kad smo mi rasturale. Ali, kad si van forme, treba vremena za ulovit ritam, pa natežemo pljosku. It's absolutely fabulous. Neki rasta pubertetlija pored nas dijeli partizanski joint s ekipom. Trava i pubertet miriše na kilometre.
„Jel bi?“ mignem Mariji.
„A bi, šta misliš. Nisam godinama.“
„Aj da vidimo“.
Stanem k njima u kolo. Klinci me bijelo gledaju. Il su tupi, ili napušeni, kad odmah ne kuže u čem je stvar. Dovučem i Mariju pored sebe. Ne kužim zašto se opirala.
„Ovaj... možemo mi dvije s vama, malo?“
Uopće ne kužim što im je smiješno. Visoki ćelavi mi prilazi i odmjerava.
„Mmm... vidi milfica. Mama bi pušila, malo? Šta kažeš, Kizo?“
Kizo ima metar i cvancig i edipov kompleks, jer šutke prilazi Marijinim sisama koje su mu točno u ravnini krvavih očiju.
„Može, može“ mrmlja Kizo, dok me Mare nosi na drugi kraj dvorane, u onaj dio gdje su i zaštitari.
„Sad tu šuti i pleši, jebote. Skoro smo popušile.“ mrmlja ona dok me istresa na pod.
Nadam se da se ne ljuti. Prije je žicanje uvijek palilo.

BOLJE DA NOSIM KRATKU KOSU

Marija se pretvorila u Meduzu koja je odlučila otjerati zmije s glave tako da ih baca gore dolje. Metar kose, posvuda.
„Ej, glupačo, ovo je pank, ne dedmetal“ proderem joj se između zmija tamo gdje povremeno zabjelasa uho.
„Ti si glupača, a ja se ovako izražavam“ odgovori Meduza. Slegnem ramenima i krenem se i ja izražavati. Par puta sam se pokušala baciti na neke klinke, cijelim tijelom, ali su bile brže, pa sam si izgledala ko oni lavovi koji promaše antilopu. Zaključila sam da vjerojatno još nisam pronašla pravi izraz i odustala, malo skakutala na mjestu. Dobro, kao na federima, da ne bude baš obično skakutanje.
„Jebote, ja uopće ne osjećam tu tvoju votku. Ništ mi nije.“ -viknem joj.
„Hmm.. pa ni meni.“ izgleda kao da zamišljeno kaže Marči.
Skakućemo dalje.
„Mislim da sam ulila ono za cvijeće. Ono, slične flaše na polici...“
Gledam je zbunjeno.
„U pljosku, gusko! Pijemo vodu za cvijeće. Ahahahhahaha...“ guši se i presavija od smijeha. Zarazi i mene, obje lovimo zrak.
Odjednom se Marči uozbilji. Ko neki punašni Bambi, razrogači oči, stisne usne i stane ukipljeno, prekriženih nogu.
„?“
„Umm.. upiškila sam se. Malo. “
„Fak. Zajebavaš?“
„Ne. Ono, otkad sam rodila, malo je nestabilno. Ne smijem se jako smijat. Ni kašljat. Jebote, zapišala sam cipele!“
I nastavimo grohotati dalje. Toliko da sam skoro i ja svoje.

DRUNKEN LULLABY

Fajrunt je upalio svjetla. Saplićemo se preko polugolih i znojnih muških tijela prema izlazu i čitamo tetovaže.
„Smrdi, jebote.“ kaže Marči.
„Bome. Fakat. Pank smrdi ko da je mrtav.“
Vučemo se ulicom do stanice, Marija me prati dok čeka taksi. Zajedno smo jače, samo više ne znamo čega se točno treba bojati. Nema veze, zajedno smo skupa.
„E, imam ti jednu super glavicu kelja, domaći lički. Oćeš doć sutra?“
Draga Marči. Šminka joj se razmazala oko očiju, izgleda kao rakun. Ja obično poprimim lik tužnog klauna.
„Vidjet ću kad se probudim“.
Nestaje u taksiju za Dubravu, čekam noćni. Noćni tramvaji su priče za sebe, u njima žive čudna stvorenja i jednom ću napisati roman o čovjeku koji je noću stvarno živio u jednom, ali... ovaj što dolazi izgleda kao onaj iz Kiklopa, oko mu namiguje sve bliže. Mislim da razvijam fobiju od tramvaja. Ulazim na zadnji ulaz da imam pregled nad neprijateljima, ali nisu nešto. Samo nekoliko klinaca od kojih je jedan upravo bljuvao dok mu drugi još drže glavu (ili to sjede na njoj?!) i jedna zalutala baka koja uopće ne izgleda kao beskućnik nego kao one s Dolca (ako se ne povampiri).
Treskamo se svi zajedno stanicu po stanicu. Sporo. Presporo.
Klinci izlaze noseći ranjenika, baka spava ili je umrla. A ja?

