| < | lipanj, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
 Jest, istina je da zvuče kao roj bijesnih stršljenova koji je upravo u sklopu razredne nastave bio prisiljen gledati najnoviji fimski uradak Jakova Sedlara. I sve do nedavno pilio je i meni uši, kao davno kad me je kod bake na ljetnim praznicima, u idiličnoj seoskoj atmosferi gdje se čovjek dođe opustiti, svakog jutra oko 7.00 budio zvuk susjedove "Stihlovke". I gunđao sam kontra njih u lokalnoj birtiji, iako tehnički gledano nisam ni gledao u ekran, nego u pravocrtnu liniju šanka. A onda odjednom, gotovo iz čista mira, otkrio sam brojne prednosti dotične trublje. Odnosno da već nisam prije parafazirao Kubricka mogao sam nazvati ovaj tekst i Kako sam naučio da se ne plašim i zavolim Vuvuzelu. . Jer u početku mi je bila toliko glasna, da nisam mogao čuti onu skrivenu poruku koju taj zvuk ima, a koja snažno odzvanja u tišini iza utakmice. Uostalom na većini tv prijemnika, usudio bih se reći gotovo na svima(osim možda na Telefunkenu iz `67 kod nečije babe na Lastovu), postoji funkcija mute. A isključujući zvuk vuvuzela, automatski ode i prateće laprdanje tv-komentatora, što je već neslućen dobitak. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv njih, znam da je izuzetno teško trkeljati 90 min. i to uglavnom sam sa sobom, pogotovo kad je utakmica dinamična kao četvrtfinale koprivničko-križevačko županijskog kupa u kukičanju. A i najmanji je problem u verbalnim gafovima i jezičnim nespretnostima, uostalom pokojni Mladen Dedić bio je prozvan mister lapsus, pa je opet bio kralj dinamike i dramatike, koji bi znao udahnut život čak i prijenosima sanjkanja(Iz Sarajeva `84 sjećam se legendarnog pa i mi u Sinju smo se sanjkali ko djeca). I pokoji put Željko Vela me uistinu od srca nasmije, po stilu najbliži predstavnik stare škole(Uche! Neće ući!). Samo je problem, a to je nije vezano samo za tv i radio novinare nego i one u pisanim medijima, što su naprosto, da oprostite na seksističkom izrazu, postali nekako pičkasti.Od početka do kraja na ovom prvenstvu u izvještavajima na tv-u i novinama slušam samo jedno- iritantno kukanje. Prvo svi se zgražaju kako je SP mogla dobit Afrika? Pa što? Zaboga, ako ti se neda u Afriku, kog si boga tamo putovao, uz plaćene dnevnice, hotel i honorar. Izvještavaj brate ubuduće s derbija Rudeš- Zet i vrati se javnim prijevozom kući, ako ti je toliki problem putovanje na drugi kraj lopte. Jest Afrika je mentalitetno, povijesno i strukturno znatno drugačija od Evrope ili J. Amerike, ali nemojte mi reći da to niste znali? Niste bili u školi cijeli 6. osnovne? Pa nije vrag da želite da vam cijeli svijet izgleda kao jebeni Klagenfurt? Još je bolji primjer nekog samozvanog gonzo novinara koji je otputovao na SP powered by neko tehnološko sranje pa sad kuka da mu je zima(siroti nije ponio deku), da svi imaju HIV(jesi došo gledat utakmice ili jebat?), da se mora vozit busom na tekme, da ga strah Al-Qaide i ostale gluposti. Pa šta je on mislio biti gonzo novinar sa delboy koktelčićima kraj bazena. Hunter S. Thompson bi se okrenuo u grobu na takvo novinarstvo, da je on slučajno tamo naravno da bi prvo odjebao utakmice, zatim se nadžonjao neke sumnjive supstance iz staklene boce i zalutao u neki slam vidjet šta rade lokalne bande. Opasno do jaja jest, ali brate ako se već predstavljaš kao gonzo novinar, onda si valjda spreman na neki rizik, a ovako zvučiš ko inspektor rada na jadranskoj obali. Ali pustimo plišane avanturiste, vratimo se vuvuzeliranju kojemu je ovaj tekst posvećen. Dakle svi se bune da je zvuk vuvuzele nepodnošljiv, da ima skoro 130 db i da se zbog njega ne čuje "pravo navijanje" i ona zdrava nogometna atmosfera. Pravo navijanje? Zdrava atmosfera? WTF? Jeli to ona domaća atmosfera, dobro nam poznata, koja 20-tak i kusur godina vlada na našim stadionima i koja tako fali našim vrlim tv-komentatorima. Ono "Ubi ubi