Jednostavno, do mene ne dopire.
Ako išta i dopre, odbija se. Ako se i odbije, kao da nije. Čini se, nedodirljiva sam, nedokaziva, nepopravljiva, nerazumljiva, neurazumljiva, sporo kopčam i i nisam s ovog planeta.
Za teže zadatke, nedovoljna sam. Za lakše, boli me kurac. Srednji ni ne postoje.. Ako išta i pokušam, promašim. Ako promašim, ne primjetim.
Sabotiram: sebe, tebe, nas, njih, namjerno, nenamjerno, u tragovima ili sasvim. Primjeran saboter, kakav i treba biti. Ja, i svaki moj unutrašnji.
Ne slažem se sa: sobom, tobom, njima, nama, i svakim drugim u ostatku svemira, ponaosob.
Kad mislim da sam u pravu, potpuno sam u krivu.
Kad mislim da sam u krivu, tvrdim da sam u pravu.
Sve što pričam je teško, komplicirano, nerazumljivo, nelogično, neinventivno, nezanimljivo, nevažno. I ide šuškajući kroz zube.
Sve što pričaš, premećem među prstima, dok ne ispadne. Kad padne, nikad mi to nije u uši.
I kao, ne poznamo se uopće.
I ništa me kao ne boli.
Jedino, ne znam zašto sam onda takav magnet za idiote?
Post je objavljen 31.01.2009. u 00:55 sati.