VEČERA UZ SVIJEĆE

Ja samo hoću stići doma i zateći te kako spavaš, skinuti sa sebe i buku i ljude i svu odjeću, ušuljati se u krevet dok soba miriši po posteljini i ti mi sneno brljaš po sisama i prigovaraš kako mi kosa smrdi po dimu (a ja se onda okrenem iz žlice i uvalim ti jezik pa ga premjestim u tvoje uho i kažem „ejj... ševi mi se“.)

Imaš tridest šest godina i trideset osam zarez četiri stupnja.

Dan je jesenski i žuriš pobjeći iz njega. Čeka te prazan stan i dok kupuješ kruh, ustvari si već tamo.

„Šest i po“ -kaže ruka koju je ispružio nad vrećicom. Taknete se dok tvoja umeće prohladne kovanice.
Njegova je topla, mesnata i muška, gotovo se zastidiš dodira pa mu potražiš oči, ali on nije primjetio dalje od raženog.

Toplina ti isijava iz kostiju dok grabiš dvije ulice od stana, krajičkom oka uloviš svoj odraz u izlogu i razočarano okreneš glavu: još očekuješ vidjeti djevojčicu i ova bljedunjava zrela žena s kojom tamo ukrstiš pogled redovno te iznenađuje. Iako još nije kasno niti su svi aduti uračunati. Drugi put kad pogledaš u izlog, možda ćeš izgledati zdravije.

Ima dana kada osim navedenih brojeva imaš još puno toga, ali ovaj je numerički i sama si sa sobom.
U onim drugim danima put od posla do doma zna biti manje grozničav, veća si i lakša. Nekad pjevaš na tramvajskim stanicama i smiješiš se ljudima, koji su jednako topli kao i ti.

Sada zaobilaziš ženu u smiješnom crvenom kaputu s krznom i nadaš se da te nije primjetila. Inače bi ti se možda i svidjela, treba biti hrabar i nositi takav kaput. Ili barem malo lud.
Podsjetila te na onu strankinju s Annie Hall šeširom, sa nekog sunčanog proputovanja prema moru. Podijelie ste petnaestak minuta, stol i cigarete na bezličnoj benzinskoj postaji i tada si, ponosna na sitne bizarnosti koje su te obilježile, hihočući ih rasprostirala pred nju, uvjerena u svoju neodoljivu unikatnost. Ona je, starija i ljepša, uzvraćala istom mjerom. Rafalno ste se gađale kremastim kolačićima propalih brakova, ogoljelih muškaraca, nedorasle djece, praznih džepova i lakoćom svega toga. Sve dok ona nije prva popustila (jer je bila i mudrija), lice joj se postaralo i oči naglo postale veće od njega.

„Istrošimo se, znaš.“ rekla je i otišla svojim putem, a ti si šutke popila kavu do kraja i kasnije na cesti nabila gas na sto šezdeset, dok motor nije postao glasniji od muzike i retrovizori počeli podrhtavati (ako je već neminovno, možda se treba trošiti brže?).

Podsjetila te i na tvoju mamu. Smješkaš se pri pomisli na mamu koja kuha čaj, ali prije nego crveni kaput potpuno zaobiđeš, sjetiš se i da više nisi ona od prije.
Kao naprimjer onog dana kada si se prvi put ljubila s dečkom, i na povratku kući bojala se da su ti na čelu ispisani nemoral i ushit, sram i ponos koji si osjećala. A kada si došla doma, u hodniku si zatekla svoju gospođu majku kako pijana i gola skuplja jedan po jedan komadić stakla i smije se, ne od nelagode što je gledaš, nego nad apsurdom razbijenog stakla , a za sobom ostavlja okrvavljene tragove stopala koji sasvim nalikuju na ruže.
Pa si se i ti počela smijati jer si shvatila da je staklo od ispijene boce rakije, a majke ne piju rakiju, nego kuhaju čaj i to što si se poljubila po prvi put u životu postalo je poprilično nevažno.
Otprilike kao i sve ostalo.

Danas, trećeg studenog, bolje je biti brza i nevidljiva, misliš dok te boli hladnoća ključeva koje utiskuješ u ulaz dvadeset šest.

Do tvojih vrata je pet katova bez lifta, prosjek godina tvojih susjeda je sedamdeset i inače se veseliš koju količinu decibela glasne muzike mogu podnesti prije nego si počnu mjeriti tlak. Svjetlo u hodniku ne radi, vjerojatno je postalo preumorno. Periva zelena boja na zidu podsjeća na bolnicu. Gluha baka je pojačala televizor, crvenokosa peče pile za ručak, elektra ti ostavlja cedulju da treba očitati brojilo.

Hodnici su ustvari zastrašujući, ne pripadaju nikome i nikad ne znaš tko kroz njih sve prolazi. U njima ne treba zastajkivati, niti ostavljati tragove. U hodicima se ne živi i tamo se nikad ništa ne bi trebalo događati. Ovaj hodnik ustvari uopće ne nalikuje na onaj u kojem si odrasla.

Zaključavaš. Izuvaš cipele i brojiš dvanaest koraka do kreveta.

Treba odspavati bar sat i trideset minuta.