|
Taj dan svi su je jebali. Muž, kćeri, klimaks, kuhinja puna suđa, posao pun budala, mrtav otac, neurozna mater koja joj posuđuje lovu na kredit, dve ekstra role špeka na trbuhu, izrast neofarbanih sijedih na glavi, loša prognoza, kriza socijalizma, mir u svijetu, sve. Zajebancija za zajebancijom.
A vani je proljeće rasijavalo vjenčanice po voćkama precizno orezanim rukama njenog muža, onog istog zbog kojeg je žrtvovala 20 godina života da se raspodijeli na dva dijela i još malo, onog istog koji je polagao pravo na to da ga gleda svako jutro kad ustaje i da njena djeca liče na njega više nego na nju. Muža kojem je u zadnje vrijeme više šutjela da sačuva vlastiti nepovratno izgubljeni osjećaj cjelovitosti nego što bi išta dijelila s njim, makar to bile i riječi. Ili kompromisi. Ili krevet.
I zrak je bivao nemiran kao onda kad je još kao dijete trčala sa braćom bosonoga i bez tereta, neizgrađena i nedeterminirana bilo čime što je sada određuje. Isto takvo proljeće. Izgleda da je jedino vrijeme konstanta.
Pred 20 godina kupili su ovu kuću. U zidove utkivali dan po dan. Trošili se i gradili. Tu su osmišljavali djecu, vodili sve privatne ratove, živjeli, životarili, jeli, spavali. I još ne daje sigurnost, još u njoj nije nestao onaj strah koji je nagrizao u naletima oštrom boli u trbuhu, drhtanjem ruku, potrebom za bijegom, bijesom, obješću. Nema utočišta, samo bijeg za bijegom. A što činiti kad si teži od sebe, i slabiji od vremena, i jači od svih, ali se ne možeš boriti?
Pred 20 godina. Stajala je na početku svega i zamišljala temelje.
I tada se sjetila. Kao sličica u sporednom okviru odvrtio joj se slow motion jednog davnog filma u kojoj je On, sa svečanim izrazom lica, rukama zasmeđenim plodnom zemljom ispod stabla jabuke polagao praznovjerni ulog za budućnost. Slijedeći tradiciju naslijeđenu od svoga oca da se litra najbolje rakije zakapa u zemlju pri krštenju kćeri, da bi se na surovo svjetlo dana iskopala na dan njenog vjenčanja, kao da se radi o blagu, spustio je opletenu izrezbarenu staklenku u svježe iskopanu rupu u smirujućoj hladovini i napravio humak, smiješeći se nekim svetačkim osmjehom. Pomislila je u tom trenutku, držeći dvomjesečnu kćer na rukama da joj ta nakupina zemlje pomalo liči na dječji grob, u koji se spremao zalog za zagrobni život faraonski. Sjetila se i svoje plave haljine i osjećaja da vrijeme nikad neće obremeniti, niti će kćer odrasti, udavati se, i malo blago brižno zakopano nikad neće ugledati svjetlo dana.
A eto, još par mjeseci, i službeno će se potvrditi da je bitka izgubljena. Još par mjeseci, i On će moći pod istim stablom zakapati istu ovu staklenku napunjenu novom svetom vodicom, dok će zadnjih 20 godina statičnosti biti popijeno tko zna čijim uistima uz tko zna kakve zdravice za tko zna kakav život njenih naslijeđenih 50 % gena.
A treba joj, u inat, i da nahrani onaj čemer u trbuhu, i da zaboravi, i da zaustavi vrtnju i tremor u rukama, i vrijeme i misli i sebe. Ali najviše u inat.
Na brzinu je provjerila stanje u kući, nikog nije bilo. Sama sa sobom. Baš tako i treba biti.
U ostavi u dvorištu, prašnoj i sjenovitoj, stajao je alat za uređenje onog malog figurativnog komada vrta koji je postojao samo zato da bi sve odavalo dojam «domaćinstva». Prišuljala joj se sitnim koracima, okrenula se dvaput oko sebe, napipala držak motičice sa dva roga za plijevljenje korova na drugom kraju. Uzela je, sakrila je iza leđa, krenula prema stablu jabuke. Točno tamo gdje sad pada sjena, tamo je mjesto, između ona dva velika korijena, pod kljastim busenima proljetne trave, i rozastim laticama ocvatenih zametaka plodova. Pogledom provjerila još jednom pouzdanost situacije, krišom, lopovski.
Sama sa sobom.
Motičica je brzo zazvonila udarivši u staklo. Još par minuta, i relikvija je vani, oprat će je, otvoriti.
Pila je brzo, u dugim gutljajima, da ne osjeti opor okus alkohola. Možda bi sveta vodica stvarno trebala imati takav okus. I nazdravljala pritom kćerinim svatovima, dvadesetgodišnjicama braka, izdržljivosti, proljeću, plodnosti, predsjedniku države i miru u svijetu, sebi, Njemu, njima, i tako redom sve dok je bilo čime.
Dan joj se prvo činio duži, pa sporiji, pa manje bitan. Sve dok nije postala mirna i umorna, zaspavši na kauču uz upaljen televizor.
Učinilo joj se prije toga da je na programu bilo baš nešto o onom kraju gdje je bila jednom kad je imala deset godina i sa braćom se kupala na ribnjaku.
Baš kao u inat.
|
