|
POBUNA
Marija i ja idemo na koncert.
Marija i ja, pankerice stare.
Evo je, dolazi. Sva u crnom, skakuće dok hoda. Izgleda kao mutant između preminule nevjeste i kauboja. Tako je izgledala i sa sedamnaest. Samo, više nemamo sedamnaest, imamo dvostruko više, i stvari su samo izdaleka i naizgled kao prije.
Je li itko ikad vidio rol šunku u crnom?
„Jebotepas, izgledaš ko cajka.“ smijem se.
„Dobre sise, a?“ pokazuje na četiri brdašca bijelog mesa u crnoj futroli koja kipe iz premalog grudnjaka, pa popravlja nekakve blještave tajice koje su joj se usjekle u špek ostao nakon zadnjeg poroda i boli je kurac. Štajaznam, možda je sve u stavu.
Marte nam gaze cestu dok skakućem zajedno s njom. Opasne smo. Jest da sam ja sad plava i na đubretarki imam tragove dječjih bljuvotina, a ona dvaput tjedno ide na jogu jer misli da se od tog mršavi.
Uh, kako smo opasne.
Na ulazu u klub srećemo Janka. Janko ima milijun godina i nimalo se ne mijenja. Kad smo bile klinke, Janko je bio naš idol. Tada su mu još te kožne hlače bile nove, imao je frizuru ko Morrison i znao je čak i pričati. Mislim da ga je Marija povalila, ali ona je imala teoriju da se o tom samo šuti i slaže recke. On se tog vjerojatno ionako nije sjećao. Svejedno, dugo vremena smo je zvali Kokoš. Zbog Janka, jer Janko je tada radio na peradarskoj farmi van grada. Na elektrici, palio i gasio svjetlo kokošima. Zato je i govorio da je Bog za kokoši, a nama je bilo dovoljno da je Bog.
Janko nas ne prepoznaje, s nekim klincima dijeli posljednju nespaljenu moždanu vijugu i nešto što izgleda ko ogroman joint. Zdroksan je do daske, a i oćelavio je po sredini, pa se nekako nismo htjele uklapati.
„Ajmo nešt pit.“ povučem Mare u sivomaslinastu masu mladih anarhista (a neki bi nam djeca mogli bit). Mi smo valjda jedine osobe ovdje koje primaju plaću i tog nas je sram.
„Čekaj, imam ja! Votka, prava ruska!“ ceri se i vadi pljosku iz džepa.
Jebotešejn, kako ja tu ženu volim.
NOW I WANNA SNIFF SOME GLUE
Krasna atmosfera za izgubiti se u njoj. Klinci oko nas pogaju, mi se tek zagrijavamo. U vražju mater, di su oni bili kad smo mi rasturale. Ali, kad si van forme, treba vremena za ulovit ritam, pa natežemo pljosku. It's absolutely fabulous. Neki rasta pubertetlija pored nas dijeli partizanski joint s ekipom. Trava i pubertet miriše na kilometre.
„Jel bi?“ mignem Mariji.
„A bi, šta misliš. Nisam godinama.“
„Aj da vidimo“.
Stanem k njima u kolo. Klinci me bijelo gledaju. Il su tupi, ili napušeni, kad odmah ne kuže u čem je stvar. Dovučem i Mariju pored sebe. Ne kužim zašto se opirala.
„Ovaj... možemo mi dvije s vama, malo?“
Uopće ne kužim što im je smiješno. Visoki ćelavi mi prilazi i odmjerava.
„Mmm... vidi milfica. Mama bi pušila, malo? Šta kažeš, Kizo?“
Kizo ima metar i cvancig i edipov kompleks, jer šutke prilazi Marijinim sisama koje su mu točno u ravnini krvavih očiju.
„Može, može“ mrmlja Kizo, dok me Mare nosi na drugi kraj dvorane, u onaj dio gdje su i zaštitari.
„Sad tu šuti i pleši, jebote. Skoro smo popušile.“ mrmlja ona dok me istresa na pod.
