|
Jednostavno, do mene ne dopire. Ako išta i dopre, odbija se. Ako se i odbije, kao da nije. Čini se, nedodirljiva sam, nedokaziva, nepopravljiva, nerazumljiva, neurazumljiva, sporo kopčam i i nisam s ovog planeta. Za teže zadatke, nedovoljna sam. Za lakše, boli me kurac. Srednji ni ne postoje.. Ako išta i pokušam, promašim. Ako promašim, ne primjetim. Sabotiram: sebe, tebe, nas, njih, namjerno, nenamjerno, u tragovima ili sasvim. Primjeran saboter, kakav i treba biti. Ja, i svaki moj unutrašnji. Ne slažem se sa: sobom, tobom, njima, nama, i svakim drugim u ostatku svemira, ponaosob. Kad mislim da sam u pravu, potpuno sam u krivu. Kad mislim da sam u krivu, tvrdim da sam u pravu. Sve što pričam je teško, komplicirano, nerazumljivo, nelogično, neinventivno, nezanimljivo, nevažno. I ide šuškajući kroz zube. Sve što pričaš, premećem među prstima, dok ne ispadne. Kad padne, nikad mi to nije u uši. I kao, ne poznamo se uopće. I ništa me kao ne boli. Jedino, ne znam zašto sam onda takav magnet za idiote? |