srbina, purgera, tovara, muslića, janeza, kineza", "Ubij zakolji da šiptar ne postoji", i svi oni toponimi koji se izvikuju nego zbog želje za last minute aranžmanom, nego su masi na stadionu zanimljivi samo zato jel su kolektivne gorbice, a ne gradovi, pa se valjda svako malo pozivaju na novo prebrojavanje kostiju? Simboli uništavanja, razaranje, mržnje. Sva ta kretenoidno rasistička hukanja, neduhovite opaske o sučevim seksualnim sklonostima i bedaste horske pjesme. Ili ako ćemo o međunarodnom standardu, što vam točno od navijanja fali sa SP-a? Engleski chantovi? Čovječe svaki dan se takmičimo u gađenju spram engleskog nadmenog mentaliteta, kao da bi nam se trebali izvinjavati što su nam utrpali 9 komada(a gdje nam je bila obrana za to vrijeme- na sindikalnom odmoru u Rapcu ili utakmici?), pa nije vrag da bi ste ih još slušali cijelo vrijeme kako arlauču tirade o kraljici i otočkoj slavi? Brazilski bubnjevi? Glede buke, kakva je suštinska razlika od stalnog bubnjanja i neprestanog trubljenja? A kad smo već kod bubnjeva gdje se djeo onaj španjolski ridikul Juanito, čovjek orkestar s velikim bubnjem na leđima i jel to jedan te isti cijelo vrijeme, ili se generacijski mijenaju, ko čuvari državnog pečata? Oni famozni valovi? Neš ti zabave, dizat se i ustajati sa stolice svakih par sekundi, kao da odgovaraš latinski u "Kulturi" kod profesora Dolanjskog, pokoj mu duši. Možda vam fali švapsko, hm što, sukanje brkova? Slovensko "Na planincah Bednjanec pije", Japanci koji udaraju bambusom po vlastitim tabanima? Meni sve to fali i ne fali, jer svako prvenstvo ima u kranjoj liniji neki svoj folklorit makar i blesav kao što folklorni običaji uglavnom i jesu, neko svoje obilježje. U Argentini 78 su to bile šarene role papirića, koje su letjete na sve strane , pa danas kad god vidimo papirnatu kišu to nas automatski podsjeća na Kempesa i kompaniju. A u JAR-u imamo Vuzuvele i u svakom slučaju, sad će nas rojevi komaraca podsjećati na... pa nekoga već ko će se valjda i razigrati do kraja prvenstva. Ako je mogao Rossi... Jer čemu bi se inače čovjek trebao iskonski veseliti na ovom svjetskom prvenstvu? Prijetvornom Maradoni koji se do prije godinu dvije slikao s Castrom na ramenu, a sad obučen kao Armanijev maneken gnječi onu krunicu, što me iznova podsjeća na onu staru da je od narkomana gori samo liječeni narkoman? Domenechovim horoskopima, alternativnim stanjima svijesti i Capellovoj strategiji branja gljiva? Općom mizantropijom u šesnaestercu i napadačima koji su plaćeni nekoliko milijuna dolara, kako bi igrali srednjeg bezveznog? U takvoj atmosferi puhanje u rog čini mi se kao čisto slavljenje života. I u udobnoj atmosferi doma, briga me jeli dole zima, za transportne probleme(jel i njima Zagreb-Taxi monopolist?), lokalne specijaltete i što domaće navijače više zanima ragbi(gdje neće pored ovakvog nogometa). Te zamorne kuknjave po novinama mi je dosta i draže su mi trublje od apatičnih novinara i sretan sam ih ako im malo pile živce. Onako, čisto da ih podsjeti da novinarski posao nije uvijek piknik, te da koliko ljudi toliko ćudi i načina izražavanja veselja. Jer svi počinju svoje deplasirane izvještaje s istim prenesenim "Nisam rasist, ali što je previše...". Ili u prijevodu tko dade tim lijenim, nesposobnim, i u prvom redu glasnim crncima da organiziraju ovo prvenstvo. Pa dala im je FIFA i sad su tamo gdje jesu, između Jarčeve obratnice i Arktičkog kruga, pa ako vam se ne sviđa, a bože moj uvijek vam ostaje HNL s praznim tribinama, razbijenim zubima, hitlerjugendovanjem i seoskim vašarom pokraj stadiona. Stoga braćo nedajte se smesti i trubite do zadnjeg zvižduka na prvenstvu. Sve dok trompete ne postanu zavrijele. Do sljedećeg prvenstva gdje nas čeka neka nova zabava(jer za onu na terenu nema garancije) i gdje ćemo se možda već s nostalgijom sjećati i ovog "najbučnijeg prvenstva". Ili što bi rekao naš narod "Il me ženi il Vuzuvelu kupi, ja u nešto puhati moram". |