NASLOV...NASLOV JE NUŽNO ZLO(i bolje da ga nema, da od ovog ne bi nešto očekivali...jer ovo su samo moje kaotične misli i moj nesređen, ali ipako ponekad sretan život)
Dolazi vrijeme blagdana. Vrijeme opće ludnice po gradu, svi jure noseći vrećice, promatrajući pomahnitalo izloge i gdje će ugledati kakvu jeftinu stvarčicu koju će uvalit pod bor za svoje bližnje. Isto tako sam i ja trčala prošle godine noseći u novčaniku dvije-tri sitne novčanice i ogroman popis na kojem su uz desetak imena stajale stvarčice koje bi se svidjele namjenjenoj osobi. Isto tako, u isto vrijeme prošle godine i moja mama je trčala na drugoj strani grada, vjerovatno s istim takvim popisom u glavi, jer njen popis čekao ju je doma (uvijek ga zaboravi!) želeći ugoditi svima koji će se tog Božićnog jutra naći u okolici našeg kućnog bora. Teta je u to vrijeme bila na službenom putu, ali i ona je obilazila dućane i kupovala sitnice. Sve 'velike' žene moje brojne obitelji tih su dana obilazile dućane. Jedina razlika bila je u gradu u kojem smo se nalazile i popisima koje smo nosile sa sobom, situacija u džepu bila je približno ista. Došao je Badnjak, okitili smo bor, pripremili se za Polnoćku, istovremeno pripremajući darove koje ćemo ubaciti ispod bora na prstima izlazeći iz kuće i lagano okrečući ključ na vratima. Došli smo na misu, prvo nam je trebalo dobrih 15minuta da sakupimo misli, da se predamo Bogu, a onda nakon kratkog vremena počeli smo promatrat tko se nalazi oko nas. Je li došo onaj prijatelj kojeg smo neki dan sreli u vlaku, ili onaj s kojim smo išli u školi? Da li se pojavila teta iz dućana koja nas je to jutro sve detaljno ispitala, da li su ovdje roditelji naših dobrih prijatelja koje nismo vidjeli dobrih 10 godina? Sve se to trebalo polovit u kojih pola sata. Na kraju ispada da jedino po što smo došli u Crkvu je vidjeti tko je vjernik? I svi tako gledaju i jedni drugima pričaju kakve su darove kupili, što pripremaju za Božićni ručak, gdje su kupili onaj predivni rijetki bor, i obavezno moraju napomenut da je uvežen iz Norveške i da je bio jakooo skup... I jedino što ja tada mogu zaključiti je da Bog ne zanima nikog, da je Božić postao jedno veliko kapitalističko preseravanje..Osjećala sam se razočarano jer očekivala sam nešto drugo, ne znam što. Ove sam godine odlučila da ću kupit darove samo prijateljicama i to dobrih mjesec dana prije Božića da ponovo ne upadnem u veliku gužvu i da ne skrenem pozornost da to kupujem za Božić kako me teta u dućanu ne bi počela napadat da ima baš odlične poklončiće. Odlučila sam jedan dan krenuti ranije u školu i svratiti u centar grada, obaviti sve za 20 minuta i vratiti se u normalan život. Ali dočekalo me iznenađenje. Izlozi su bili okićeni, djdice u različitim odjelcima šetali su gradom i lovili malu djecu, a ljudi su pomahnitalo tražili darove, baš kao i prošle godine. Što sam učinila? Okrenula sam se natrag prema tramvajskoj stanici izvadila mobitel iz džepa i nazvala prijateljicu da idemo na sok. Darovi za moje prijatelje ostali su nekupljeni. Moj dan bio je normalan. Ali navečer, gledajući televiziju ugledala sam jednu reklamu...s jednim tužnim, ali simpatičnim ugođajem, i s jednim još simpatičnijim dečkom...on je pričao o svom životu...rekao je da ne može uspjeti bez Vaše, tj. naše pomoći. Odlučila sam da ću novac namjenjen poklonima uplatiti na broj koji se pojavio u toj reklami. Odlučila sam i njemu poslati jednu poruku, koja je na kraju ispala drugačije nego što sam planirala. Na kraju se u toj poruci pronašao dio mojih osjećaja koje sam uspjela izreći...bio je toliko simpatičan da je uspio iz mene izvući hrpu emocija...a oni koji su me upoznali znaju da to ne iskazujem često. Ljudi misle da sam hladna, bezosjećajna, bezobzirna, ali ja osjećam da sam samo veliki emotivac u okovanom vremenu. Ovaj me dečko uspio slomiti...pomogao mi je da osjetim osjećaj koji želim osjećati i za Božić. Izvukao me iz problema oko kupovine, oko darivanja, a opet učinio sretnom...pomislila sam na trenutak pa i ja sam očekivala darove, bilo bi lijepo da uzmem ušteđevinu i ipak odem po koju sitnicu za najbliže. Ali onda me obasjalo sunce – ja sam već darivala, navukla sam nekom osmijeh na lice, a i ja sam dobila veliki dar. Pitate se kakav dar?? Dobila sam odgovor na poruku koju sam mu poslala. Ne želim vam ju pisat u cijelini. Ali bio je oduševljen što sam mu se javila i jako se zahvaljivao...Opet me zasuo emocijama, vjerojatno ni ne sluteći da je upravo on nekom uljepšao život. Nije li to čudno? Stranac mi je uljepšao život, izvukao iz mene ono što ljudima s kojima provodim svaki dan ne uspjeva...stranac me natjerao da i slijedeći dan visim pred televizorom i čekam njegovih tridesetak sekundi, natjerao me da stalno gledam njegov facebook profil (sva sreća pa ima svoju sliku na profilu, jer još uvijek ga nema za prijatelja-sigurno bi pomislio da ga špijuniram)...stranac mi je uljepšao obiteljski blagdan i moj jadan život. Stranac me potakao da napišem ovaj monolog...OKRENI SE I TI...MOŽDA JE IZA TEBE STRANAC...
