svilska

Nisi više i nisi još
(Stella:)

Tvoji bivši ljubavnici
Već noću vole druge
Tvoji prijatelji odavno
Imaju kuće i planove
Ne definiraš razdoblja
Ne pamte ti lice ni ime
Na ulici se za tobom ne okreću
U imeniku nitko ne traži tvoj broj
U sobi si lampa ili stol ili krevet
S pogledom na buket cvijeća
Obješen naopako
Prašan, kusast
Mrtav i siv

Kad pričaš ne čuju te
Kad voliš ne vole te
Kad bježiš ne love te
Kad loviš ne boje se

Slika skoka zaustavljenog
Točno između dva kraja ponora:
Mogla bi biti slika pada
Ili
Slika leta

Kad nisi više i kad nisi još

(međupostojanje prema pravilima
Velikih Igara
zahtijevalo bi doslikavanje nastavka...)

Pa, tko je ne zna, skupo bi je platio. To je jedna od konstatacija koje bi sigurno stajale kad bi je netko trebao opisati u jednoj rečenici.



Neki su tvrdili da može sve. Utjeloviti svaki osjećaj koji postoji tu i tamo, onaj elementarni, kao i onaj efemerni. Vrhunska Drama Queen, sposobna za kameleonsku mimikriju u sve na što naleti. Iako svrha svega toga nikom baš i nije bila jasna. Nešto poput neiskorištenosti one velike većine mozga.. postoji mogućnost da se dosegne savršenstvo, ali čemu, kad ionako furamo i na rezervama?



Drugi su je smatrali lažnom. Praznom. Isforsiranom. Ili je samo nisu shvaćali.



Istina je vjerojatno, kao i uvijek, bila negdje između.



I tako je Mirna lebdjela u nekom međuprostoru između Ništa i Sve, povremeno udarajući u zidove jednog, pa odmah nakon toga u zidove drugog, dok joj jednog dana, laički rečeno, nije – dopizdilo.



To jutro, i opet se probudila «sa stavom». Otuširala se, obukla, pogledala u ogledalo. Sve je više manje bilo isto kao i dan prije. Osim jednoga. Nešto je nedostajalo.



Nije se mogla sjetiti nikoga. Svi ljudi koje je poznavala potpuno su bili izbrisani iz njezine memorije. Kao da nitko nikad nije ni postojao. Kao «Pale sam na svijetu». Ali ono što ju je najviše zaprepastilo je bilo to da ustvari nije osjećala ništa. Niti Sve, niti Ništa, nego ... baš ništa. Vakuum. Prošlost se izgubila bez traga, sve ikad naučeno bila je samo jedna velika, nedefinirana praznina, crna rupa u svemiru. Nije čak ni prepoznala svoj osjećaj zaprepaštenosti, kao ni osjećaj straha koji je slijedio nakon toga. Mogla se pouzdati samo u jedno: instinkte.



A instinkti su govorili: «Možda ovo je sredina, ali izgleda kao da krećeš ispočetka. Postoji mogućnost odabira: naprijed ili natrag?»



I opet: «Naprijed. Okretanje ne vrijedi, ionako unatrag nema ništa.»



I tako je Mirna dobila sasvim novi život. Gledajući iz neke druge perspektive, možda bi netko i pomislio da se sa njom dogodilo nešto loše, jer je ispočetka morala graditi kule u pijesku... ali s obzirom na to da se ona nije sjećala što se sa tim kulama na kraju dogodi, ustvari joj je bilo sasvim dobro. S tim da je uvijek od tada imala na umu da postoji mogućnost da se opet probudi na nekom novom nepoznatom početku.



Da bi isključila mogućnost da taj idući početak loše krene zbog repova koji bi se vukli za njom iz onog prethodnog, uvijek je za sobom uklanjala trajne podsjetnike na ono što je bilo.



Čak je i kompjuter bacila kroz prozor.