Nadam se da se ne ljuti. Prije je žicanje uvijek palilo.
BOLJE DA NOSIM KRATKU KOSU
Marija se pretvorila u Meduzu koja je odlučila otjerati zmije s glave tako da ih baca gore dolje. Metar kose, posvuda.
„Ej, glupačo, ovo je pank, ne dedmetal“ proderem joj se između zmija tamo gdje povremeno zabjelasa uho.
„Ti si glupača, a ja se ovako izražavam“ odgovori Meduza. Slegnem ramenima i krenem se i ja izražavati. Par puta sam se pokušala baciti na neke klinke, cijelim tijelom, ali su bile brže, pa sam si izgledala ko oni lavovi koji promaše antilopu. Zaključila sam da vjerojatno još nisam pronašla pravi izraz i odustala, malo skakutala na mjestu. Dobro, kao na federima, da ne bude baš obično skakutanje.
„Jebote, ja uopće ne osjećam tu tvoju votku. Ništ mi nije.“ -viknem joj.
„Hmm.. pa ni meni.“ izgleda kao da zamišljeno kaže Marči.
Skakućemo dalje.
„Mislim da sam ulila ono za cvijeće. Ono, slične flaše na polici...“
Gledam je zbunjeno.
„U pljosku, gusko! Pijemo vodu za cvijeće. Ahahahhahaha...“ guši se i presavija od smijeha. Zarazi i mene, obje lovimo zrak.
Odjednom se Marči uozbilji. Ko neki punašni Bambi, razrogači oči, stisne usne i stane ukipljeno, prekriženih nogu.
„?“
„Umm.. upiškila sam se. Malo. “
„Fak. Zajebavaš?“
„Ne. Ono, otkad sam rodila, malo je nestabilno. Ne smijem se jako smijat. Ni kašljat. Jebote, zapišala sam cipele!“
I nastavimo grohotati dalje. Toliko da sam skoro i ja svoje.
DRUNKEN LULLABY
Fajrunt je upalio svjetla. Saplićemo se preko polugolih i znojnih muških tijela prema izlazu i čitamo tetovaže.
„Smrdi, jebote.“ kaže Marči.
„Bome. Fakat. Pank smrdi ko da je mrtav.“
Vučemo se ulicom do stanice, Marija me prati dok čeka taksi. Zajedno smo jače, samo više ne znamo čega se točno treba bojati. Nema veze, zajedno smo skupa.
„E, imam ti jednu super glavicu kelja, domaći lički. Oćeš doć sutra?“
Draga Marči. Šminka joj se razmazala oko očiju, izgleda kao rakun. Ja obično poprimim lik tužnog klauna.
„Vidjet ću kad se probudim“.
Nestaje u taksiju za Dubravu, čekam noćni. Noćni tramvaji su priče za sebe, u njima žive čudna stvorenja i jednom ću napisati roman o čovjeku koji je noću stvarno živio u jednom, ali... ovaj što dolazi izgleda kao onaj iz Kiklopa, oko mu namiguje sve bliže. Mislim da razvijam fobiju od tramvaja. Ulazim na zadnji ulaz da imam pregled nad neprijateljima, ali nisu nešto. Samo nekoliko klinaca od kojih je jedan upravo bljuvao dok mu drugi još drže glavu (ili to sjede na njoj?!) i jedna zalutala baka koja uopće ne izgleda kao beskućnik nego kao one s Dolca (ako se ne povampiri).
Treskamo se svi zajedno stanicu po stanicu. Sporo. Presporo.
Klinci izlaze noseći ranjenika, baka spava ili je umrla. A ja?
VEČERA UZ SVIJEĆE
Ja samo hoću stići doma i zateći te kako spavaš, skinuti sa sebe i buku i ljude i svu odjeću, ušuljati se u krevet dok soba miriši po posteljini i ti mi sneno brljaš po sisama i prigovaraš kako mi kosa smrdi po dimu (a ja se onda okrenem iz žlice i uvalim ti jezik pa ga premjestim u tvoje uho i kažem „ejj... ševi mi se“.)
|
